Pages

31 October 2008

Janković, Energy&Environment

Moj tekst "Eco industrial Complex in USA - Global warming and rent-seeking coalitions" je upravo izašao u decembarskom broju britanskog časopisa "Energy and Environment". Za sada ima samo apstrakt, videću kako i da li smem da linkujem ceo tekst.

Kraj maldivskog diktatora

Lider sa najdužim stažom u Aziji, 30 godina, je upravo izgubio izbore. Maumoon Abdul Gayoom je u drugom krugu osvojio 45% glasova, prilično impresivno ali nedovoljno za produžetak mandata. Gayoom je bio poznat po obračunavanju sa svojim političkim protivnicima, pa su tako lideri opozicije godinama živeli u izgnanstvu a njihova deca u kućnom pritvoru u zemlji. Za svaki slučaj.

Proces promena je počeo demonstracijama 2003. godine koje su rezultirale novim ustavom donetim ove godine a koji zauzvrat po prvi put propisuje višestranačke izbore. Novi predsednik Maldiva je Mohamed Nasheed. Inače njegovu stranku, Maldivsku demokratsku partiju, su proteklih godina u više navrata obučavali treneri iz Srbije, uglavnom bivši otporaši.

Uvek mi je bilo interesantno kako su mnogi turistički rajevi na zemlji patili od manjka sloboda, odnosno imali loše vlade, kao na primer Maldivi, Fiji i Brunei. Moguće je da zbog prihoda od prirodnih lepota zemlje bogate ovim resursom pate od sličnih problema kao i zemlje bogate naftom. Naime, ni vladi na Maldivima nije bilo preivše bitno šta misle građani jer nije zavisila od njihovog poreskog prihoda. Dok se ovaj problem u zemljama bogatim naftom naziva black curse na Maldivima bi mogao da se opiše kao heaven's curse. Ipak izgleda da zemlje koje žive od turizma pre ili kasnije odustanu od represije jer politička nestabilnost ne pomaže turizmu. Primer Maldiva a nešto ranije i Sejšela upućuju na taj zaključak.

Mama, ja sam još gladan!

Stan i penziju je dobio, sada traži novi bazen.

Uzroci krize ponovo - sekjuritizacija

Želim sada da se pozabavim jednim od popularnih objašnjenja tekuće finansijske krize, koje krivicu svaljuje na neregulisanost finansijskog tržišta u Americi. Reč je o teoriji koju često ovih dana slušamo o tome kako je finansijska inventivnost Wall Streeta, njihove maštovite tehnike trgovine poput sekjuritizacije hipotekarnih zajmova, bila najvažniji faktor krize, za koji je, dakle, odgovorno samo tržište. Na to je ukazao Alan Greenspan, a i stalno zastupa komentator Andreas Breme kod nas na blogu. Beskrupulozni "kauboji" sa Wall Streeta su krivi za sve, i od njih država/regulator mora da štiti jadnog građanina-štedišu, brižjlivijom i strožom regulativom.

No, ako pogledamo istorijat sekjuritizacije u SAD, videćemo da je država kumovala njegovom uvođenju, a ne tržište. Najpre, da opišemo kako ta "sekjuritizacija" uopšte funkcioniše. Sekjuritizacija je proces u kome finansijske ustanove otkupljuju hipotekarne kredite od banaka koje ih izdaju, skupljaju ih u ogormne "pool-ove" i onda izdaju hartije od vrednosti na osnovu tih kredita, i prodaju investitorima. Osoba koja izdaje hipotekarni kredit, nije osoba koja ga sprovodi i kontroliše u svim fazama. Kupci hartija od vrednosti na osnovu kredita mogu da budu investitori širom sveta, a vrlo često su firme sa Wall Streeta.

Na prvi pogled cela ova procedura izgleda dosta glomazno i komplikovano. Zašto bi finansijske ustanove koristile ovako zaobilazne mehanizme prodaje i preprodaje kredita umesto jednostavnog starinskog hipotekarnog zajma, sa učešćem, proverom kreditne istorije i otplaćivanjem duga onome ko vam je kredit dao? Procedura povlači ogromne agencijske troškove, tj osoba koja izdaje kredite radi direktno protiv invstitora tj otkupljivača - ona ima jak motiv da da što više loših kredita i da ih što skuplje "uvalja". Zašto i kako je uprkos tome postojao ogroman broj investitora koji nisu za to marili?

Razlog za to je bio što je država svojim akcijama ograničila koristi konvencionalnog hipotekarnog bankarstva i učiniila čak i tako nesavršeno sekundarno tržište sa hartijama od vrednosti privlačnijim. Razlozi za bujanje "kaubojštine" na Wall Streetu su bila regulatorna ograničavanja normalnog bankarstva. U Americi je kroz 20 vek postojao i funkcionisao jedan oblik banaka koje su specijalizovane za hipotekarne zajmove, Savings and Loans (S&L), koje su radile upravo po modelu "normalnog" konvencionalnog bankarstva. Banka u kraju prima štednju od ljudi na jednoj strani, a na drugoj, na osnovu te štednje, daje kredite za kuće klijentima na starinski, konzervativni način. No, kao posledica njudilovskih ograničenja, određena je maksimalna kamata koje su S&L mogle da daju na štednju, oko 3% (čuvena regulacija Q). Kada je 1970-ih inflacija porasla i na 10% to je posebno oštro pogodilo S&L, i praktično ih dovelo na rub propasti - tržišne kamatne stope su preavzišle daleko one određene regulacijom Q i investioni fondovi su postali mnogo privlačnija mesta za štednju. S druge strane, tradicionalna ograničenja poslovanju banaka u Americi koja su sprečavala širenje preko državnih granica, ograničavale su ovu industriju u pogledu iskorišćavanja svih prednosti ekonomije obima. Obe ove stvari često su vodile hroničnom nedostatku kapitala u S&L kompanijama. Dešavalo se da S&L kompanije u Kaliforniji nemaju para za hipotekarne kredite iako postoji tražnja za njima, a da nemaju načina da dođu do sredstava od drugih banaka u drugim delovima zemlje gde štednje ima. I zašto nas to ne iznenađuje: suočena sa ekonomskim problemom koji je sama izazvala, preko regulacije Q i zabrana širenja na federalnom nivou, država umesto da ukine ta ograničenja smišlja nove, inventivne načine kako da dodatnom regulativom i intervencijama "ispravi" stvar. Uvodi sekjuritizaciju hipoetkarnih zajmova kao jedan od načina da se prevaziđe nestašica kredita. Fredie Mac je osnovan 1970 godine UPRAVO da bi promovisao sekjuritizaciju, tj trgovinu zajmovima S&L industrije. On je sekjuritizovao, pod implicitnim državnim garancijama, milione dolara loših kredita S&L kompanija najpre u Kaliforniji, a onda i drugde, dajući time sredstva S&L da nastave sa kreditiranjem.. U takvim okolnostima, S&L nije morao da ima dovoljno kapitala, tj štednje da bi pokrio svoje zajmove, već je mogao da računa na pare od Freddie Maca. "Affordable housing" i "američki san" su mogli da se nastave.

Dakle, sekjuritizacija hipotekarnih kredita je izmišljena od strane države kako način da se promovišu jeftini krediti za kuće, a da se istovremeno ne ukinu državne regulative koje su te kredite veštački učinile skupim, "in the first place". S&L nikada ne bi tražile sekjuritizaciju da su mogle legalno da povećaju svoju štednju, podizanjem kamata na nju, ili širenjem u druge delove zemlje. Klasični, knjiški primer državnog "rešavanja problema". Da nije bilo prethodnih restrikcija metod sekjuritizacije sigurno nikad ne bi preovladao na slobodnom tržištu, jer ima više troškove od konvencionalnog bankarstva (ima i neke prednosti poput ekonomije obima i minimiziranja agencijskih troškova od strane velikih firmi, ali ta prednost bi iščezla onog trenutka kad bi S&L bile deregulisane, što se nije desilo). (ovde je odličan razgovor o ovoj temi i još mnogo čemu vezanom za krizu, Arnolda Klinga i Russa Robertsa na Econ Talku)

I pazite, kako se stvar nastavlja: 1980 S&L firme dolaze u nove probleme, jer njihovi krediti sa fiksnim ratama prete da budu potopljeni ovaj put od rastućih kamatnih stopa. I FM i FM lansiraju programe Guarantor i Swamp sa ciljem da čistom računovodstvenom prevarom omoguće S&Ls da ne priznaju bankrot. FM i FM otkupljuju loše, nenaplative kredite od S&L, skidaju ih sa bilansa ovih firmi i omogućavaju im da prežive veštački. Tehnički je to izvedeno tako što je S&L omogućeno da razmene loše hipoteke za "dobre" hartije od vrednosti nastale uz pomoć FM i FM na osnovu tih istih hipoteka (!), i da onda koriste te hartije od vrednosti kao kolateral za dalje zaduživanje! Dakle, opet za pribavljanje gotovine, iako nemaju štednje! Tržišna greška? Hm...

I sada dolazimo do velikog finala. Pošto su do kraja 1980-ih većina S&L ovako ili onako propale, vlada pristupa rešavanju prethodnog problema koji je sama stvorila, a koji je nastao njenim rešavanjem prethodnog problema koji je opet sama stvorila. Ovaj put, pokušava da predupredi debakl niske štednje i visokih kredita sličan onom sa S&Ls (što je sama država izazvala sekjuritizacijom), tako što uvodi nove regulative obaveznog kapitala banaka koje su mnogo više nego u slučaju kapitala za sekundarne hipotekarne kredite. Dakle, banka za svaki kredit koji po solidnim uslovima, uz učešće i kreditnu proveru sama izda, mora da drži znatno više kapitala nego za hartije od vrednosti koje neko drugi izda i proda, na kredite sa minimalnim ili bez učešća i bez provere od strane osoblja banke! To je bio vrhunski podsticaj države za "affordable housing"! Dakle, relativne cene konvencionalnih kredita i kredita na sekundarnom tržištu su državnom regulativom bile poremećene u korist loših kredita, a sa altruističkim i egalitarističkim obrazloženjima. Hartije zasnovane na kreditima bez učešća imale su AAA rejting! Državni kartel agencija za kreditni rejting im je davao taj status, a SEC i FED aminovali, iako su imali ingerencije i mogućnosti da intervenišu. SEC je vodio William Donaldson, jedan od najgorih intervencionista u istoriji te organizacije. Ako su sada toliko pametni, zašto nisu sprečili ovaj proces na vreme, dok je još bio u toku? Samo uz krajnje natezanje i semantičke trikove, ovo se može nazvati "tržišnom greškom".

Što više proučavam tekuću krizu, sve više se uveravam da je monetarna politika i u SAD i u Evropi bila odlučujući faktor. Kao što smo Slaviša i ja ranije tvrdili, sekjuritizacija hipotekarnih kredita je bila samo forma kroz koju je kriza kanalisana. Vrlo verovatno bi se i konvencionalni hipotekarni sistem našao u problemu sa ovakvom monetarnom politikom. Znamo da je tržište nekretnina, uz industrije trajnih i kapitalnih dobara, generalno sklono najvišem rastu u vreme buma, i najvećem padu u vreme krize. To što se bum u ovom slučaju odvijao preko sekundarnog tržišta hipoteka, a što sada ono najviše trpi, je stoga što je vlada uterala hipotekarno tržište u taj kanal, veštački uništivši svojim regulatornim intervencijama klasične S&L banke. Ali, ulaganje finansijskih posrednika u rizične hartije na sekundarnom tržištu je bilo jednako "tržišna greška" kao i ulaganje investicionih banaka u trajna kapitalna dobra. Ključni faktor je bila cena kapitala, veštački inlfadirana kreditnom politikom, a ne forma u kojoj se ta inflacija kredita pokazuje. To što je stvar najpre pukla na tržištu hipoteka, verovatno je posledica drugih faktora, tj političkih restrikcija, koje su pogoršale incijalnu krizu, poput operacija Fannie Mae i Freddie Maca koje su pojačale moralni hazard, i regulative vezane za korišćenje zemlje koej su dodatno infladirale cenu nekretnina. Ali, osnovni faktor je jasan - kreditna ekspanzija, tj inflacija. Sekjuritizacija je, što reče, jedan filozof, bila samo "laka pena na površini puko postojećeg".

