Pages

31 May 2008

Obrijana priča

Intervju sa Milosavljevićem koji je Marko linkovao je pravi dragulj. Ne mogu da se odlučim šta mi je interesantnije, da li državno ulaganje u vrtiće i jaslice na selu da bi ljudi mogli na miru da rade na njivi ili subvencionisanje proizvođača junetine da bi se dostigla maksimalna kvota za izvoz u EU, kao da ispunjavanje te kvote predstavlja cilj sam po sebi.

Ipak ministar Milosavljević ovoga puta nije tema, već novinar Zoran Majdin koji je uradio povlađujući intervju. Između ostalog on pita ministra i sledeće: Migracija iz sela u grad je priča s bradom: selo napuštaju mladi, a broj staračkih domaćinstava se uvećava. Kako da napreduje poljoprivreda kad je sve manje poljoprivrednika?

Nije neophodno biti preterano pametan pa zaključiti da broj poljoprivrednika nema veze sa razvojem poljoprivrede. U Americi je početkom 20 veka preko 45% stanovništva radilo poslove vezane za poljoprivredu dok se danas ovim poslom bavi svega par procenata stanovništva (vidi grafik). Od toga je veliki broj imigranata (70%). I pored toga što se mnogo manji broj ljudi bavi poljoprivredom oni proizvode mnogo više hrane nego što je to radio daleko veći broj ljudi pre samo stotinak godina. Zbog razvoja tehnologije su toliko efektniji da se u Americi danas farmeri plaćaju da ne rade.

Ne mogu previše da se ljutim na ministre kada vidim kakvi su nam novinari.

Duvan

Danas je dan borbe protiv duvana, ili tako nešto. Ministar zdravlja kaže da "propisi moraju da budu još strožiji".

Za početak bi bilo dovoljno da ubedi svog prezimenjaka da Ministarstvo poljoprivrede prestane da subvencioniše gajenje duvana. Ministar je pre izvesnog vremena rekao:

"Proizvođači duvana dobiće direktne subvencije iz budžeta od blizu 1000 evra po zasađenom hektaru."

Uopšte mi nije jasno - jel je našoj vladi cilj da se što manje puši, ili da se što više puši?

Bojan Pajtić

Prošle nedelje sam kritikovao Izvršno veće Vojvodine što planira da potroši 430.000 evra na obnovu Tekelijanuma, objekta SPC u Budimpešti, jer smatram da novac poreskih obveznika ne treba da se troši na renoviranje imovine u privatnom vlasništvu. Jedan komentator mi je ukazao da je Tekelijanum važan spomenik kulture i da država ima obavezu da ga održava. Tada se nisam složio sa argumentacijom jer smatram da vlasnik objekta treba da snosi trošak održavanja. Ipak, nije mi bilo baš najjasnije zašto se novac daje Tekelijanumu? Zar nema još sličnih objekata kojima je potrebno održavanje a koji možda imaju i veću kulturnu vrednost? Šta to Tekelijanum čini toliko važnim?

Prelistavajući biografiju kandidata za predsednika vlade Bojana Pajtića konačno sam našao odgovor. Naime, predsednik Izvršnog veća Vojvodine, institucije koja je odrešila kesu, ujedno je i sin protojereja SPC Lazara Pajtića inače zaduženog za obnovu, pogađate, Tekelijanuma. Januara 2006. godine, Radio 021 je čak pohvalio Pajtića mlađeg za svoj doprinos u obnovi. Sigurno da uz angažovanje Lazara Pajtića zasluge za to ima i njegov sin Bojan, jer se za obnovu "Tekelijanuma" zalagao još dok je bio potpredsednik Novog Sada. Drugim rečima, postavlja se pitanje koliko je za proteklih 8 godina, koliko upravlja raznim državnim budžetima, Bojan Pajtić ukupno usmerio na završavanje projekta svog oca? U svakom slučaju previše.

Pitanje je koliko li će novca poreskih obveznika potrošiti na porodične projekte ukoliko zaista postane premijer? Možda popularno poveća cene poštanskih maraka za jedan dinar kao svojevrsni Pajtićev dodatak? U stvari, jedino što me sada zanima je gde mu radi mama, mada izgleda da je i to pitanje već rešio.

Priča oko Tekelijanuma je sigurno jedan od najružnijih primera zloupotrebe od 2000. godine. Ne po količini zloupotrebljenog novca već po podrumskoj visini moralnih standarda predstavnika vlasti. Podvizi mladog lava su dokaz da suštinski problem nije u kadrovima, kako rukovodstvo DS već godinma pokušava da objasni, već u sistemu koji državi (političarima) daje prevelika ovlašćenja. Ograničena država koja se fokusira na par najvažnijih funkcija jedina može efikasno da preseče ovaj gordijev čvor.