Pages

14 April 2008

Drug Bob k'o Drug Slob

Situacija u Zimbabveu jako podseća na Srbiju iz septembra 2000. Održani su izbori pre dve nedelje ali izborna komisija i dalje odbija da saopšti rezultate glasanja. Ako se ne varam saopštili su preliminarne rezultate na osnovu 80% obrađenih glasačkih listića gde je vodio lider opozicije Morgan Tsvangirai i onda su obustavili saopštenja. Opozicija je proglasila pobedu u prvom krugu izbora sa 50.3% osvojenih glasova otprilike koliko je dobio i Koštunica. Slično kao i u Srbiji opozicija najavljuje generalni štrajk.

Sa druge strane Robert Mugabe, od milošte Kamarad Bob, izgleda ne namerava da prizna rezultate izbora. Njegova stranka je tražila prebrojavanje glasova, dok je policija uhapsila nekoliko radnika izborne komisije zbog ne brojanja glasova vladajuće partije. Vrhovni sud je danas odlučio da izborna komisija ne mora da saopšti rezultate izbora tako da se odiseja nastavlja. Srpski scenario nas uči da će Drug Bob predložiti drugi krug ali da opozicija to neće prihvatiti. Ostaje nam da se nadamo da će i u Zimbaveu uskoro doći do mirne predaje vlasti, mada po svoj prilici izgleda da će kod njih neizvesnost potrajati malo duže.

Ugledajmo se na Iran

Alex Tarrabok kaže da je Iran jedina zemlja gde možete legalno da prodate bubreg. Samim tim Iran je postao i jedina zemlja u kojoj nema nestašice bubrega. Na prvi pogled ne radi se o potpuno tržišnom modelu jer bubreg može da se proda samo jednom neprofitnom udruženju i sve pacijente plaća država fiksnom sumom od 1,200 dolara i besplatnim zdravstvenim osiguranjem. Sa druge strane, humanitarne organizacije i primaoci takođe mogu novčano da pomognu donatore, što verovatno povećava efikasnost celog sistema. Izgleda da sistem funkcioniše i nema razloga da se o njegovoj primeni ne razmisli i u Srbiji.

Na prvi pogled ovo možda zvuči morbidno ali ako ste upoznati sa situacijom u Srbiji gde preko 1,500 pacijenata čeka transplataciju bubrega a godišnje se izvede njih dvadesetak postaje jasno da je u pitanju krajnje humana praksa. Sa trenutnim sistemom većina bubrežnih bolesnika nikada i ne dočeka transplataciju i umire na dijalizi. Postojanje tržišta organa za većinu ovih ljudi je pitanje života ili smrti. Tržište znači život.

Keep it movin’

Slavišin post Znanje-imanje podsetio me na nedavnu vest. Evropski komesar za nauku, Janez Potočnik najavio je kampanju za promociju "pete slobode“ – slobode (kretanja) znanja. „Stare“ četiri slobode - slobodno kretanje roba, usluga, ljudi i kapitala u okviru EU – smatra se da su već slobodno-protočna na evrounijskom tržištu. Koliko je zaista to tako, posebna je priča. Meni je sada višestruko zanimljiv ovaj „peti element.“

Prvo, šta to „znanje“ čini novim elementom periodnog sistema evrounijske slobode? Znanje ne postoji po sebi. Ono može da se otelovi u robi, usluzi, ljudima i kapitalu. U svakoj od četiri postojeće „slobode“. Čak i u akademskom smislu znanje postoji kao roba (naučni tekst), usluga (podučavanje), čovek (naučnik) ili kapital (patent).

Drugo, recept je preuzet iz obrazovne sfere. Princip „mobilnosti studenata i nastavanika“ nekako je uvek imao više političku nego obrazovnu dimenziju u prvom planu („izgradnja evropske dimenzije obrazovanja“ itd.)

„Sloboda kretanja znanja“ za EU upravu znači da treba olakšati i podstaći kretanje naučnika po EU, kako bi EU postala knowledge society, i naravno, sve u skladu sa Lisabonskom agendom izgradnje najkonkurentnije privrede...Problem je što se „znanje“ koristi kao sinonim za „inovaciju“. Zatim, nije problem što EU ulaže duplo manje u R&D od SAD, već o efektima uloženog.

Evo nekih zanimljivih zapažanja iz dokumenta koji su pravili ljudi koji znaju kako se od znanja pravi imanje (The Innovation Manifesto). Prvo, obrazovanje i istraživanje nisu ista stvar i evropsko „univerzalno pravo na obrazovanje“ ima loš uticaj na razvoj istraživanja, posebno onih koja donose inovacije. Zatim, evropski univerziteti su homogeni i prosečni, umesto da se targetiraju najbolji ako se već ulažu državna sredstva:

As you all know, in Europe we have just the opposite system. Every institution believes or tries to convince its politicians that it is above average – which is a bit difficult to understand for a mathematician: everybody is above average?