30 October 2008

Kako će se deficit smanjiti

Eto sada ćemo smanjiti spoljnotrgovinski deficit. Pošto zbog finansijske krize ili drugih razloga kapital slabije ulazi u zemlju, vrednost dinara prema evru pada. To pogoduje izvoznicima, a poskupljuje uvoznu robu u dinarima. Uvoznici će manje uvoziti jer je uvoz skuplji, građani će manje trošiti jer je manje novca iz inostranstva koji bi to platio.

Slabiji ulazak kapitala naravno nije dobra stvar. Najbolje bi bilo kad bi novac u zemlju ulazio neprestano. Ali sada se vidi da nema reči ni o kakvom "slomu" koji su analitičari najavljivali onog trenutka kada kapital prestane da ulazi i kada "spoljnotrgovinski deficit nema više čime da se finansira". To prosto u sistemu fleksibilnih kurseva ne funckioniše tako. Eto sada kapital prestaje da ulazi, ali nikakvog sloma nema, ima samo prilagođavanja preko kursa. Manji priliv kapitala samo znači manju ponudu deviza u odnosu na dinare, što onda znači slabiji dinar, što onda znači manji uvoz a veći izvoz, odnosno manji spoljnotrgovniski deficit. Prilagođavanje je automatsko.

Narodna banka ne bi trebalo da interveniše na tržištu deviza, nego da pusti da se dinar prilagodi kapitalnim tokovima, što za sada i radi. Sve i kad bi htela da interveniše, to ne bi mogla dugo da radi jer bi se devizne rezerve na kraju istopile. Kao što je uglavnom pustala dinar da nesmetano raste, sada treba da ga pusti da pada. Ako se je već odlučila za politiku fleksibilnog kursa, najbolje je pustiti valutu da se prilagođava tokovima kapitala. U suprotnom, može uvek vezati dinar za evro ili direktno uvesti evro. Jedino što ne treba da radi je da fino šteluje kurs prema svojoj ideji šta je"realno".

Bilioni

U senci priče o $700 milijardi državne pomoći bankama u SAD promakle su nam mnogo veće cifre u Evropi. Economist navodi ukupni iznos od čitavih 2,556 milijardi dolara u evro zoni.

To je više nego trostruki iznos od onog u SAD, za ekonomiju slične veličine. Po zemljama, Nemačka izdvaja $680 mlrd., Francuska $460 mlrd., Holandija $260 mlrd.

Snaga selotejpa

Naučnici sa UCLA-a su otkrili da odlepljivanje selotejpa u vakuumu generiše X - zrake (prenosi NY Times, a ne Onion).

Obamino levičarenje?

Obama se često naziva "najlevljim" članom Kongresa. Teško je znati na šta se ova tvrdnja tačno odnosi, ali pretpostavljam da se radi o nalazu "National Journal"-a da je Obama najliberalniji senator u 2007. godini. (Podsećanja radi, ista organizacija je i Džona Kerija 2004. proglasila za najliberalnijeg senatora, što mi je odmah malo sumnjivo).

Nešto detaljnija analiza (koju je radilo nekoliko profesora sa Prinstona i UCLA-a) pokazuje da to nije baš tako, odnosno da je Obama prilično prosečan član Kongresa iz redova Demokratske stranke. Iako se sam rad pretežno bavi poređenjem Obame i Klintonove, u radu je analiziran i Mekejn. Razlika između Obame i Mekejna je naravno velika, ali manja nego između prosečnog demokrate i republikanca (jer je Mekejn "levlje" od prosečnog republikanca nego Obama od prosečnog demokrate).

Meni je lično bio daleko zanimljiviji nalaz da je najlevlji republikanac desno od najdesnijeg demokrate, odnosno da skoro uopšte ne postoji preklapanje. To je za mene prilično iznenađenje. Mislim, znao sam da je američka politika prilično podeljena, ali nisam znao da je ovoliko podeljena. Šta više, izgleda da ta podeljenost raste.

Saopštenje MMF-a

Tek skoro sam naišao na ovo saopštenje za štampu MMF-a od 24. septembra po okončanju posete misije Beogradu. Kažu da je rast BDP kod nas zasnovan na rastu bankarskog sektora, telekomunikacija i šopingu. Valjda misle potrošnji. Interesantno je da kritikuju vladu zbog loše investicione klime, pogotovu jer se naši političari stalno hvale kako je kod nas idealno ulagati. Sve ostalo je više manje poznato.

29 October 2008

Pozovi CIA za savet za ulaganje

Kada je 1951. Jacobo Arbenz pobedio na izborima u Gvatemali počeo je da sprovodi redistribuciju obradive zemlje. Ako neko ima mnogo neiskorišćene zemlje bio je prisiljen da je proda državi po ceni koju su vlasnici naveli kao vrednost u poreskim prijavama. Naravno, daleko ispod tržišne vrednosti. Američka kompanija United Fruits Company (Chiquita banane) je bila ozbiljno ugrožena. Međutim, 1954. je CIA sponzorisla vojni puč koji je Arbenza udaljio sa vlasti pod izgovorom da sarađuje sa Sovjetskim Savezom i vratio zemlju originalnim vlasnicima.

Dokoni ekonomski "forenzičari" su uporedili rast cena akcija UFCa sa datumima kada su održani sastanci na kojima je isplaniran prevrat i kada je izdato tajno predsedničko odobrenje da se akcija sprovede, pošto su ova dokumenta postala javna. Zaključak je da je par meseci pre prevrata cena akcija skočila 10% dok je posle skočila za samo još dodatnih 3,5%. Predsednik UFCa je inače bio u srodstvu sa direktorom CIAe koji je inače služio i u bordu kompanije. Iako je u pitanju bila najstrožije čuvana državna tajna insajderi nisu mogli da odole. Tržište izgleda dobro predviđa i ishode prevrata. Procenat rasta akcija preduzeća koje su imale poslovne interese na Kubi pred operacijom u Zalivu svinja su znatno manje porasle. Stoga, ako vas zanima ishod sličnih akcija ne škodi ako pratite i berzu.

Naše tajne službe, lišene mogućnosti da pristojno zarade ulaganjem u hartije od vrednosti, su morale da se snalaze.

To se nekada zvalo Omladinska zadruga

Danas:
Tek poslednjih godina počinje istinsko institucionalno uključivanje mladih u društvo, a neposredni izvršilac tog zadatka je Ministarstvo omladine i sporta. Pored nedavno usvojene Nacionalne strategije za mlade, koja tek treba da se primeni, najkonkretniji rezultat su kancelarije za mlade, kojih je do danas otvoreno ukupno 52 - 48 lokalnih i četiri regionalne. U proceduri je osnivanje još 45 lokalnih kancelarija.

Reforma pravosuđa

Tadić najavljuje reformu pravosuđa. Ustvari ništa posebno ne najavljuje nego samo kaže kako je reforma neophodna. Kaže da je nedopustivo da ima preko 4,000 predmeta koji su zastareli i da procesi traju 20 godina. Slažem se, ali on ne nudi nikakvo rešenje osim što ulaže javnu kritiku. Jedno rešenje bi bilo ograničiti trajanje sudskog procesa. Tako, da recimo imovinski spor ne može da traje duže od 3 meseca na primer. U tim sporovima koji traju 20 godina teško da ćete skupiti više od 100 sati samog suđenja. Zašto se ne bi sudilo dan za danom kao u Americi. Dokaze ili imate ili nemate, 6 meseci čekanja je bespotrebno.

Ja imam nekoliko procesa već više od pet godina pred Prvim opštinskim sudom, što me naravno ne čini ekspertom, ali je i meni laiku očigledno da je ogroman problem odlaganje suđenja zbog nepojavljivanja stranaka ili svedoka i po nekoliko puta. Zašto je problem privesti ljude ako se ne odazovu na prvi poziv? Zašto čekati par godina da bi se izdao nalog za privođenje?

Tadić me je malo razočarao jer mu je glavni primer blage kaznene politike krivično delo trgovine narkoticima. Na stranu što to ne treba da bude krivično delo na prvom mestu, jer je u pitanju kriminal bez žrtve, posebno mi smeta što Tadić relativizuje dužinu kazne. Pa tako ispada da 2 do 12 godina predstavlja blagu kaznu. Ko je proveo jednu noć u zatvoru ili bar odslužio vojsku zna da ceni svaki sat slobode, a kamoli 12 godina.

Nije loše

Marko nas stalno podseća da marže nisu isto što i profit, dok su sasvim različite od rabata. Izjava ministra trgovine Slobodana Milosavljevića je ipak osvežavajuća. Na pitanje da li je Vlada Srbije spremna da pozove trgovce da smanje marže, ministar je kazao da je spreman da on to učini, ali da je u Srbiji "stvorena fama" da su marže previsoke.

Boris Begović u Politici

Nedavno sam otkrio seriju zanimljivih tekstova Borisa Begovića objavljenih u Politici: tiču se uglavnom Vašingtonskog konsenzusa. Rekao bih da je njegovo stanovište vrlo blizu onome koje sam ja zastupao ovde, braneći vašingtonski konsezus - šta ima što ne valja u principima VK? Meni se posebno dopada njegov tekst o Stiglitzu, koji odlično ilustruje svu šupljinu predloga "nobelovca Stiglitza".

Očigledno je!

To je čest argument koji se čuje u raspravama "laika", a vezano za ekonomiju. Recimo, "vidi se iz aviona da Delta ima monopol", ili "očigledno je da gde MMF prođe tu trava ne raste", ili "očigledno je da će izvori nafte pre ili kasnije presušiti", ili "očigledno je da stanovništvo Zemlje ne može neograničeno da raste".

Prvo, o očiglednosti: očigledno je da se Sunce okreće oko Zemlje, kao što je očigledno i da je Zemlja ravna ploča. A razmislite tek o ovome: ako je obim Zemlje 40 hiljada kilometara, koliko dugačak mora da bude kanap koji bi "opasao" Zemlju na 1 metar visine od tla? Očigledno je da mora da bude dosta duži od tih 40.000 km. A, u stvari, mora da bude duži svega za 6,28 metara. A šta tek reći za činjenicu da isto važi i za Sunce (čiji je obim skoro 4,5 miliona km), odnosno da dužina kanapa koji bi opasao Sunce na 1 m od tla treba da takođe bude samo za 6,28 metara duža od tih 4,5 miliona km? Očigledno? Pa, ne baš. (za one kojima nije jasno - formula za obim je 2*r*Pi; ako poluprečnik povećate za 1 metar, obim se povećava za 2Pi metara, bez obzira na početni poluprečnik)

Poenta je da mnoge stvari koje su očigledne prosto nisu tačne.

Što se Delte tiče, nalaz ne može da se zasniva na očiglednosti. Onome ko sve kupuje u Delti je očigledno da Delta ima monopol, a onome ko kupuje samo u Merkatoru deluje sasvim očigledno da su priče o monopolu Delte čista glupost.

Što se MMF-a tiče, on radi pretežno sa problematičnim zemljama. Nekada njihovi saveti uspeju, nekada ne uspeju, ali poređenje tih zemalja sa zemljama koje nisu nikada radile sa MMF-om je glupo. Na primer, ja sam siguran da u Srbiji mnogo više umiru ljudi koji idu kod lekara, nego oni koji ne idu. Da li to znači da je očigledno da lekari ubijaju ljude? Naravno da ne, već to znači da kod lekara idu oni koji su bolesni.

Da li je očigledno da ćemo potrošiti svu naftu? Sasvim sigurno deluje da jeste: količina nafte je ograničena, a potrošnja raste. Kako uopšte može neko da tvrdi da nećemo potrošiti svu naftu? Pa, ako uzmete u obzir cene, onda uopšte nije očigledno, jer kako rezerve nafte počnu da opadaju, cena nafte će rasti, tražnja za naftom će padati, a tražnja za drugim izvorima energije će rasti. Verovatno ćemo preći na nešto drugo dosta pre nego što se nafta potroši, ali nije izvesno.

Slično važi i za stanovništvo Zemlje. Ako su resursi ograničeni, a stanovništvo raste, onda je očigledno da postoji neki limit za rast stanovništva i da je nužno nešto uraditi kako bi se sprečio preveliki rast stanovništva. Međutim, ako pretpostavite da resursi i produktivnost nisu ograničeni (što nam prethodnih 200 godina dokazuje), a da postoji i neki endogeni limit rastu stanovništva (sve razvijene zemlje su prošle kroz demografsku tranziciju), onda čak ni to nije očigledno.

