Pages

26 May 2008

Vašingtonski konsenzus II

Imali smo nedavno post o Vašingtonskom konsenzusu i o tome da li on funkcioniše ili ne. Kritika koju upućuju levičari je ta da se pomenuti konsenzus koncentriše samo na makroekonomsku stabilizaciju i liberalizaciju, zanemarujući važnost izgradnje ustanova i stabilonog sistema. To je kritika sa kojom se ponekad slažu i liberalni ekonomisti, kao Slaviša u svom pomenutom postu, iako se on s pravom ograđuje da čak ni taj zaključak ne znači nikakav dokaz tržišne greške.

Ali, kao što sam naglasio u komentaru na taj post, ja mislim da je ta kritika pogrešna. Dozvolite da ukratko objasnim. Poći ću od taksativnog navođenja izvornih preporuka takozvanog Vašingtonskog konsenzusa:

  • Fiscal discipline
  • A redirection of public expenditure priorities toward fields offering both high economic returns and the potential to improve income distribution, such as primary health care, primary education, and infrastructure
  • Tax reform (to lower marginal rates and broaden the tax base)
  • Interest rate liberalization
  • A competitive exchange rate
  • Trade liberalization
  • Liberalization of inflows of foreign direct investment
  • Privatization
  • Deregulation (to abolish barriers to entry and exit)
  • Secure property rights
Sad ja postavljam pitanje kako levičarskim, tako i liberalnim kritičarima Vašingtonskog konsenzusa: šta ovde ne valja, ili još bolje, da li je ovo samo lista mera makroekonomske stabilizacije, privatizacije i trgovinske liberalizacije ili i te kako ima govora i o izgradnji institucija i reformi društva. Šta je predlog za ukidanje subvencija i "ulaganje" u obrazovanje i zdravstvo? A za obezbeđivanje vlasničkih prava"? Da li to spada pod izgradnju institucija? Da li, s druge strane, privatizacija preduzeća, osiguranje vlasničkih prava, trgovinska liberalizacija i promena deviznog kursa povlače i promenu ustanova? Ja mislim da itekako povlače.

Stoga je nejasno (ili je možda jasno) šta bi trebalo da znači naglasak na "izgradnji institucija" koji ne postoji na ovoj listi mera Vašingtonskog konsenzusa. Ja mislim da ekonomisti, ngo-i i političari koji ne vole slobodno tržište žele da dovedu u pitanje zaključke VK o liberalizaciji i privatizaciji, ali ako je moguće da to ne izgleda kao sirovi antiliberalizam, nego kao sofistikovanije insistiranje na "izgradnji ustanova". Ekonomistima poput Stiglitza ili Krugmana je marketinški mnogo jednostavnije da napadnu neko neopisivo čudovište zvano "Vašingtonski konsenzus" (znamo već da u Vašingtonu sede zli ljudi koji samo smišljaju kako da unište svet, bilo u Stejt Departmentu, Pentagonu ili MMF-u) i založe se za "socijalno odgovorne reforme ui pravcu razvoja institucija", nego da otvoreno kažu da su protiv slobodnog tržišta, a za državu blagostanja. Ali, kad pogledate suštinu, svo zalaganje za izgradnju ustanova u tim krugovima se svodi na ideju povećanja državne regulacije, potrošnje i redistribucije, uz zaustavlajnje ili usporavanje i uslovljavanje trgovinske i liberalizacije kapitalnih tokova, dakle na direktnu negaciju svih glavnih nalaza VK, a ne na njihovu "dopunu" izgradnjom ustanova. Umesto da to nazovu antiliberalnom ekonomskom politikom, ljudi žele to da nazovu "naglašavanjem značaja razvoja institucija". Ne, i u slučaju VK, i u slučaju alternativnih koncepcija pojavljuju se i karakteristične ekonomske politike i odgovarajuće političke i pravne ustanove koje se podrazumevaju, samo što su te ustanove različite: u prvom slučaju to su osnovne garancije vlasništva, ugovora i jednakosti pred zakonom, u drugom to su restriktivni režimi administrativnih državnih regulacija i kontrola državnih agencija i nadleštava. Intervencionisti žele, kritikujući "Vašingtonski konsenzus", da na mala vrata vrate regulaciju i državnu intervenciju koje je VK eliminisao, da nam ih ponovo prodaju, ovaj put pod plaštom "izgradnje ustanova". Mi na tu jezičku podvalu ne treba da pristanemo. Treba da insistiramo da su dovoljne i one ustanove koje zamišlja Vašingtonski konsenzus.

Dakle, Vašingtonski konsenzus ostaje odličan okvir za ekonomski razvoj, da je tako pokazuje uspeh zemalja koje su ga ZAISTA sprovodile (za razliku od Rusije ili Argentine) poput Hong Konga, Singapura,Irske, Velike Britanije, Novog Zelanda, Estonije, Češke, Čilea, Slovačke i mnogih drugih. I nikakva "institucionalna dorada" mu nije potrebna. Potrebna je samo volja da se on sprovede.