Pages

21 September 2007

Racionalni ludak

Thomas Schelling je dobio Nobelovu nagradu 2005. godine za svoj doprinos teoriji igara. Između ostalog, radio je i kao part-time savetnik Stanleya Kubricka pri snimanju Dr. Strangelovea. Jedan od njegovih ključnih doprinosa je ideja o racionalnom ludaku. Naime, Schelling tvrdi da neizvesna i nepredvidiva reakcija može mnogo više da zabrine drugu stranu nego izvesna štetna reakcija. (Za dobar pregled Schellingovih teorija pogledajte ovde.)

Suština je glumiti iracionalnost jer su onda sve opcije moguće. Ako druga strana zna da si racionalan, može da predvidi kako ćeš reagovati i na vreme da se za to pripremi. Takođe, racionalnost je u igrama često štetna. Na primer, Rusi su mogli da krenu na Kubu i da onda očekuju da su Amerikanci racionalni i da neće zbog jedne Kube da rizikuju atomski rat. Upravo zato su Amerikanci morali da glume ludilo (da je Kennedy kao u jednom trenutku izgubio kontrolu nad vojskom) kako bi Rusi posumnjali da će Amerikanci možda ipak rizikovati uništenje Zemlje i "samo" zbog Kube.

Neki autori recimo smatraju da je Kim Jong Il, sa svojim štiklama, ludačkim naočarima, poznatim "Joy Brigade"-om i ostalim ekscentričnostima, jednostavno dobar učenik Thomasa Schellinga.

Kako bi Schelling savetovao Tadića i Koštunicu da pregovaraju oko Kosova? Recimo, međunarodnu zajednicu bi mogla mnogo više da zabrine izjava "mi ćemo se truditi da izbegnemo rat, ali ko zna šta će se desiti, možda vojska čak izvrši i državni udar", nego izjava "ratovaćemo za Kosovo". Ovoj drugoj pretnji jednostavno fali uverljivost. Jer, i Tadić i Koštunica imaju imidž racionalnih ljudi i svi znaju da nijedan od njih dvojice neće rizikovati novi rat sa NATO-om. Međutim, pretnja nekim imaginarnim ludim generalom može možda biti uverljivija. Suština je da se stvori takva situacija da se baš i ne zna ko kontroliše situaciju. Problem sa tim pristupom je što u jednom trenutku situacija zaista može da se otgne kontroli.

Krpelj

Ruža Ćirković, inače dobar ekonomski novinar, kritikuje vladu što i dalje diskretno utiče na izbor predsednika Privredne komore. Naime po njenom mišljenju, pored boljih kandidata koje je predložio klub Privrednik ipak je izabran kandidat po političkoj liniji, koji uz to ne priča engleski.

Apsolutno je nebitno ko je predsednik. Da je kojim slučajem Bil Gejts prihvatio funkciju to ne bi rešilo problem. Šteta što gospođa Ćirković ne dovodi u pitanje razlog postojanja ove komore i obaveznu članarinu nego je brine izbor kadrova. Zanima me da li bi masovni bojkot plaćanja članarine ovom krpelju od institucije doprineo njenom zatvaranju?

Hrvatska sledi primer Srbije

Hrvatska, pod uticajem sjajnog efekta koji je zabrana izvoza pšenice imala na stanovništvo Srbije, je odlučila da krene istim stopama. Doduše, ne baš istim, jer oni nisu zabranili izvoz, već su "samo" uveli izvoznu carinu od 98 evra po toni, koja će međutim imati potpuno iste efekte, jer je prohibitivna.

Ako nam je za utehu (a meni jeste), kod njih promene carinske stope može da radi čak i Vlada (menjanjem Uredbe o carinskoj tarifi). Mi smo se još 2001. izborili za to da samo Parlament može time da se bavi (potrebna je promena Zakona). Osim, naravno, u slučajevima kada je situacija veoma hitna i veoma bitna, kao što je bila letos.

Hrišćanski sekularizam

Sveštenik SPC Radovan Bigović je izneo svoju viziju o brendiranju crkve. Otprilike kaže da flertovanje crkve sa nacionalistima dugoročno pogrešna politika jer otuđuje dobar deo stanovništva.