Neke očigledne stvari su tačne, a neke očigledne stvari nisu tačne. Samim tim, očigledno je da zaključke ne treba zasnivati samo na tome što je nešto očigledno.

28 October 2008

Vobanov povratak u budućnost

Novi Statut Vojvodine, koji je inače pun bisera jer taksativno navodi ovlašćenja pokrajinske vlade, između ostalog propisuje da Skupština Vojvodine osniva razvojnu banku. Vojislav Koštunica je kritikovao ovaj potez jer ga smatra neustavnim, jer je bankarski sistem u nadležnosti Srbije. Jedan od autora Statuta odgovara da se banka neće baviti monetarnom politikom što je prerogativ jedino NBS pa posledično i neće biti problema sa Ustavom.

Bojan Pajtić lepo kaže: Uvođenje institucije razvojne banke Vojvodine znači poboljšanje pozicija u privredi. Statut ... implementira sredstva .. i obezbeđuje da ona budu usmerena u razvoj infrastrukture, nova radna mesta i razvoj privrede. Šta je tu nejasno?

Pa za početak bi bilo lepo reći da se radi o novoj državnoj banci, a sa njima postoje dva velika problema: centralnoplanska alokacija sredstava i korupcija. Netržišna alokacija sredstava dovodi do finansiranja inferiornih projekata, čija je ekonomska smislenost sporedna u odnosu na političke ciljeve. Takvi krediti su i doveli do finansijske krize u Americi. Ako to nije previše ubedljiv primer, setite se Beobanke, Jugobanke i sličnih. Valjda vojvođansko rukovodstvo smatra da građane Vojvodine treba podsetiti kako može ekspeditivno da se da kredit nekom gubitašu da isplati plate ili da nije loše graditi nerentabilne puteve. One, koje privatni investitori procene previše rizičnim ili neisplativim. Najveći gubitak nije samo što će se novac ulagati rizičnije i manje profitabilno (cilj će sigurno biti jeftini krediti), već oportunitetni trošak. Novac koji građani ne ulože sami je ustvari najveća tragedija ove buduće državne banke. Umesto da taj novac građani sami investiraju preko privatnih banaka u najisplatljivije investicije, to će umesto njih raditi Pajtić i ekipa.

Korupciju takođe ne treba zanemariti. Da li ima nekoga da sumnja da će značajne kredite od državne banke dobijati isključivo politički podobni? Državna banka će tako postati novi NIS ili Telekom, gde će članove upravnog odbora i menadžment imenovati stranke na vlasti a koji će za račun političara činiti usluge pojedincima i firmama od važnosti za političku elitu. Da se razumemo nije u pitanju problematična istorija Bojana Pajtića već sistem koji jednostavno motiviše razvoj korupcije.

Nisam siguran da je Koštunica u pravu kada kaže da je osnivanje ove banke neustavno. Ne znam gde to Ustav brani državnim organima da osnivaju preduzeća. Čudno je kako mu smeta banka koju osniva pokrajinska vlada a ne smeta mu poslovanje recimo Poštanske štedionice ili drugih banaka gde republička vlast ima deo vlasništva. Ja bih voleo da Ustav zabranjuje državi da se bavi privrednim aktivnostima, ali mislim da to nije slučaj. Sa druge strane to što Ustav dozvoljava osnivanje državnih banaka ne znači da to nije najgora stvar koju vlast može da uradi za građane Vojvodine. Nacionalni investicioni plan je barem vremenski ograničen, dok ovaj državni monstrum preti da bude večan.

Obamin socijalizam

Ovo je retka prilika. Za nedelju dana za američkog predsednika će verovatno biti izabran čovek koji je otvoreni socijalista i čiji je glavni projekat poništenje američkog Ustava da bi se obezbedila "radikalna" redistribucija bogatstva. Verujem da je reč o jedinstvenom događaju u američkoj i svetskoj istoriji, i velikoj opasnosti za civilizovani svet, u svakom slučaju velikoj opasnosti za slobodno društvo kakvo znamo i Ameriku kakvu znamo i kakvu mnogi od nas vole.

Već smo se dosta bavili Obaminom ekonomskom politikom (ja ću narednih dana probati da sumiram i njegovu i Mekejnovu). Što se tiče sudstva, Obama je gorljivi zastupnik teorije "živog Ustava", tj protivnik tradicionalnog konstitucionalizma. On smatra da ustavne odredbe treba tumačiti u skladu sa interesima "potlačenih klasa". "[W]e need somebody who's got the heart, the empathy, to recognize what it's like to be a young teenage mom. The empathy to understand what it's like to be poor, or African-American, or gay, or disabled, or old. And that's the criteria by which I'm going to be selecting my judges." Tradicionalno shvatanje je da sudija treba da primenjuje zakon i Ustav, a ne da ima simpatije za bilo koga. Obama zapravo kaže da će on postavljati one sudije koje će da sude polazeći od svojih ličnih, političkih i ideoloških predrasuda i ćefova, a ne od slova Ustava ili zakona. Sudije koje će pomagati u njegovom poslu uvođenja "radikalne promene" u Ameriku, a ne neutralno garantovati ljudska prava i slobode.

No, možda je najbolje Obamin socijalizam pokazalo nekoliko skorašnjih događaja iz predsedničke kampanje. Prvi je već poznata afera sa Džoom vodoinstalaterom (Joe the Plumber). Tokom jednog skupa u kampanji u Ohaju, Obami je prišao lokalni vodoinstalater po imenu Džo i pitao ga kako on to misli da donese promenu povećanjem poreza? On, Džo, planira da kupi firmu vrednu 250 000 dolara a Obamino povećanje poreza će ga sprečiti, i to po našem Džou "nije ostvarenje američkog sna" već kažnjavanje uspeha i preduzetništva. Na to mu je Obama odgovorio: "Ja ne želim vas da kaznim, već samo da osiguram da i svako ko stoji lošije od vas takođe dobije šansu da uspe. Kad proširite bogatstvo okolo, onda je to dobro za svakoga". Dakle, opporezivanje je "proširivanje bogatstva naokolo" i to je "dobro za svakoga". Obamina izjava zbog koje su njegovi propagandni timovi (čitaj: svi američki glavni mediji) danima pokušavali na sve načine da diskredituju Džoa, je manifest njegove političke filozofije - bogatstvo stvara država a ne Džo vodoinstalater sam.

Osim toga, pre nekoliko dana je isplivao jedan stariji intervju Baraka Obame iz 2001 godine koji je zaista zastrašujući. U njemu Obama lamentira nad sudbinom pokreta za građanska prava u SAD i tvrdi da je njegova najveća tragedija bila u tome što nije uspeo da obezbedi redistribuciju dobara na širokoj skali, odnosno što se fokusirao na sudove umesto na politiku. Krivica pokreta za građanska prava je po Obami bila u tome što se borio za građanska prava pred sudovima, a ne za socijalizam u Americi kroz političko organizovanje. I kaže da je pravi problem sa tim pokretom u tome što "nije bio dovoljno radikalan" i da se "nije probio van ustavnih okvira koji su postavili Očevi Utemeljivači". VAU! Nisu bili dovoljno dobri jer nisu uspeli da ponište Ustav!

U ovom kratkom isečku imate Obaminu izjavu da je sam američki Ustav krivac za to što je Amerika danas nepravedno društvo, jer nije dozvolio redistribuciju dohotka. Ustav, po rečima Jednog, odražava "fundamentalnu grešku" američkog društva, i svojom zabranom redistribucije je "popločao put za ono što je Amerika danas".

Ruzvelt jeste pokušavao da zaobiđe i pogazi Ustav na svaki mogući način, uključujući i pritiske i pretnje Vrhovnom sudu, da bi sproveo svoje protivustavne socijalističke mere u ekonomskoj politici, a i inače. Ali, čak se ni on nije usudio da kaže da je sam američki Ustav fundamentalna greška koja je kriva za to što Amerika danas izgleda tako žalosno kako izgleda. Glavni politički projekat ovog novog Mesije je poništenje američkog Ustava. Na kakvom je to moralnom, intelektualnom i političkom dnu Amerika kad jedan ovakav lik može da dobije predsedničke izbore? Da ne govorim o podršci "libertarijanaca".

Update; Dva dobra komentara na ovu temu, ovde i ovde.

27 October 2008

"Alan je slegao ramenima"

Najbolji naslov koji sam video u poslednjih nekoliko dana, aluzija na "Atlas je slegao ramenima", roman Ayn Rand. Alan o kojem se radi je Greenspan, u mladosti redovni član njujorškog kružoka Ayn Rand. Jedan njegov esej može se naći u "Kapitalizam, nepoznati ideal", jednoj od nekoliko knjiga Ayn Rand u srpskom prevodu Global Booka.

Alan Greenspan je ovih dana slegao ramenima pred kongresmenima koji su od njega dosta agresivno tražili da prizna svoj deo krivice za finansijsku krizu. Ako pogledate novine, izveštaji kažu da je Greenspan priznao da je protržišna ideologija u koju je verovao bila pogrešna. Ali ako pogledate transkript pitanja i odgovora, teško je videti kako su novinari došli do tog zaključka.

Još važnije, ako vam je stalo do Greenspanovog mišljenja, treba pre svega pogledati tekst njegovog originalnog svedočenja. Što se tiče eventualne regulacije, jedina njegova ideja je da se može od banaka koje prodaju hartije od vrednosti pokrivene hipotekama tražiti da i same zadrže jedan procenat tih hartija, kako bi pokazale da i same preuzimaju isti rizik. Ali u pogledu regulacije ukupno, Greenspan kaže sledeće:

Bilo kakve regulatorne promene postaju nebitne u poređenju sa ovim što se već dešava na tržištu. Tržišta hipoteka će posle ovoga što im se desilo sama disciplinovati mnogo bolje nego što bi ih disciplinovala bilo kakva regulacija.

Nije da bi njegovo priznanje imalo nekakvu težinu jer se od njega kao jednog od glavnih krivaca za finansijsku krizu i očekuje da prst uperi negde drugde, ali iz svedočenja je zaista teško reći šta je to tačno Greenspan priznao. A u poslednjoj rečenici još i kaže da se tržište najbolje reguliše samo od sebe.

Reforma porodilišta

Pokrenuta je inicijativa za potpisivanje peticije za poboljšanje uslova u srpskim porodilištima. Sasvim iskreno, smatram da to jeste veoma ozbiljan problem. Tretman kojem su trudnice i bebe izložene u našim porodilištima je često zastrašujući. Ali, iako se slažem sa time da ovo jeste veliki problem, ne slažem se uopšte sa predloženim rešenjem koje se svodi na "mora ministarstvo da napravi Radnu grupu koja će da se pozabavi problemom". Odmah se setim izreke "Ako ne želiš da rešiš neki problem, ti napravi komisiju."

Moje lično iskustvo vezano za porodilište je pozitivno, jer mi se supruga porodila u privatnom porodilištu, koje je u međuvremenu zatvoreno iz sanitarnih razloga. Zatvaranje tog porodilišta, a ostavljanje "u poslu" državnog porodilišta u koje bi moja supruga otišla da ovo nije postojalo, je analogno zatvaranju Ferarija zato što pravi mnogo ružne automobile, uz istovremeno dozvoljavanje Zastavi da pravi Yugo. Ali, šta da se radi... Sanitarni inspektor koji nema nikakvu primedbu na bubašvabe u državnom porodilištu je već našao neki razlog da zatvori privatno porodilište.

Cena porođaja je bila sledeća - običan porođaj 500, a carski rez 1000 evra. Koliko čujem, toliko otprilike košta i porodjaj u državnoj bolnici, dok "častiš" sve koje treba.

Dakle, moje rešenje za problem trudnica i beba je - kompletna privatizacija porađanja. Da ne dramimo previše, ipak se u daleko najvećem broju slučajeva radi o relativno jednostavnoj proceduri. Iz mog iskustva, mnogo je bitniji odnos sestara, lekara i ostalog osoblja prema majci i porodici (možeš bebu da vidiš kad god hoćeš u toku dana ili noći, svako ima svoju sobu sa TV-om, sestre zaista pomažu majkama za šta god da treba, hrana je ok, WC je čist i prijatan). Kada smo napuštali bolnicu, gazda (bukvalno gazda) nas je ispratio i pitao da li je sve bilo u redu, da li imamo nekih primedaba. 

