Pages

20 February 2008

Škole sutra ne rade

Izgleda da škole neće raditi zbog mitinga.

To me podseća na jedno od mojih prvih političkih iskustava. Naime, `89. godine, pošto sam krenuo u peti razred, na jednom času istorije počne nastavnica da nam objašnjava kako je danas istorijski dan, kako imamo sreće što imamo tako pametnog i sposobnog čoveka na čelu države, kako će sve biti mnogo bolje nego danas. Nakon toga nas izvede u školsko dvorište (gde je već bilo 100-200 đaka), podele nam zastave, neke slike (više se ni ne sećam, valjda Miloševićeve), direktor održi prigodan govor. Bilo je i povika "Kosovo je Srbija", ali su to uglavnom vikali osmaci, koji su znali šta se dešava.

Posle toga smo imali fizičko, pa je nas nekoliko počelo da priča o tome šta se uopšte dešava, pošto nikome nije bilo jasno šta znači reč "Amandman" i šta je to "Ustav" i zašto je toliko bitno što su "doneti amandmani na ustav" i kakve to veze uopšte ima sa nama. Jedan moj drug, kome je ćale bio nastavnik odbrane i zaštite nam je rekao da je čuo da će "biti rata". Nama bilo smešno.

I danas kada sretnem na ulici tu nastavnicu istorije, bude mi muka.

Moj predlog strategije

Mi ovde najčešće kritikujemo Vladu i Predsednika zbog raznih stvari, a u poslednje vreme najviše zbog Kosova.

Ja sada želim da budem "konstruktivan", kako se to lepo kaže, tj da predložim šta bi konkretno trebalo uraditi sada da bi srpski nacionalni interes u najbližoj mogućoj budućnosti bio što je moguće više zaštićen. Da budem precizniji, ovo što ću predložiti, po mom sudu je trebalo uraditi mnogo ranije, ali još uvek nije kasno.

Srbija treba da napravi trgovinu sa Zapadom oko Kosova. Dakle, jednostavan quid pro quo - mi ćemo postepeno smirivati situaciju, i u neko dogledno vreme priznati Kosovo, a vi ćete ZAUZVRAT odmah ponuditi SAA na potpisivanje, obećati status kanidata do 2010 godine, a punopravno članstvo Srbije u EU najkasnije do 2012. Pri svemu tome, Mladića ćemo prolongirati Ad Calendam Grekas, najmanje do sticanja statusa kandidata. Možemo se složiti oko kompromisa da Mladić eventualno bude uslov za potpuno priključenje Uniji."

Naravno, ovo ne mora da bude srpskoj javnosti saopšteno ovako direktno i brutalno (shvatiće već sama između redova), već se može neko vreme nastaviti sa praznom pričom o borbi za Kosovo, ne radeći naranvo ništa i postepeno pripremajući teren za priznanje koje će ionako morati da usledi kad-tad, a istovremeno sav akcenat staviti na "evropsku budućnost" (ovaj put izlglednu i sigurnu, a ne maglovitu, što će dramatično oslabiti uticaj radikalskih, dss-ovskih i sličnih popovanja protiv Zapada) .

Da li je ovo realno? Mislim da je potpuno realno. Naravno, teško je verovati da bi Srbija mogla da ispuni baš sve kriterijume EU do 2012. Ali, očigledno da ih nisu ispunile ni Bugarska ni Rumunija, pa su ipak primljene (a Srbija u mnogim stvarima uopšte ne zaostaje za njima, čak bi se reklo da ekonomski bolje stoji). Upravo u tome i jeste stvar - učinimo da i Srbija bude primljena iz političkih razloga, a ne zato što će ispuniti sve kriterijume.

Ovo je moguće, i to iz najmanje tri nezavisna razloga: Srbija, kako je spomenuto, stoji ekonomski bolje od Bugarske i Rumunije koje su članice EU, tako tu nema nekog problema. Sve dodatne bolne reforme poput završetka privatizacije, deregulacije i otvaranja tržišta koje bi se ovako otezale 10 ili 15 godina, sada će moći i morati da se obave za dve ili tri godine, a sve sa vrlo uverljivim opravdanjem narodu da to mora tako zbog svetle evropske budućnosti, koja ovaj put ne dolazi tamo, nekad, negde, možda za 15 godina, nego SIGURNO ZA 4 GODINE. Osim toga, sama EU je već više puta govorila da su "administrativni" i drugi kapaciteti Srbije dosta visoki, i da kad se uklone političke prepreke ona može da napreduje ka integracijama vrlo brzo. E, pa uklonimo onda političke prepreke, mudrom državničkom politikom, tj trgovinom Kosovom I treće, postoji nesumnjiva i snažna politička volja na Zapadu da se ovako nešto napravi: svi iz EU stalno ponavljaju da treba Srbiji dati neku šargarepu, i postoji dosta velika griža savesti zbog toga što se kažnjavaju "demokratske vlasti" zbog grešaka Miloševića. E, pa što to ne iskoristiti? Ubeđen sam da bi vodeće zemlje Zapada, na čelu sa Amerikom, jedva dočekale da naprave ovakav potpuno neprincipijelni i vanredni aranžman sa Srbijom, i da bi to imalo najširu podršku kao garancija stabilizacije Blakana, jer imate glavnu zemlju na svojoj strani. Svaki dan čujemo bar po jedan poziv od nekog visokog zapadnog političara da se Srbiji mora pružiti šansa. E, pa lepo, pružite je onda - naši uslovi su krajnje razumni. Potrebno je samo da se neko iz Srbije seti, pa to i zatraži.