Primećuje kako bi crkva trebalo da glumi opoziciju apsolutno svakoj ideologiji ili politici jer je iznad njih i jer je tako doprinela najvažnijim političkim promenama u istoriji. To je tačno jer je crkva doprinela političkim promenama tek pošto je njen uticaj počeo da slabi, odnosno pošto je postala opozicija. Želim SPC puno sreće prilikom novog pozicioniranja.

Imam i jedan savet. Kapiram da gotive glagoljicu ali bi ponekad svoja obraćanja mogli da prevedu i na srpski. Primer: Hrišćani su ljudi koji žive u trajnoj napetosti između istorijskog angažovanja i nade u eshatološko dovršenje istorije, između fragmenta i punoće, između radikalnih i apsolutnih jevanđelskih vrednosti i njihovog uvek relativnog i ograničenog ostvarenja u životu zemaljskog grada.

Konkurs za esej o Hayeku

Slovenački Free Society Institute raspisao je nagradni konkurs za esej o Hayeku i upotrebi znanja i informacija u ekonomiji. Rok je januar 2008, učesnici mogu imati najviše 28 godina, esej je do 5000 reči na engleskom.

Upotreba znanja u hajekovoskom smislu nema veze sa pričom o tehnologiji i tim stvarima, nego se radi o shvatanju da je tržište najbolji mehanizam za prenos podataka o tome šta i koliko treba proizvoditi, o informacionoj ulozi koju cene igraju u ekonomiji. Sve je počelo kada su mejnstrim ekonomisti u prvoj polovini i sredinom 20. veka dokazivali da socijalizam može lepo da funkcioniše na osnovu proračuna birokrata o ukupnim resursima i potrebama, koji bi odozgo upravljali sistemom. Mises i Hayek su bili praktično jedini koji su tvrdili da socijalstička privreda ne može da uspe čak i kad bi birokrate bili anđeli, zato što jedino cene mogu da prenesu podatke o tome koliko, šta i gde treba proizvoditi. To niko pojedinačno ne može znati. Znanje u ekonomiji je raspršeno. Naučno znanje u ovom slučaju uopšte nije bitno - bitno je konkretno znanje, od slučaja do slučaja, kome šta treba i ko šta može proizvesti. Tržište je mehanizam na kojem se milioni tih sitnih podataka susreću i stalno koordinišu. Hayek je govorio da je ustvari fascinantno da tako nešto postoji. Kada tržište ne bi postojalo, izmišljanje takvog mehanizma bilo bi najveće čudo u istoriji sveta. Mi ga ne cenimo dovoljno samo zato što smo naviknuti na njega.

Ali mejnstrim ekonomisti su dobili debatu jer su matematički dokazali da socijalizam može da funkcioniše jednako ili bolje od tržišne privrede. Bravo. Neki nikad nisu shvatili, a neki su shvatili kasnije. Prvo je Hayek 1974. dobio Nobelovu nagradu (mada stidljivo, ne za radove o upotrebi znanja nego za teoriju ekonomskih ciklusa), a onda je vodeći apologet socijalizma među ekonomistima i jedan od najprodavanijih ekonomskih pisaca Robert Heilbroner konačno 1990. rekao: "Mises je bio u pravu".

Problem uloge tržišta i cena u prenošenju informacija je uvek veoma aktuelan. Kada na primer Đelić kaže da će podržati 1000 najboljih biznis ideja, on pokazuje da nije shvatio tu poentu. Samo slobodno tržište može dobro proceni koje ideje su dobre a koje nisu. Kada Dinkić gradi žičaru na Staroj Planini, on ne shvata da ima saznajni probolem. Da li je potrebna jedna žičara na Staroj Planini ili još jedna pekara u Beogradu, govori tržište. Preduzetnici to saznaju putem pokušaja i grešaka. To se može shvatiti i kao druga uloga tržišta, njegova saznajna uloga, različita od čisto ekonomske.

Elem, ko hoće da učestvuje neka prvo pogleda dva najvažnija Hayekova eseja o tome: ovde i ovde, mada je možda najbolje početi sa njegovim govorom povodom dobijanja Nobelove nagrade.