Dve nedelje posle porođaja je moja supruga sa bebom provela 5 dana u državnoj bolnici i to joj je i dalje jedno od najtraumatičnijih doživljaja u životu - beba plače, niko neće da je uteši, a mojoj ženi ne daju da uđe u boks; mora da nosi iscepanu bolničku spavaćicu, ne sme svoju da donese od kuće "zbog higijene"; u kupatilu 5 stepeni, jer stoje otvoreni prozori, pošto sestre samo tu smeju da puše; mrzelo ih je da pišu otpusnu listu u petak, pa je ostala do ponedeljka potpuno nepotrebno, itd. Naravno, u ponedeljak niko nije pitao "jel sve bilo u redu, jel ste zadovoljni".

Neko će sada reći - lako je tebi da predlažeš privatizaciju, kad imaš 500 evra da platiš porođaj. To je, nažalost (odnosno na moju sreću) tačno, ali evo rešenja. Prvo, ne bih imao ništa protiv kada bi se iz budžeta izdvajala sredstva za porođaje, ako bi to išlo paralelno sa zatvaranjem državnih porodilišta. Država bi mogla da daje vaučere porodiljama u iznosu od po 500 evra koje bi one mogle da iskoriste isključivo za porođaj. Izbor porodilišta bi bio potpuno slobodan. Time bi pare išle ka dobrim porodilištima. Budući da se u Srbiji godišnje rađa oko 70.000 beba, to bi budžet koštalo oko 35 miliona evra. Teško je proceniti koliko bi se uštedelo otpuštanjem lekara i sestara koje sada to rade u državnim bolnicama, ali sigurno nije zanimarljiva suma.

Ukoliko je baš nužno, država može da propiše tačne uslove za otvaranje porodilišta i za minimalnu proceduru samog porođaja (recimo, mora da bude prisutan jedan hirurg, jedan neonatolog, jedan anesteziolog).

Dobra stvar sa ovim predlogom je to što je svima u interesu. Zaista ne vidim nikoga ko bi bio protiv ovog predloga. Što je najvažnije, to bi za majke i decu bilo mnogo prijatnije iskustvo, ali bi i lekarima bila pružena prilika da zarade više para. Naravno, ostaju neka pitanja (tipa, šta se dešava ukoliko se ispostavi da je porođaj problematičan), ali se sve to može detaljnije razraditi.

Iz ne znam ni ja kog razloga, čini mi se da nema nikakve šanse da ovo iko ozbiljno razmotri. Čini mi se da će ministar sa najvećim  zadovoljstvom da osnuje Radnu grupu i "reši problem". Naravno, za par godina će se potpisivati neka nova peticija da se osnuje Anketni odbor koji će razmatrati zašto Radna grupa nije dobro obavila svoj posao.

Novi sajt LibeKa

Libertarijanski Klub LibeK, o kome smo već pisali, se sada može naći i online. Valjda će uskoro početi da pišu i blog.

DSS-ov tržišni vaskrs

DSS kritikuje ugovor sa Fijatom iz tržišnog ugla. Lepo je čuti ali im ništa ne verujem. Za četiri godine koliko su vodili vladu ne sećam se da su se i jednom pozvali na tržište. Ekonomija im je bila manje bitna od Evrovizije. Zašto bi bilo bolje ubuduće?

Prokopijević na Katalaksiji

Ivan je pominjao Prokopijevićev tekst o krizi u Americi. Zaboravio je da ostavi link za tekst na Katalaksiji gde možete naći jedinu kompletnu verziju.

26 October 2008

Prokletstvo prirodnog bogatstva

Ovih dana čitam Orijentalistu, sjajnu knjigu koju je Slaviša preporučio pre par meseci, gde je glavni junak naslednik bogatog azerbejdžanskog naftnog magnata. Mnogi ljudi su se u Azerbejdžanu obogatili kada su našli naftu na svojoj zemlji. Danas kada bi je neko našao u dvorištu to bi mu verovatno bila veća glavobolja nego korist jer bi zemlja verovatno odmah bila nacionalizovana ili bar oduzeta na korišćenje na određeno vreme. Danas je 80 odsto sve nafte na svetu u vlasništvu država. Još jedino u Americi možete da se obradujete ukoliko nađete naftu jer jedino Amerika dozvoljava privatno vlasništvo nad mineralnim bogatstvima.

Nije u pitanju samo nafta, pre stotinak godina radilo se o zlatu, drugim rudama pa i soli. Političari su svuda i uvek želeli da stave šapu na najlukrativnije poslove pod izgovorom da rade u opštem interesu. U Americi su nezavisno sudstvo i federalni karakter države doprineli da do toga ne dođe. Mi se danas skandalizujemo kada čujemo da proizvođači vode ne plaćaju naknadu za korišćenje izvora jer je svaki potok nacionalno bogatstvo. Sa druge strane bar dozvoljavaju privatnicima da ih koriste. To sa naftom od sedamdesetih godina nije slučaj. Od deset kompanija koje raspolažu sa najviše rezervi samo jedna dozvoljava pojedincima da kupe deo vlasništva kroz akcije (Lukoil).

Nije tajna da su zemlje bogate naftom uglavnom nerazvijene i da po pravilu pate od nedostatka političkih sloboda. Jedan od osnovnih razloga za takvo stanje je i takozvana crna kletva (black curse). Pošto političari ne zavise od prikupljanja poreza od građana njihovo blagostanje im posledično i nije prioritet. Gotovo sve zemlje bogate naftom u državnom vlasništvu, sa izuzetkom Norveške gde je nafta otkrivena po uspostaljanju vladavine prava, pate od visokog nivoa korupcije. Slučajnost? Verovatno ne.

Najbolje rešenje je denacionalizovati vlasništvo nad mineralnim bogatstvom. Iako je osnovni izgovor za nacionalizaciju bila preraspodela dohodka od privatizacije bi bilo više preraspodele. Ponuda nafte bi porasla jer bi pojedinci imali motiva da je traže a kompanije bi usled konkurencije postale efikasnije. Nije iznenađenje da su najefikasnije naftne kompanije upravo iz Amerike gde ih je slobodno tržište decenijama primoravalo da unapređuju tehnologiju. Veći broj preduzeća bi garantovao i da veliki broj ljudi bude zapošljen ili ima indirektne koristi od celog procesa. Cena nafte bi takođe pala jer OPECov kartel više ne bi imao smisla. Država bi mogla da naplaćuje naknade kao za vodu (obratite pažnju na duple standarde - i voda i nafta su u Srbiji prirodno bogatstvo dok vodu može da vadi svako naftu može samo državna kompanija) i da taj novac koristi za dalju redistribuciju. Jednom rečju svi dobijaju, osim političara, što je valjda dovoljan razlog da do denacionalizacije nikad i ne dođe.

Ako argumenti za povećanje efikasnosti nisu dovoljni možda vas ubedi sudija Moore iz Vrhovnog suda iz Teksasa koji je 1862. po pitanju nacionalizacije zemlje gde je nađena so rekao sledeće: Ukoliko sva zemlja u državi u kojoj postoji mineralno bogatstvo, može biti oduzeta, koliko zemlje bi moglo biti nacionalizovano?... Čije bi privatno vlasništvo bilo sigurno?... Veliko prirodno bogatstvo države koga se sa pravom ponosimo i od koga pouzdano očekujemo da bude izvor budućeg bogatstva i prosperiteta bi se pokazalo kao izvor ogromnog zla, i ne bi bilo ništa gore što može da se desi ovoj državi od geološkog istraživanja za razvoj mineralnih bogatstava.

Sudija Moore je ovo rekao pre nego što je u Teksasu nađena nafta. Koliko je bio u pravu govori i činjenica da bi 70 procenata Teksasa danas bilo u vlasništvu države da se tome nije usprotivio.

100 dana ničega

Ministarstvo zdravlja je takođe prestavilo rezultate rada (i ovde) za prvih 100 dana vlade, na stranu što isti čovek vodi ministarstvo više od 1,500 dana. Kao osnovni uspeh Ministarstva navodi se zapošljavanje 1,000 zdravstvenih radnika. Čestitam! Ministarstvo uspešno sprovodi strategiju za prepolovljavanje nezaposlenosti u zdravstvenom sektoru do 2010. Ako ovako nastave do tada će zaposliti još 4,000 novih. Da je sreće pa da prebace normu i reše problem nezaposlenosti uopšte. Opšte je poznato da je najveći problem koji građani Srbije imaju po pitanju zdravlja nezaposlenost u zdravstvu pa je u redu da se sa tim problemom ozbiljno uhvati u koštac.

Osim zapošljavanja dodeljeno je 1,000 dugoročnih stambenih kredita zdravstvenom osoblju a povećane su im i plate za 5 odsto. Pored toga kupljeni su neki uređaji, okrečene neke zgrade a instalirana je i kotlarnica na gas u Kliničkom centru zbog uštede (valjda nisu predvideli poskupljenje). Na kraju se pominje i broj uredbi i predloga zakona koje je Ministarstvo pripremilo. Jedino što mi je bilo interesantno je predlog uredbe o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju. Pretpostavljam da će se to plaćati preko obaveznog državnog. Znači i nije neka reforma.

Sve u svemu uglavnom se sve svodi na zdravstvo a gotovo ništa na zdravlje. Zato me je i iznenadilo što je na kraju dokumenta napisano da je prioritet broj jedan Ministarstva zdravlja da pacijent bude u središtvu zdravstvenog sistema. Kako? Milosavljević ima teoriju koja kaže da bi pacijent bio u središtu sistema neobično (je) važno planiranje zdravstvenog kadra. Mene ta logika nekako zaobilazi. Razumem da je bolje imati više zdravstvenih radnika nego manje, ali ne mislim da je to najbolji i jedini način za povećanje kvaliteta usluge. Konkurencija svuda dovodi do boljeg kvaliteta. Zašto bar ne počne sa razvijanjem sistema konkurencije u kome bi privatne bolnice mogle ravnopravno da se takmiče sa državnim? Makar da napiše strategiju može i bez akcionog plana, da nam pokaže da mu je stalo. Naprotiv, do sada se samo trudio da tu konkurenciju guši ograničavanjem prava zdravstvenih radnika da rade i u privatnoj praksi. Jasno mi je da je to verovatno najbolnija i najkomplikovanija reforma koja može da se sprovede ali mi je neverovatno da je ovaj ministar praktično nije pomenuo za pet godina svog neprekidnog mandata. Ako jeste izvinjavam se, ja ga bar nisam čuo.

Ministarstvo zdravlja bi trebalo da se preimenuje u Ministarstvo zdravstva pošto više vode računa o zaposlenima u sektoru nego o zdravlju građana. Doduše, nisu jedino ministarstvo kojima "pacijenti" nisu u centru sistema.

Customer is King

U petak sam pokušao da kupim kartu Pariz - Beograd preko Jatovog sajta jednom prijatelju ali iz nekog razloga nalog nije mogao da se izvrši. Moj prijatelj je pozvao poslovnicu u Parizu i evo kako je tekla komunikacija otprilike.

Putnik: Moj prijatelj je pokušao da kupi kartu online ali je prodaja odbijena. U čemu je problem?
JAT: Karte ne mogu da se plaćaju tuđom karticom.
Putnik: Ali pre dve nedelje smo na isti način kupili kartu?
JAT: Na tom letu ionako ima samo još dva mesta.
Putnik: Da li možemo nekako da kupimo kartu?
JAT: Samo ako vi platite.

Air France nije pravio problem.

24 October 2008

Lakše je sa totalitarizmom

"...veliki deo ove knjige odnosi se na uslove koji vladaju u anglosaksonskim zemljama. Ipak, celovitu teoriju proizvodnje koju ova knjiga predlaže mnogo je lakše prilagoditi uslovima jedne totalitarne države, nego što se teorija proizvodnje i raspodele datog proizvoda može prilagoditi uslovima jedne slobodne konkurencije i gde preovlađuje laissez-faire."

To je John Maynard Keynes, iz uvoda nemačkom izdanju svoje "Opšte teorije zaposlenosti, kamate i novca". Godina 1936, olimpijska, na vlasti totalitarne države o kojoj Keynes govori političar u usponu.

