Pages

10 October 2006

Nobel 2006

Dobitnik je Edmund Phelps, uglavnom za radove o monetarnoj politici 1960-ih.

U ekonomiji je tada bila popularna Filipsova kriva koja pokazuje da postoji trade-off između inflacije i nezaposlenosti. Filipsova kriva je primer kako pogrešna metodologija lako dovodi do pogrešnih zaključaka. Filips je do nje došao empirijski; izmerio je stope inflacije i nezaposlenost u V. Britaniji u prethodnih stotinak godina i izveo zaključak da je to uvek tako i da postoji uzročno-posledični odnos: manja inflacija - veća nezaposlenost, i obratno.

Edmund Phelps i Milton Friedman su, nezavisno jedan od drugog, pokazali da to nije tačno. Odnosno da se zaposlenost može kratkotrajno podstaknuti štampanjem para, što onda izazove inflaciju, ali se u dugom roku zaposlenost opet smanji, a inflacija ostane. Ili ako zaposlenost hoće da se održi, inflacija mora stalno da se povećava. A dugi rok se vremenom skraćuje tako da štampanje para mora da postane sve češće a inflacija sve veća. Sada je to svima jasno, ali tada očigledno nije bilo.

Za razliku od Friedmana i ostalih monetarista koji su 60-ih vodili velike debate sa kejnzijanicma (pristalicama Filipsove krive), Phelps se uglavnom nije zalagao za smanjenje uloge države u ekonomiji. Ovde je novniski članak u kojem se protivi Bušovom smanjenju poreza.

Novi ustav Srbije (I) - something old, something new, something borrowed...

Moderni ustavi koje sam čitala (nisam mnogo, priznajem) podsećaju na damu u večernjoj haljini na fudbalskom terenu, što znači da se može i tako obučena igrati levo krilo, ali je nekako komplikovano, zapetljano, žuljevito i otežava realizaciju. Hoću da kažem da su ustavi nekakve kićene deklaracije koje treba da vrše funkciju zakona, što nije lako pošto njihovu konciznost, nedvosmislenost i smislenost pokrivaju teške krinoline ljudskih prava, ravnopravnosti, tradicije, morala, socijalne pravde, časti (vidi nečasne radnje na tržištu u čl. 90. novog srpskog Ustava)...To je tako u srpskim ustavima, u finskom itd. Sve vrvi od lepih nenaučnih, apstraktnih, nedefinisanih pojmova.

No ima tu uvek još nešto kada se razgrne čipka: realna pravila koja će otežavati ili olakšavati naše živote narednih godina.

Hajde da malo kompariramo stari (u daljem tekstu Stari) i novi (u daljem tekstu Novi) Ustav. Uzmimo obrazovanje, socijalu, zdravstvo and all this damned ‘welfare’ kako je pisao A. Bennett u Pretty Lady... Naglašavam da se ovde bavim naracijom i tekstom, a ne realizacijom ustavnog zaveta, osim povremeno, kada je to ekstra zabavno.

Sredstva za realizaciju lepih obećanja
Imam utisak da je Novi pisao neki teški fiskalac, budući da se nigde ne kaže (bar forme radi) čemu služi stvar zvana Budžet. Kaže se lepo da postoji Budžet i odmah se razvezuje o Trezoru i završnom računu. Suprotno tome, Stari ima član 68. gde se kaže da se "sredstva za ostvarivanje Ustavom zajemčenih prava...zdravstvene zaštite, socijalne zaštite, ...obrazovanja, kulture...obezbeđuju se u Budžetu RS". Ok, znam ja da će moje pare ići na damned zasluž(e)ne penzije kulturokratije, činovničke stanove, festival piva i skakaonicu na Staroj planini. Ali volim da mi se kaže, makar da znam toliko da mojim parama neće finansirati put do Andromede.

Na nekom meta nivou budžetske filozofije, ispada da je Stari okrenut ishodu (pošto se uopšte ne definiše šta se radi sa lovom, nema revizije ni sličnih stvari) a Novi procesu (pomenuh šta se sve definiše). Da parodiram, Stari je obećavao da nećete leteti do druge galaksije ali nije garantovao da pare neće skembati neki MMarjanović ili obični seoski direktor škole. Novi garantuje da će put dinara biti strogo kontrolisan ali ne garantuje da Andromeda neće biti u NIP-u. Čini mi se da već sada neki projekti koje finansira Budžet imaju potencijal Andromede...

Super je deo o javnom dugu. Novi lepo daje pravo lokalnoj samoupravi da se zadužuje ali Novi obećava i staranje o ravnomernom regionalnom razvoju. To znači valjda da se, recimo, Malo Crniće fino zadužuje, a mi svi pazimo da slučajno ne bankrotira i poremeti ravnotežno-održivi razvoj?