Jedino mislim da se braći Rusima ovakav aranžman nikako ne bi dopao. Oni bi izgubili bilo kakav značaj u srpskoj spoljnoj politici. Srbiji više ne bi bile potrebne njihove medveđe usluge. Ali, ne bi se dopao ni Koštunici koji zapravo ne želi u EU, već da vodi Kosovski boj za "međunarodno pravo i pravdu" sa anglosaksonskim Atihristom. Što praktično znači da od cele stvari nema ništa.

Dakle, cena Tadićeve politike "I Kosovo i Evropa", tj njegove gluposti ili kukavičluka (svejedno šta od ta dva) zbog kojih je nesposoban da pokrene politiku sličnu onoj koju sam predložio, tačno odgovara razlici između Srbije u EU 2012, i Srbije evropskog slepog creva-ruske gubernije-rupe na tepihu itd, koja se bavi sama sobom u narednim decenijama (čuli ste sinoć Samardžića, on misli da se ovakva "borba" za Kosovo s ruskom podrškom nastavi narednih 10 ili 15 godina najmanje).

Da parafraziram Buchanana - "your choice, your cost".

Pozivi na bojkot, strane investicije, naknada štete

Prethodnih dana (a toga će verovatno tek biti) smo mogli da primetimo pozive na bojkot proizvoda i usluga firmi iz država koje priznaju nezavisnost Kosova. Iako ja lično ne mislim da će se uprava McDonaldsa u Americi, a naročito američka vlada, posebno potresti što će promet u McDonaldsu u Beogradu pasti za 5-10%, mislim da je taj poziv legitiman, sve dok se fizički ne blokira ulaz ili izlaz iz objekta i sve dok se radi o potpuno privatnoj inicijativi. Takve stvari su potpuno normalne na Zapadu i mislim da to nije nešto što liberali treba da osporavaju. Svako (osim državnih organa) treba da ima pravo da pozove na bojkot čega god hoće i da mirno protestvuje ispred tih objekata.

Međutim, moguće je da ima oblasti u kojima poziv na bojkot može da dovede do značajnijeg pada prihoda (recimo, u mobilnoj telefoniji). I tu se vidi sva lepota stranih investicija. Nasuprot široko rasprostranjenom stavu da strana investicija u Srbiji znači da sada stranci imaju uticaja na srpsku politiku, situacija je upravo obrnuta - mi sada imamo njihovog "taoca" i možemo da utičemo na njihovu politiku. Koliko i kako možemo da utičemo je drugo pitanje, a zavisi od mnogo faktora od kojih je najvažniji uticaj te firme na politiku u stranoj zemlji.

Sa druge strane, razbijanje izloga i demoliranje lokala su krivična dela i policija bi morala da pohapsi odgovorne. Jedino pitanje koje se tu postavlja je da li država treba da iz budžeta obešteti one koji su pretrpeli štetu u protestima. Mislim da postoje dobri argumenti i za i protiv. Sa jedne strane, prozori su razbijeni zbog nedovoljne aktivnosti policije, pa država treba da nadoknadi štetu. Sa druge strane, kada su meni obili razbili prozor na kolima kako bi ukrali radio, ja sam opet mogao da tvrdim da je to zato što policija nije dobro radila svoj posao, ali sam ipak morao da se obratim svom osiguravajućem društvu za naknadu štete. Sve u svemu, sklon sam da zaključim da država nema obavezu da nadoknadi štetu (jer štetu nije svojim činjenjem naneo neki državni službenik), ali da bi, sve jedno, bilo lepo da Srbija plati popravku oštećenih lokala i ambasada. Naravno, policija bi morala i da uklanja sve fizičke blokade stranih firmi (odnosno, sasvim precizno, domaćih firmi u stranom vlasništvu), ako ih bude bilo.

Moram i za kraj da napomenem da je zaista dobro što Vlada nije odlučila da uvede trgovinski embargo prema Kosovu. Takva mera bi bila glupa, nesprovodiva i štetna za Srbiju i Srbe na Kosovu.