Negde u to vreme kolega Mises beži iz Beča zbog jevrejskog porekla, kolega Hayek odlazi iz solidarnosti.

Evo i muzičke želje za kejnzijance.

Kraj kapitalizma

Pre par nedelja je bilo priča da će finansijska kriza dovesti do kraja kapitalizma.

Kao posledica krize, u Srbiji su prepolovljeni (a na kratak rok i ukinuti) porezi na kamatu i kapitalnu dobit, a izgleda da ni penzije neće biti povećane.

Nije loše, za "kraj kapitalizma", ako mene pitate.

Mada, moram priznati da mi se ne sviđa to što je uvedena potpuna garancija na štedne uloge do 50 hiljada evra. Mislim da bi daleko bolje bilo da se svaki depozit, bez obzira na iznos, garantuje u određenom procentu, recimo 50%, ili 90%. Radi se o tome da je vlada sada efektivno ukinula svaku necenovnu konkurenciju u bankarskom sektoru. Do sada su ljudi morali da uporede kamatnu stopu, koju banka nudi, sa rizikom polaganja štednje, pa su neki bili spremni da prihvate nižu kamatnu stopu na štednju, jer su verovali da im je depozit relativno sigurniji. Sada, kada su svi depoziti sigurni, svi će gledati samo kamatne stope, što znači da će štednja ići ka bankama koje imaju relativno rizične plasmane.

Moralni hazard je opšti fenomen - čim nešto garantuješ, sistem postaje rizičniji. To, prosto, ne može da se zaobiđe, ali se problem može umanjiti time što garancija ne bi pokrivala ceo iznos.

Tipičan primer je osiguranje automobila od krađe. Ako osiguravajuće društvo pokriva celokupan iznos, onda neki vozači neće čak ni zaključavati auto. Ali, ako se pokriva 80 ili 90% vrednosti automobila, onda će makar svi automobili biti zaključani.

23 October 2008

Žirafa kao buranija

Srpski budžet je veoma netransparentan. Poreski obveznici i posle čitanja budžeta od 80 strana ne mogu da imaju predstavu o tome na šta se ustvari troši njihov novac, odnosno oko 8 miliardi evra godišnje. To najslikovitije pokazuje priča o Palminoj žirafi. To je stavka od 300,000 evra koju naravno u budžetu nigde nema. Žirafa je još i najmanje bitna. Iz budžeta se verovatno finansiraju još veće gluposti, ali pošto je budžet škrt kakav jeste, ostaje nam da se bavimo ovim trivijalnim stvarima.

Problem je što naš budžet ima ogromne stavke, od par milijardi dinara, za određene subvencije, transfere i dotacije za koje se jedino kaže da će se trošiti na osnovu odluke vlade. Odatle žirafa. Zar je toliko teško detaljno isplanirati rashode za samo godinu dana? Kada administracija u Americi pripremi budžet u februaru (za narednu fiskalnu godinu) građanima je dostupna prilično detaljna verzija sa više hiljada strana koja je dostupna zainteresovanima. Štampane verzije, u par knjiga, se prodaju. Za svaki program koji se finansira poreskim novcem postoje analize o korisnosti i detaljna objašnjenja na šta će se trošiti novac.

Pošto je naš budžet takav kakav jeste i ne čudi činjenica da se naši novinari bave platama poslanika i državnih službenika, kao i mojom omiljenom temom, cenom hrane u skupštinskom restoranu. Dok se mi zamajavamo koliko poslanike koštaju pogačice, milijarde dinara poreskih para se troše na krajnje besmislene stvari. Da nije bilo žirafe verovatno ne bi ni znali koliko besmislene.

Predlog zakona o budžetskom sistemu koji i dalje može da se nađe na sajtu Ministarstva finansija je predviđao da se u budžetu specifično navedu programi koje vlada finansira, što bi omogućilo da se ovi troškovi prate i po potrebi kritikuju. Nažalost, predlog je čini mi se nova vlada povukla iz procedure. Izgleda da nam je i ovo što sada imamo dosta.

Programski budžet bi svakako unapredio situaciju ali ne bi rešio sve probleme. Troškovi javnih preduzeća su još netransparentniji i kao takvi su još pogodniji za isplate političkih usluga. Koje tajne kriju NIS, EPS i Telekom možemo samo da nagađamo. Nesumnjivo ima brojnih sponzorstava i štetnih ugovora koje ove firme potpisuju po nalogu političara.

Bilo bi lepo da vlada počne sa objavljivanjem detaljnijeg budžeta. Što se javnih preduzeća tiče, nemam ništa protiv da se strpim do privatizacije, koja će njihovu transparentnost učiniti manje važnom.

22 October 2008

Radikalski efekat

Ostalo je nešto manje od dve nedelje do predsedničkih izbora u Americi i po svim relevantnim istraživanjima javnog mnjenja, da se izbori održavaju danas Obama bi bio siguran pobednik. Pollster i RCP predviđaju da Obama već ima sigurnih 286 od potrebnih 269 delegatskih glasova. Jedino otvoreno pitanje je da li će rasa igrati ulogu na izborima odnosno da li ima dovoljan broj ispitanika koji se stide da kažu da neće glasati za Obamu zbog boje kože? U američkoj politici se ovo naziva Bradleyjev efekat (nekada i Wilderov efekat) po Tom Bradleyju, afričkom amerikancu koji je izgubio izbore za gradonačelnika Los Anđelesa 1982. godine iako su istraživanja najavljivala njegovu pobedu.

Daniel J. Hopkins je uradio istraživanje i zaključio da iako je Bradleyjev efekat postojao 80-ih i 90-ih godina to bar na nacionalnom nivou više nije slučaj. Po Hopkinsu reforma sistema socijalne pomoći za vreme Klintonove administracije je najviše doprinela promeni. Zaključuje da na predsedničkim izborima u Americi rasa nije tema jer je ni sami kandidati ne pominju. Da se rasa potencira u kampanji bilo bi mesta za nagađanja. Hopkins tvrdi da isti princip važi i za lokalne izbore, ako se rasa ne potencira onda Bradleyjev efekat izostaje.

Cela ta priča me podseća na rezultate radikala koji su proteklih godina bili prilično potcenjeni pred izbore. Ako pretpostavimo da njihovi rezultati nisu bili namerno potcenjeni već da je to zaista bio svojevrsni radikalski efekat, odnosno da su se glasači stideli da kažu da glasaju za radikale, onda može da se zaključi da je došlo do svojevrsne rehabilitacije radikala pošto ove godine konačni rezultati radikala, koliko se sećam, nisu previše odstupali od istražianja ili su čak bili precenjeni.

Kako sada stvari stoje američki izbori su prilično izvesni. To misle i kladioničari tako da Intrade daje više od 83% verovatnoće Obami. Ako kladioničari u Beogradu nude niže, eto prilike.

Hong Kong

I ekonomski najslobodnija zemlja na svetu je uvela minimalnu obaveznu platu.

(Post o posledicama takvih ideja je ovde.)

Kolika je normalna marža?


92: U poslednje dve godine, otkad je počela priča o monopolima u Srbiji, se suočavamo s terminom marža i stalno su te marže problem i nikako da ih rešimo. Šta znači podatak da neko preduzeće, mislim da je Čoka, to smo sinoć čuli, uzima na ime marže 40%? 

Ćulibrk: Znači, ja nabavljam gas po 100 evra, vama prodajem po 140, super, odličan biznis. 

B92: Kolika je normalna marža? 

Ćulibrk: Znate šta, na zapadu se dobrim profitom smatra zarada od 9 do 10%, ali odličnim profitom, godišnje. Znači, ako uložite 100 miliona ili 100.000 evra na godinu dana, pa dobijete na kraju 110.000 to je odlična zarada. Ovde ako ne možete preko noći da zaradite 40% ništa se ne počinje. 


Vidite kako je lako pređeno sa pojma "marže" na pojam "profita", iako to nije ista stvar, zato što postoji mali problem koji se zove "ostali troškovi". Ako sediš u kancelariji i preko interneta trguješ nečim, onda i marža od 0,01% može da bude ogromna. Ali, ako tvoja preprodaja nečega podrazumeva visoke inicijalne troškove (polaganje cevi, postavljanje kompresorskih stanica i šta ja znam) i visoke operativne troškove (održavanje, naplata), onda je "normalnost marže" potpuno relativna stvar.

Lako je izjaviti da je normalan profit oko 7-8%. Ali, nemoguće je brojem odgovoriti na pitanje "Kolika je normalna marža?" bez dodatnih podataka. Najbolji odgovor je, verovatno, "Ona marža koja omogućava ostvarivanje normalnog profita".

Ostatak intervjua je veoma dobar.

21 October 2008

Ko treba da se žali?

Kaže Nenad Čanak u Kažiprstu, vezano za poskupljenje gasa:

"Da, i moram da Vam skrenem pažnju na 180.000 domaćinstava, koliko koristi gas u Vojvodini, naspram 20.000 domaćinstava koliko koristi gas van teritotorije Vojvodine, a u Srbiji. Znači da je 90% privatne potrošnje gasa na teritoriji Autonomne pokrajine Vojvodine. Mi smo zbog toga i tražili da nam se objasni o čemu se tu zaista radi."

Mene, kao nekoga ko živi sa ove strane Dunava, više zanima kako smo uopšte došli u situaciju da je Vojvodina per capita 25 puta više gasifikovana od ostatka Srbije.

Monopoli

Predsednik Srbije Boris Tadić kaže da Vlada Srbije pažljivo analizira ponašanje distributera gasa jer ima informacija da postoje monopoli.

"Ima informacija da postoje monopoli"!?! 

Gas uvozimo isključivo iz Rusije, a jedina trasa je preko Mađarske. Licence za transport prirodnog gasa imaju samo Srbijagas i Jugorosgas, u kojem je Srbijagas suvlasnik sa 25%. Takođe, Srbijagas ima jedinu licencu za upravljanje transportnim sistemom za prirodni gas. Onda se gas prenosi na lokalni nivo, gde uvek jedan (od 29) distributera ima monopol. 

Od četiri faze uvoza, prenosa i distribucije gasa, praktično ni u jednoj jedinoj fazi ne postoji konkurencija i to je tako od pamtiveka. A Vlada "ima informacije da postoje monopoli"... 

Da ne bude zabune, koliko ja vidim, velika većina su državna preduzeća.

Korisne laži

Jedna jako korisna neistina koju su ministri i guverner pustali u javnost je da visoka javna potrošnja izaziva inflaciju. Ni mi ovde nismo izigravali dobre kantijance, nego prihvatili da je bilo koji razlog za smanjenje potrošnje poreskih para po diskrecionoj volji političara dobar.

Dinkić sada ima novu ideju:

Ovo je daleko dublja ekonomska kriza od one iz 1929. Ako se razumete u ekonomiju znaćete da se u ovakvim uslovima ne sme menjati penzioni zakon. To bi bilo kao kada bismo zgradu kojoj preti požar polili benzinom.

To je o povećanju penzija na 70% prosečne plate. Svetska finansijska kriza nema blage veze sa povećanjem penzija. Jedina moguća kriza je izvršenje srpskog budžeta zbog potrošnje na drugim stranama, kao što su žirafe ili subvencije FK Jagodini za ulazak u prvu ligu. Ali prihvatićemo razlog.

Krkobabićev motiv za ovakvo linearno povećanje svih penzija (umesto povećanja minimalne penzije) ionako nije obećanje dato penzionerima u predizbornoj kampanji, jer to sada kod racionalnog političara ne igra nikakvu ulogu. Njegov motiv su naredni izbori, jer ako se ispostavi da glasanje za PUPS znači povećanje penzija, onda će ta stranka dobiti mnogo više glasova i zbog svoje ideološke neutralnosti ("koalicionog kapaciteta") postati stalni činilac u sledećim vladama. Ali ako se ispostavi da od njega nije bilo mnogo vajde, možda ovim glasačima preraspodela dohotka ne bude jedini kriterijum na izborima. Zato da, tačno je, svetska finansijska kriza direktno udara na PIO, jer je poznato da je u portfelju držao veliki broj hartija Lehman Brothersa.

Deklaracija

Politika prenosi Deklaraciju o pomirenju DS-a i SPS-a:

Привреда мора да се обнови свим расположивим средствима, девизним резервама, смањењем буџетске потрошње, прогресивним опорезивањем добити, одузимањем незаконито стечене имовине, стимулативним мерама државе у прилог инвестиционог улагања капитала наших и страних грађана, наших и страних компанија, оснивањем посебних кредитних фондова и сл.

