Pages

14 May 2007

Ekonomija i evolucija

Evoluciona psihologija je grana psihologije koja pokušava da objasni psihološke fenomene (ljubav prema detetu, privlačnost prema suprotnom polu, ljubomoru, zavist) prirodnom selekcijom. Klasičan argument bi bio na primer "oni koji su imali gen za osećanje ljubavi prema svom detetu su bili uspešniji roditelji, tako da se taj gen proširio u populaciji". Ključne pretpostavke su da je ljudski mozak modularan, da je prilagodjen za prvobitnu ljudsku zajednicu i da od tada (u poslednjih 5-10 hiljada godina) nije imao vremena da dovoljno evoluira.

Recimo, nacionalizam i kseonofobija se mogu smatrati prirodnom adaptacijom. Ljudi koji su bili nepoverljivi prema strancima su do pre 10.000 godina prolazili bolje od ostalih, tako da se taj gen širio. U savremenom svetu je taj gen očigledno štetan, ali nije prošlo dovoljno vremena da on nestane u populaciji.

Zanimljiva je primena u ekonomiji. Paul Rubin ima tekst u Washington Postu na tu temu. On tvrdi da je prvobitna ljudska zajednica u velikoj meri predstavljala igru sa nultom sumom (zero sum game) odnosno da je nečiji dobitak morao biti nečiji gubitak, te da je ljudski mozak prilagođen takvom svetu. Savremeni svet uglavnom ne funkcioniše tako, ali je ljudima jako teško da to ukapiraju. Svako ko je pokušao nekome da objasni pojam komparativne prednosti, zna o čemu govorim.

Obavezno privatno osiguranje

Lazar je u prethodnom postu pomenuo uvođenje obaveznog privatnog zdravstvenog osiguranja kao jednu od mogućnosti za reformu.

Po meni, obavezno privatno osiguranje ima smisla kod automobila, gde država obezbeđuje da, ako svojom krivicom napraviš neku štetu, imaš odakle da žrtvi nadoknadiš štetu. Pretnja krivičnom sancijom jeste preventivna do određene mere, ali žrtva od toga nema ništa. Međutim, kod zdravstva je teško napraviti sličan argument, budući da nema nikakvog eksternog efekta.

Na prvi pogled, tako se uvodi konkurencija u sistem, što može da dovede do obaranja troškova i/ili poboljšanja kvaliteta. Međutim, imajući u vidu da je suština sadašnjeg zdravstvenog sistema prevaljivanje troškova lečenja sa bolesnih (uglavnom starih) na zdrave (uglavnom mlade), a da penzije starih često nisu dovoljno visoke da plate lečenje, to bi sigurno dovelo (zbog politike) do toga da bi se privatnim osiguravajućim društvima onemogućilo da diskriminišu prema starosti ili bilo kom drugom smislenom kriterijumu (diskriminacija u ovom kontekstu znači da osiguravajuće društvo može da, na osnovu godina, istorije bolesti, faktora rizika, i slično, naplaćuje različitu cenu).

Suštinski, privatno zdravstveno osiguranje bi sasvim sigurno bilo veoma regulisano od strane države i veliko je pitanje da li bi u takvim uslovima uopšte bilo prave konkurencije. Takođe, privatni osiguravajući fondovi bi bili veoma politički bitni, pa država ne bi nikada dozvolila da odu u stečaj, jer bi to ostavilo veliki broj ljudi bez osiguranja.

Sve u svemu, pretpostavljam da bi se cela grana pretvorila u strogo regulisani kartel. Međutim, imajući u vidu koliko je loše stanje u srpskom zdravstvu, moguće je da bi čak i to predstavljalo napredak.