Iskreno se nadam da niko neće ovo previše ozbiljno da shvati, posebno ovo oko korišćenja deviznih rezervi za obnavljanje privrede i ovo oko progresivnog oporezivanja dobiti. Zanimljivo je i to da nisu svesni činjenice da povećanje poreza na dobit DEstimulativno utiče na "investiciono ulaganje kapitala". Izgleda da je ideja oporezovati ulaganje, kako bi se onda ulaganje stimulisalo. Ovo zvuči paradoksalno, ali samo ako niste levičar. Ako jeste, onda je to samo još jedan primer dijalektičkog jedinstva suprotnosti i predstavlja dodatni dokaz da je Marks sve vreme bio u pravu.

Ima u Deklaraciji još zanimljivih stvari, na primer:

Република Србија ће задржати стратешку контролу у најважнијим инфраструктурним и јавним предузећима.

Možda bi bolje bilo da su ostali u svađi.

20 October 2008

Berze i komentatori

Danas su svetske berze uglavnom porasle. Posle dosta dugog perioda skoro stalnog pada, sada imamo ono što se zove "kolebljivošću" - jedan dan malo padnu drugi porastu, treći opet padnu i tako redom. Verovatno će za koju nedelju opet ući u fazu stabilnijeg rasta, iako će efekti po realnu ekonomiju verovatno videti tek narednih meseci, verovatno u obliku recesije.

No, od kolebanja berzi meni je mnogo zanimljivije, i moram priznati dosta komično, kolebanje novinarskih objašnjenja. Uvek postoji jedan isti obrazac - kada berze padaju onda to pokazuje da je ekonomija u čabru. Kad pak rastu, onda je to obavezno posledica neke srećno pogođene vladine mere, ili njene najave. Prosto je nemoguće da se tržište samo od sebe oporavlja (iako, naravno, samo od sebe ulazi u nevolje, to je aksiom); uvek ima neki spoljašnji razlog za oporavak - najava smanjenja kamatne stope, bailouta, klovnovska predstava kongresmena, vedro vreme...Sve samo ne realna ekonomska kretanja. Danas je recimo Dow Jones, ako je verovati AP-u porastao zato što je Ben Bernanke nešto izjavio. U kriznim vremenima berzama ne sme da se "dozvoli" autonomni oporavak, jer bi to značilo da su prokleti tržišni fundamentalisti u pravu i da je kapitalizam samokorigujući u najvećoj mogućoj meri.

Washington Post je shvatio

Is Capitalism Dead?
The market that failed was not exactly free.

Washington Post, vodeće levo od centra dnevne novine danas imaju osvežavajući uvodnik. Naslov pita da li je kapitalizam mrtav, ali podnaslov kaže da se tržište koje je propalo nije moglo opisati kao slobodno. Ovde je ceo uvodnik. Evo još jednog odeljka:

We'll never know how this newly liberated financial sector might have performed on a playing field designed by Adam Smith. That's because government interventions of all kinds, from the defense budget to farm supports, shaped the business environment. No subsidy would prove more fateful than the massive federal commitment to residential real estate -- from the mortgage interest tax deduction to Fannie Mae and Freddie Mac to the Federal Reserve's low interest rates under Mr. Greenspan.

Dakle čak i Washington Post kaže Fannie, Freddie i Fedova politika jeftinog novca. Ono što je pre samo par nedelja govorilo jedino nekoliko "tržišnih ekstremista", danas pod teretom činjenica polako postaje mejnstrim viđenje krize.

Brokeri se hvataju za glavu

Pogledajte ih.

19 October 2008

Lord Monkton Mekejnu

Često osećam veliku frustraciju stepenom elementarne neobaveštenosti o raznim aspektima klimatskih promena kod mnogih ljudi koji to komentarišu i ovde i u svetu (novinare ne računam!). I to manje neobaveštenošću kod ekoloških fanatika (njima ionako nema pomoći), a više kod normalnih, racionalnih ljudi, koji samo nisu uspeli da se probiju kroz šumu sveprisutne alarmističke propagande, a koji načelno prihvataju racionalni argument kad im se izloži. (Pre neki dan mi je jedan vrlo razuman čovek rekao da nije imao pojma da led na Antarktiku raste a ne opada). Zbog njih sam često poželeo da neko napiše na jednom mestu iscrpnu analizu osnovnih činjenica i teorijskih argumenata koji pokazuju zašto je teorija o katastrofalnim klimatskim promenama pogrešna i prenaduvana. Naravno, ima i na internetu odličnih portala koji analizaju razne aspekte problema, ali vrlo malo tekstova koji bi bili integralni, tj tretirali ovaj problem u celini, kako kliamtološke, tako i ekonomske i političke aspekte. Delimično potaknut ovom frustracijom, pokušao sam da napišem nešto slično za srpske čitaoce, ali moje tretiranje problema u to vreme je bilo vrlo nepotpuno. Zato sma pokrenuo i blog, za koji nažalsot nemam dovoljno vremena.

Ovih dana se pojavilo nešto što bih ja opisao kao odličan mini-udžbenik teorije klimatskih promena - sve što (barem za početak) treba da znate o tom problemu, a masovni mediji i obrazovni sistem vam ne omogućavaju da saznate. Reč je o vrlo opširnom Otvorenom pismu (ima više delova) Lorda Monktona, bivšeg savetnika Margaret Tačer, kandidatu Mekejnu, u kome mu tačku po tačku objašnjava zašto je politika cap-and-trade ograničavanja emisija CO2 koju Mekejn zagovara katastrofalna i po Ameriku i po svet, i zašto nije zasnovana na naučnim činjenicama. Svakome ko je zainteresovan za problem i temu, a nije se njima do sada više bavio, najtoplije preporučujem Monktonovo otvoreno pismo.

18 October 2008

Neželjene posledice

Nemoguće ih je predvideti i uvek pogode planere gde se najmanje nadaju.

Šta je bila posledica prohibicije alkohola u Americi 1920-ih, znamo. A manje je poznat slučaj iz SSSR-a. Ovaj tekst kaže da kada je Gorbačov počeo da drastično podiže porez, sprečava prodaju i zatvara prodavnice alkohola:

Sa polica su odmah nestali šećer, brašno, aftershave losioni i tečnost za čišćenje prozora. ... Na kraju je između 13 i 25 hiljada ljudi umrlo trovanjem od nepravilno samoproizvedenog alkohola.

Prokopijević o krizi II

U prethodnom postu o komentarima srpskih liberala o krizi, napisao sam da ni Mijatović ni Prokpijević ne komentarišu ulogu FM i FM, kao ni monetarnu politiku.

Na Katalaksiji imate jedan mnogo duži Prokopijevićev tekst koji se detaljno bavi i monetarnom politikom, i ulogom FM i FM i CRA i raznim drugim elementima krize, ali čak i nekim teorijskim pitanjima i poređenjem ove krize sa Velikom Depresijom. Meni je posebno zanimljiva analiza monetarnog faktora koja je bazično saglasna sa onom koju sam pohvalio kod Gligorova, samo što mislim da je Prokopijevićeva "medicina" mnogo logičnija za takvu dijagnozu. Evo sažetka celog teksta:

Ove krize teško da bi bilo da je država svojom regulaciom nije stvorila. Ona to nije uradila direktno, već indirektno, preko sistema podsticaja, kojim je kanalisala ponašanje poslovnih aktera. Da država nije terala banke da ulažu u nestandardne kredite, krize ne bi bilo. Da država nije emitovala više novca, teško da bi balon dosegao ove razmere. Da država preko F & F nije garantovala kredite, to ne bi dovelo do širenja moralnog hazarda i negativne selekcije. Konačno, da država sada ne pokušava da plati deo ceha, svi bismo naučili jednu važnu lekciju. Ovako, stvara se scena da sličnu grešku ponovimo u nekoj drugoj situaciji i u nekom drugom vremenu."

17 October 2008

Bankrot države: jedno rešenje

Ministarka Jasna Matić komentariše poskupljenje cena impulsa: To nije suštinski element liberalizacije – za liberalizaciju. Za liberalizaciju je neophodno napraviti regulativu, pravilnike i strategije. Pored toga treba lupiti tri puta nogicama o pločnik i reći kako nigde nije lepo kao kod kuće.

Zašto sada niko ne poziva u pomoć Komisiju za zaštitu konkurencije? Gde su studije i analize o procentima tržišta koje kontroliše telekom? Doduše ne treba kriviti samo Jasnu. Ona se očigledno ne razume najbolje u svoj posao ali ne donosi sama odluku o poskupljenju.

U ovom konrektnom slučaju, pravi problem je velika javna potrošnja. Vladin budžet više podseća na pismo Deda mrazu u kome deca napišu spisak želja nego na ozbiljan dokument. Želimo povećanje penzija, NIP, subvencije, žirafe i slično. Kao što deca obično ne dobiju sve poklone koje traže tako su se i u vladi neprijatno iznenadili računicom.Pošto se budžet ne puni samo poreskim prihodima već i raznim zakonskim monopolima kratkoročno rešenje je jednostavno. Povećajmo cenu impulsa ili gasa ne bi li skupili dovoljno para da isplatimo penzije u Novembru. Ovim povećanjem ne rešavaju problem nego leče posledice, ali verovatno ni to neće biti dovoljno.

Možda bi bilo najbolje da MMF ne odobri kredit sledeće godine, da sve planirane privatizacije propadnu i da država ne uspe da proda dovoljno obveznica kako bi se "lideri" konačno prizvali pameti i smanjili javnu potrošnju. Od reformi neće biti ništa dokle god su u stanju da pokrpe ovaj prenaduvani budžet. Možda će ih jedino stečaj (eh da može) naučiti koliko stvarno košta socijalna politika.

Američki izbori i milioneri

Obično se smatra da bogatiji ljudi u Americi podržavaju republikance, a siromašniji i manjine demokrate. To je na prvi pogled logično jer u su ekonomske politike prvih pro-biznis, tj manji porezi, manja regulativa i mogućnost bogatih da zarađuju više, dok demokrati favorizuju preraspodelu koja ide u korist siromašnijima.

Ipak, ta konvencionalna mudrost je skoro sigurno pogrešna. Najgorljiviji protivnici Georgea Busha su bili američki milijarderi. Soros je uložio stotine miliona dolara u sprečavanje Bushovog reizbora 2004, kao i u izbor Obame danas. Svi vodeći milijarderi su pro-demokratski nastrojeni. Novo ispitivanje bogatih u Americi (sa preko 1 milion dolara) pokazuje vrlo zanimljive rezultate. Velika većina onih sa bogatstvom od 1-15 miliona dolara podržavaju Mekejna, dok kod grupe onih sa preko 30 miliona podražvaju Obamu: "More than three quarters of those worth $1 million to $10 million plan to vote for Sen. McCain. Only 15% plan to vote for Sen. Obama (the rest are undecided). Of those worth more than $30 million, two-thirds support Sen. Obama, while one third support Sen. McCain."

Kako objasniti ovo? Na prvi pogled bi trebalo očekivati obratno: što neko ima više para ima više da izgubi sa izborom kandidata koji zagovara više poreze i veće mešanje države u biznis. Nema neke jasne logike u tome da bogati podržavaju republikance a VRLO bogati demokrate. To je potpuni paradoks. Jedni komentatori nalaze rešenje u tome što super-bogati imaju bolje advokate i računovođe pa ne moraju toliko da brinu za povećanje poreza. Drugi misle je da vrlo bogati stavljaju svoje pare u tzv Trsut funds, koji su izuzeti iz poreza, pa im je opet svejedno koliko su porezi.

No, čak i da je sve to tačno, to možda može da objasni relativnu ravnodušnost ultrabogatih prema poreskoj politici. Ali, ne može da objasni njihovu masovnu podršku levičarskim kandidatima: To zahteva zasebno razumevanje. Zašto bi osoba sa 100 miliona ili milijardu dolara bogatstva u nečelu više navijala za Baraka Obamu, a ne za Džona Mekejna?

Ja imam jednu ideju. Kad pređete određeni nivo bogatstva, zadovoljstvo od sticanja dodatnog dohotka ulazi u zonu opadajućih prinosa, i granična stopa supstitucije bogatstva i ne-ekonomskih (recimo) ideoloških želja raste, tj svaka dodatna količina novca vredi manje u odnosu na dodatnu količinu nekog ne-monetarnog zadovoljstva. Dok su prinosi na psihološko zadovoljstvo dodatne zarade rastući, ljudi brinu da im političari ne uzmu više porezima (to objašnjava činjenicu da većina sitnih milionera iz ankete podržava Mekejna, ane Obamu), ali kad posle neke tačke ti prinosi krenu da padaju logika se menja. Ljudima je važnije da ostvare nešto drugo, nego da povećaju ekonomske benefite. Time se recimo objašnjava filantropija, i činjenica da u Americi mnogo više po zarađenom dolaru doniraju bogati nego siromašni. Iz istog razloga su spremni i da žrtvuju novac zarad političkih ciljeva. Ali, zašto u toj meri supstituišu novac podrškom socijlizmu, a ne npr. kapitalizmu? Tu ulazimo u zonu ideologije i kulture. Mislim da je najtačnije tumačenje da većina ljudi u modernom društvu, nažalost, nije u stanju da shvati kapitalizam kao moralni ideal, vredan žrtvovanja. To su najmanje u stanju super-bogati, kod kojih bi se to žrtvovanje (javno zalaganje za kapitalizam) imalo za posledicu povećavanje njihove zarade. To, posebno moralno osetljivijima među njima, izgleda strašno i zbunjujuće. Što lagodnije žive i što više para imaju to im se kapitalizam kao moralni ideal čini manje mogućim. Jedini način moralnog angažmana koji oni razumeju jeste neki koji bi podrazumevao nekakvo odricanje od ovozemljakih blagodeti, tj u krajnjoj konsekvenci socijalizam (u klasičnoj welfare-state obamističkoj ili više zelenoj al-gorovskoj varijanti, svejedno). Mislim da rezultati ove tužne ankete idu na dušu zagovornicima kapitalizma, svima nama koji se bavimo tehničkim detaljima i pričom o ekonomskoj efikasnosti kapitalizma, a od "drveća ne vidimo šumu", tj provorazrednu važnost argumenta da je kapitalizam jedini moralno održiv sistem. Krivi smo što malo više ne citiramo Roberta Nozicka:

"The term "distributive justice" is not a neutral one. Hearing the term "distribution," most people presume that some thing or mechanism uses some principle or criterion to give out a supply of things. Into this process of distributing shares some error may have crept. So it is an open question, at least, whether redistribution should take place; whether we should do again what has already been done once, though poorly.

However, we are not in the position of children who have been given portions of pie by someone who now makes last minute adjustments to rectify careless cutting. There is no central distribution, no person or group entitled to control all the resources, jointly deciding how they are to be doled out. What each person gets, he gets from others who give to him in exchange for something, or as a gift. In a free society, diverse persons control different resources, and new holdings arise out of the voluntary exchanges and actions of persons. There is no more a distributing or distribution of shares than there is a distributing of mates in a society in which persons choose whom they shall marry. The total result is the product of many individual decisions which the different individuals involved are entitled to make.
"

Onda bi i ovi sa više od 30 miliona možda shvatili da ima i drugih načina da se pokaže da vam je stalo do još nečeg osim para, a da to ne bude socijalizam.

15 October 2008

Srpski liberali o krizi

Zanimljivo je posmatrati reakcije srpskih viđenijih liberalnih ekonomista na ovu finansijsku krizu: Već smo imali ove post o tekstu Boška Mijatovića. Ja sam imao prilike da čitam analize Miroslava Prokopijevića i Vladimira Gligorova na Peščaniku.

Po mom sudu Prokopijevićev tekst je najbolji od sva ova tri, iako on ne spominje jednu vrlo važnu stvar - subprime tržište i ulogu FM i FM, a takođe, kao ni kod Mijatovića, nema detaljnije analize uloge monetarne politike. Ipak, mislim da je on konceptualno najjasniji - pruža najjasniju "perspektivu" onome što se događa, kroz opis ohrabrivanja moralnog hazarda socijalizacijom gubitaka, čime se izopačava struktura podsticaja u poslovanju. Državna pomoć bankama će po Prokopijeviću samo pogoršati stvar, jer će postaviti loš presedan za budućnost, i zapravo neće izmeniti loš sistem podsticaja, nego ga pojačati. To on s pravom naziva otklizavanjem ka socijalizmu. Mijatović se podsmevao Prokopijevićevoj tezi da je to prvi korak ka socijalizmu, ali ne vidim šta je tu smešno, budući da je ono što sada radi američka vlada a i evropske, prvi korak ka nacionalizaciji banaka ("dokapitalizacija"), što je sasvim na liniji jednog od ključnih zahteva Manifesta komunističke partije. Što naravno ne znači da idemo u komunizam, ali znači da su delimična nacionalizacija banaka i socijalizacija gubitaka vrlo karakteristična svojstva socijalističke ekonomske politike.

Gligorovljev tekst završava nekim potpuno neverovatnim zaključcima, iako ima odličnih pasaža. U prvoj polovini on objašnajva šta su to banke i iz čega se sastoje njihovi bilansi, kako se zadužuju itd. U drugom delu teksta prelazi na uzroke krize i odmah - bingo: "Ako se želi objasniti rast zaduženosti banka, najverovatniji uzrok jeste niska cena duga. Ona je posledica niske cene novca, za šta je zadužena centralna banka. Dakle, uzrok pogoršanja kvaliteta bankarske aktive jeste posledica politike niske kamatne stope koju je sprovodila američka centralna banka. Racionalno je da banke ne povećavaju kapital već da se zadužuju, jer je ovo drugo znatno jeftinije od prvog. Na drugoj strani, visoka likvidnost banaka dovodi od potrebe da se povećaju ulaganja, što opet podstiče rast cena imovine. Ukoliko se veruje da će kamate ostati niske, pa će cena imovine nastaviti da raste, ulaganje čak i u one plasmane koji se nazivaju subprime, znači u neprvoklasne plasmane, postaje racionalno. Potpuno je nevažno da li će neko ko nema ni dohodak, ni imovinu, a ni kreditnu istoriju, dobiti kredit da kupi kuću sve dok je očekivana vrednost kuće veća od vrednosti kredita. Čak i ako takav dužnik ne može da izvršava svoje obaveze, banka ne gubi jer dolazi u posed nekretnine koja vredi više od kredita. Kao posledica toga, banke su ulagale, obično preko posebnih finansijskih firmi, u te neprvoklasne plasmane."

Savršeno tačno! Aplauz za Gligorova, jedno od najboljih i najjezgrovitijih objašnjenja koje sam do sad pročitao. Ali, šta je rešenje za ovu krizu? Očekivali bismo na osnovu gornjeg da je restritkivna monetarna politika rešenje kako za preterano zaduživanje, tako i za sprečavanje da toksična aktiva u budućnosti toliko naraste, kad već sam auor tvrdi da je monetarna politika to SADA omogućila. Preseći inflatornu transmisiju koja omogućava profitabilnost hazardnih ulaganja.

Ali, ne, Gligorov podržava akcije vlada u svetu ka nacionalizaciji bankarstva."Ma koliko to izgledalo u neskladu sa jednom ili drugom idejom o finansijskim tržištima, što je tema za sebe, jasno je da je konačni nosilac rizika bankarskog sistema poreski obveznik." A je li, ja sam u svojoj površnosti baš mislio da privatne firme i finansijske ustanove raspolažu i investiraju vlasiti privatni kapital, te time same i snose rizik tih ulaganja! Sad mi viđeni sprski liberal objašnjava da je poreski obveznik "konačni nosilac rizika" ulaganja privatnih firmi! Kao da je poreski obveznik ulagao loše, i kao da je on, a ne centralna banka vodio politiku jeftinog novca, koja je po samom Gligorovu omogućila nastanak krize (što ne bi bilo koja bankrotirana firma u Americi ili drugde potegla isti ovaj argument). No, ni tu nije kraj! Gligorov se žali da nije dovoljno ovo parcijalno pelješenje poreskih obveznika od strane nacionalnih vlada da bi se spasile nacionalne banke. Svetu, po našem autoru, nedostaje "globalni poreski obveznik" kao dopuna globalnom tržištu. Treba nam, drugim rečima, svetska vlada koja bi napravila globalni bailout, umesto ovih parcijalnih napora nacionalnih vlada.

Trgovinski bilansi na sve strane

Već smo ranije pisali o besmislenosti koncepta trgovinskog bilansa sa nekom određenom zemljom.

Ali, šta tek reći o smislenosti trgovinskog bilansa dela jedne države sa nekom drugom državom. Upravo o tome izveštava pokrajinski Sekretarijat za privredu, koji kaže da je Vojvodina sa Slovenijom ostvarila suficit od 18 miliona dolara ove godine.

Zašto je uopšte bitno da li je šećer iz šećerane u Senti izvezen u Sloveniju, ili je prodat nekom beogradskom trgovcu, koji ga je dalje izvezao u Sloveniju? A da ne govorim o tome što sam sasvim siguran da pokrajinski Sekretarijat za privredu uopšte nije uzeo u obzir Fruktalove sokove koji se prodaju u Maxijevim prodavnicama u Subotici, na primer, zato što je njih iz Sloveniju uvezla beogradska firma.

Znači, podatak koji nema apsolutno nikakvog smisla i koji se sasvim sigurno netačan. Zašto ga onda objavljuju?

14 October 2008

Deregulacija u Americi?

Teško je reći ko više priča o deregulaciji u Americi - mi, liberali, kada ukazujemo na "svetao primer", ili levičari kada ukazuju na "pošasti neoliberalizma".

Na svu sreću, dve devojke sa Mercatus Centra (Veronique de Rugy i Melinda Warren) su sele i prikupile podatke o ukupnim budžetima i zaposlenosti u američkim regulatornim agencijama (kojih, inače, ima 69), pa možemo da pričamo o nečem konkretnom.

Kada pogledate te brojeve, uopšte vam više nije jasno o kakvoj se deregulaciji uopšte govori. Brojevi rastu iz godine u godinu. Recimo, kod "socijalne regulacije", ukupan broj zaposlenih se uvećao sao oko 39 hiljada u 1960. na 115 hiljada 1980. na 220 hiljada u 2008. Kod "ekonomske regulacije", brojevi su 57 hiljada, 146 hiljada i 263 hiljade.

Čini se da su kod budžeta ovih institucija ostvareni još veći porasti.

Međutim, meni je lično najzanimljiviji sledeći grafikon:


Na grafikonu se može videti za koliko su rasli budžeti ovih agencija za vreme različitih predsednika. Rekorderi po porastu budžeta za ekonomsku regulaciju su otac i sin Buš. Jedini su budžete smanjili Karter i Nikson, a samo mali porast je zabeležen za vreme Džonsona i Klintona. Što se socijalne regulacije tiče, jedini pad je zabeležen za vreme Regana, a porasti su bili relativno mali za vreme Džonsona, Kartera i Klintona.

Sve u svemu, kada se pogleda ovaj grafikon, uopšte nije jasno zašto bi libertarijanci podržavali republikance. Jeste da njihova retorika često više prija našim ušima, ali ovaj grafikon prilično jasno sve govori - jeste Regan u prvom mandatu bio najbolji od svih, ali su Karter, Džonson i Klinton u prvom mandatu bili daleko bolji od dva Buša i Niksona, čak i Regana u drugom mandatu

Krugman

Krugmanova kolumna u NY Timesu je kao da su Mather i Smoot, nobelovci za fiziku 2006., uzeli da pišu kolumnu iz astrologije -- i da onda, u toj kolumni, pišu laži o astronomiji.

To kaže Donald Lushikin, investitor i profesionalni Krugman-hejter. Ovde je još jedan njegov vrlo zabavni članak u Krugmanu. Kaže da je ovo prva posthumno dodeljena nagrada, jer je ekonomista Krugman umro još početkom 1990-ih, ovo što imamo sada u NY Timesu je samo ideolog i šarlatan.

O dobrim stranama Krugmana kao ekonomiste je Marko već rekao. Meni je interesantna još jedna stvar i ne tiče se Krugmana nego naučne ekonomije generalno. U eseju o sebi i svom akademskom radu Krugman kaže kako je napisao svoje najuspešnije radove:

I was, of course, only saying something that critics of conventional theory had been saying for decades. Yet my point was not part of the mainstream of international economics. Why? Because it had never been expressed in nice models. ... If you want to publish a paper in economic theory, there is a safe approach: make a conceptually minor but mathematically difficult extension to some familiar model.

Prijatno me iznenadilo ovakvo otvoreno razmišljanje Krugmana, jer retko ćete čuti nobelovca koji će iskreno reći ono što svi prećutno znaju: visoka akademska teorija se često sastoji od jednostavnih stvari formulisanih na komplikovan način. Peter Boettke ima komentar o Krugmanu sa istom poentom:

Krugman, in fact, saw his role as a sort of economic theorist middleman, who was able to buy low the ideas of economic geographers and sell them at a higher price to modern economic theorists of trade and development.

Krugman dakle nije otkrivao toplu vodu, nego se bavio matematičkom formalizacijom poznatih argumenata, prevođenjem zdravog razuma u formule i prodavanjem tih formula akademskim žurnalima. Akademska ekonomija, na žalost, tako funkcioniše. Ponekad najvišu nagradu dobiju stvarni inovatori kao Ronald Coase, Vernon Smith ili James Buchanan, koji nove ideje izraze jednostavnom prozom, ali u većini slučajeva imamo samo briljantne formalizatore dobro poznatih argumenata. I pri tome nije vrednost argumenta ono što određuje akademski uspeh, nego način njegove formalizacije.

13 October 2008

Borba protiv samoubistava

Mislim da je to jedna od najbesmislenijih državnih politika. Koliko ja znam, postoji u većini zemalja. Recimo, B92 prenosi priču o tome da će vlasti San Francisca potrošiti 50 do 60 miliona dolara kako bi na Golden Gate stavili zaštitnu mrežu sa ciljem da spreče potencijalne samoubice da se bace sa mosta.

Vezano za to, u većini država je eutanazija zabranjena. Razmišljajte ovako. Ako konj slomi nogu, vlasnik koji ga održava u životu može da bude kažnjen zbog zlostavljanja, već mora da ga odvede na "uspavljivanje". Ako je čovek veoma bolestan i ako je bolest veoma bolna, svaka pomoć u "uspavljivanju" se smatra saučesništvom u vršenju krivičnog dela, a potencijalno se može smatrati i ubistvom.

Mislim da će ljudi jednog dana na zabranu eutanazije gledati kao što danas gledamo na ropstvo - pitaće se kako je moguće da su neki ljudi bili toliko surovi. Nikako im neće biti jasno zašto je bila zabranjena dostojanstvena i bezbolna smrt onima koji su to želeli.

Nobelovac Krugman

Krugman je verovatno jedan od najkontraverznijih savremenih ekonomista, pre svega zato što je izašao iz akademskih krugova i bacio se na komentarisanje dnevne poliike. Što se mene tiče, bolje da je nastavio da se bavi samo naukom, ali što se same nauke tiče, mislim da je zaslužio Nobela.

Jedan od retkih udžbenika koje sam sačuvao je upravo Krugmanova i Obstfeldova "International Economics: Theory and Policy", zato što se u njoj nalazi praktično sva teorija koja nekoga može da zanima.

Krugman jeste levičar, ali nije antiglobalista, odnosno zalaže se za veću redistribuciju, državni zdravstveni sistem i slične stvari, ali je otvoreno proglobalizacijski nastrojen. Što kaže Bryan Caplan:

Razmišljajte ovako. Najpoznatiji svetski ekonomista levičar:

1. Za visoku nezaposlenost u EU krivi državnu politiku koje drže plate na nivou iznad tržišnog nivoa.
2. Javno se zalaže za slobodnu trgovinu bez ikakvih ograda.
3. Antiglobalističke demonstrante smatra neprijateljima svetske sirotinje.
4. Nazvao je jedan svoj esej "Pohvala jeftinom radu: loš posao za malu platu je bolji od nikakvog posla"

Ne mogu da zamislim bi Paul Samuelson ili Galbreith uradili nešto slično. Barem što se ekonomije tiče, intelektualna klima nije bila bolja nego danas, punih sto godina.

Moje mišljenje je da je Krugman zaslužio Nobela. Svakako ne bi bio moj prvi izbor, ali mislim da je dobro da nagradu dobijaju ljudi čiji je rad relevantan, pa makar se i uglavnom ne slagao sa njima.

Ovde su naši stari tekstovi u kojima se pominje Krugman.

12 October 2008

MMF spasava svet

Jedna od boljih zabava mi je kad vidim naslov ili samo najavu neke vesti, a onda čitam ostatak i samo je pitanje kad će se pojaviti ono za šta znam da mora biti u toj vesti.

Jedan takav momenat večeras. Video sam vest pod naslovom MMF: ekonomija na ivici raspada. I ne čitajući dalje bilo mi je jasno šta mora da sledi. MMF jedini ima recept za spasavanje sveta, i nudi svoje ekspertske usluge u tom smislu. I zaista negde na sredini te poduže vesti čitamo:

" Štros-Kan se juče u Vašingtonu sastao sa predstavnicima zemalja grupe G7, američkim predsednikom Džordžom Bušom i predstavnicima Svetske banke, nakon čega je izjavio da bi MMF trebalo da "u dubinu ispita razloge krize i da koordinira svoje postupke sa ostalim institucijama".

Prema njegovom mišljenju upravo je MMF pravi fond za taj posao koji već ima pripremljene izvore da bi mogao da pomogne bilo kojoj zemlji koja se zbog posledica krize našla u finansijskim problemima
."

Ima li veće divote za MMF na ovom svetu!? Više nismo samo vatrogasci u problematičnim zemljama poput Rusije, Argentine ili Srbije, sad je ceo svet postao Argentina! I mi ga jedini možemo spasiti. A taman smo imali problem da objasnimo zašto uopšte više postojimo i u koje svrhe trošimo milijarde dolara poreskih obveznika godišnje. Sad je već lakše - prva stvar je da dobijemo par stotina miliona da "ispitamo u dubinu uzroke krize". Bez toga svet ode dođavola.

Ekonomisti protiv Obame

Šta god rekli oni "libertarijanci za Obamu", stotinjak viđenih pro-tržišno orijentisanih profesora ekonomije iz Amerike, uključujući (ako je to od nekog značaja) i nekolicinu nobelovaca, nisu baš mnogo impresionirani ovim kandidatom. Oni, naprotiv, misle da je Obama vrlo loš izbor za Ameriku koji će, ako bude izabran, svojim drakonskim porezima, državnom potrošnjom i spoljnotrgovinskim protekcionizmom uvesti Ameriku u duboku recesiju. U svojoj peticiji koja je upravo objavljena, ovi ekonomisti između ostalog kažu:

"Barack Obama argues that his proposals to raise tax rates and halt international trade agreements would benefit the American economy. They would do nothing of the sort. Economic analysis and historical experience show that they would do the opposite. They would reduce economic growth and decrease the number of jobs in America. Moreover, with the credit crunch, the housing slump, and high energy prices weakening the U.S. economy, his proposals run a high risk of throwing the economy into a deep recession. It was exactly such misguided tax hikes and protectionism, enacted when the U.S. economy was weak in the early 1930s, that greatly increased the severity of the Great Depression."

Među potpisnicima su zaista vrlo krupna imena, da spomenem samo Jamesa Buchanana, Gery Beckera, Roberta Mundella, Anne Krueger, Bila Niskanena, Michael Jensena, Alana Meltzera, Martina Feldsteina, Anu Schwartz...

11 October 2008

Bez dinara u sefovima

Iako sam bankar, da mogu, ja bih zabranio korišćenje sefova za držanje novca, kaže marketinški direktor Komercijalne banke. Naravno to želi iz najdobronamernijih razloga, jer smatra da bi građani svoj novac trebalo da oplođuju zarađujući kamate ili profit od investiranja. Potencijalno nepoverenje građana u banke ga ne zanima. Meni je logično da neko ne želi da drži novac na računu ako mu je država uzela stotine hiljada maraka devedesetih godina. Takođe takva zabrana bi u vreme deflacije išla na štetu građana.

Sada saznajem da je u bankarskim sefovima zabranjeno držati dinare. Ne razumem šta je cilj ove zabrane? Verovatno još jedna arhaična odredba koja u praksi nema apsolutno nikakvog smisla, poput zabrane iznošenja lokalne valute (kwanzi) iz Angole. Pošto zabrana očigledno nema smisla trebalo bi je ukinuti.

Ratel da omogući liberalizaciju

Biznis:
Privatne kompanije u Srbiji, koje se bave pružanjem usluga VoIP-a, mahom podržavaju inicijativu Ratela i resornog ministarstva da propisima regulišu tržište, jer bi na taj način bili omogućeni liberalizacija i organizovani razvoj tržišta, koje se još uvek razvija stihijski.

I novinar Biznisa je u zabludi. Regulacija, po autoru teksta, izgleda omogućava liberalizaciju a stihijski razvoj tržišta je iz nekog razloga nepoželjniji od organizovanog razvoja. Evo ga stari post na tu temu.

Ekonomisti i ideolozi

Sudbina tržišnih ekonomista je da stalno budu označavani kao ideolozi. Ako ste levičar, ili samo loš ekonomista, možete izjaviti da državna konrola cena nije štetna ili da su državna preduzeća jednako efikasna kao privatna – i ako vam neko nešto i prigovori, sigurno vam vam neće prigovoriti ideologiju. Ali ako izgovorite empirijski sasvim dobro potvrđenu opservaciju da je privatni sektor efikasniji od državnog, onda ste u opasnosti da budete nazvani pukim ideologom i optuženi za dogmatizam.

Ja se od optužbi za ideologiju ne bih branio, jer mislim da je ideologija u ekonomiji neizbežna. Ovo nije opšte prihvaćeno mišljenje među ekonomistima -- naprotiv, ekonomisti širom teorijskog spektra, od neoklasičara do austrijanaca, tvrde da je ekonomija čisto neutralna nauka, oslobođena normativnih stavova i ideja. Možda i jeste moguće tako izbeći ideologiju ako radite irelevantna istraživanja, kao recimo Steven Levitt – lepo, zanimljivo, ali irelevantno i bez blage veze sa temom ekonomije. Ali ako zađete u suštinska pitanja, a pitanje svih pitanja je koja je opravdana uloga države u ekonomiji, ideologiju ne možete izbeći.

Recimo svako protivljenje državnoj intervenciji bazirano je na dve pretpostavke: prvoj da političari i birokrate pre svega gledaju svoj sopstveni, a ne nekakv opšti interes; i drugoj da čak i kad bi htela da uradi sve najbolje, vlada nema sposobnosti ni znanja da to uradi. Centralizovana državna intervencija je ograničena ne samo motivaciono, nego i saznajno.

Sa druge strane, svako ko predlaže državnu intervenciju implicitno pretpostavlja potpuno suprotno -- da postoji nekakav zajednički, opšti interes koji se može definisati, da vlada zna šta je to što je najbolje za sve nas, da su političari i birokrate dobročinitelji koji zaista hoće da urade sve najbolje za zemlju, i na kraju, da oni poseduju prave informacije i znanje kako da to urade. Pogledajte kako je dvojici visokih državnih birokrata u Americi predato u ruke 700 milijardi dolara. Šta stoji iza te ideje, ako ne pretpostavka da ova dvojica i njihovi ljudi imaju ne samo najbolje namere, nego i superiorno znanje o tome šta treba uraditi – iako se vrhunski ekonomisti po medijima i blogovima ubiše pokušavajući da otkriju šta su stvarno uzroci krize i raspravljajući koja su moguća rešenja.

Sada ako razmišljate sa pretpostavkom da će tržišni akteri, pojedinci i firme, spontanom interakcijom, na osnovi svojih informacija i ličnih motiva sami sebi uspeti da nađu rešenje, onda vas proglase za ideologa. Ali ako pak implicitno prihvatite da je država deus ex machina koji će rešiti problem iako vas njeni dosadašnji rezultati stalno demantuju, onda ste neutralni ekonomista.

Ideologija se dakle, u većini pitanja, ne može izbeći. Ona je uvek u početnim pretpostavkama koje često i nesvesno podrazumevamo. I kad mislite da je nemate, da ste umereni ili u sredini, uvek razmišljate sa nekim skupom početnih pretpostavki od kojih vam zavisi krajnji zaključak.