Pages

20 June 2008

Danas nam je...

Tržišno rešenje danas slavi drugi rođendan. Sve je počelo sa Ivanovim postom o slobodnoj trgovini i Slavišnim o merkantilizmu. Od tada smo postavili 1730 postova ili nešto više od dva dnevno. U međuvremenu se pridružila Miss T, a nešto kasnije Marko i ja. Danas nas u proseku čita oko 350 ljudi dnevno i ukupno smo imali preko 100,000 poseta za protekle dve godine. Ivan je već jednom prilikom veoma lepo sročio kako je sve počelo pa nema potrebe da se ponavljamo. Čestitam koautorima jubilej i zahvaljujem se komentatorima i čitaocima na posvećenoj pažnji. Sigurno je da mi ne bi bili motivisani da ovoliko pišemo da nas ne prati toliki broj ljudi. Živeli!

Slučajni partneri

Ivan Marović smatra da će LDP i G17 verovatno napraviti ekonomski liberalnu koaliciju pred sledeće izbore. Takođe smatra i da će imati velike šanse da osvoje većinu glasova zbog razočaranja građana u intervencionističku politiku naredne vlade.

Mislim da je Ivan u pravu kada pominje saradnju LDP i G17. Mlađan Dinkić je ako se ne varam oborio dve vlade (iako je prvu tehnički čini mi se oborio SDP) nije nemoguće da upravo on zakuca ekser i u sanduk sledeće, a ko bi mu onda bio priorodniji partner. LDP u toj kombinaciji samo dobija. Nravno, Dinkić kao iskusan političar neće žuriti sa obaranjem vlade. Sa druge strane, ne verujem da će ove dve stranke baš tako dobro proći na izborima. Mislim da je problem činjenica da glasači više vole da pričaju o nejednakosti nego o ekonomskom razvoju. Ne vidim kako će to da se promeni za par godina. Uostalom, kod nas se Đelić smatra "neoliberalnim" ekonomistom, što liberalima svakako ne pomaže. Nadam se da grešim ali nudim Maroviću izazov: prosečna penzija da G17 i LDP neće zajedno dobiti više od 25% glasova ili 62 mesta u parlamentu. Kako stvari sada stoje, to uopšte neće biti zanemarljiv iznos.

Najozbiljniji problem

I Bubalo je ponovio mantru da je spoljnotrgovinski deficit "najozbijlniji problem srpske privrede". Ali on je otišao i korak dalje jer je posebno zabrinut za deficit sa Rusijom. Ako je nešto apsurdnije od merenja spoljnotrgovinskog deficita (što bi rekao Adam Smith), to je merenje deficita sa pojedinačnom zemljom. Jer trgovina je multilateralna. Možda mi od Rusije uvozimo gas, prodajemo maline Bugarskoj, a onda Bugarska Rusima prodaje nešto treće. Tako sve tri zemlje imaju deficit: mi sa Rusima, Bugari sa nama, a Rusija sa Bugarima. Svi su zabrinuti, iako je trgovinski bilans svake od tri zemlje uravnotežen.

Da li ekonomista može da bude "čovek"?

Slobodan Antonić, u tekstu na sajtu NSPM-a, smatra da može. Ali, mora da, poput Branka Milanovića, bude "slobodan od neoliberalne dogme". Evo, ja nisam slobodan od neoliberalne dogme, ali svakako ne mislim za sebe da sam surov (mada, kad bolje razmislim, verovatno NIKO sebe ne smatra surovim). Ključno pitanje je šta neko podrazumeva pod rečju "surov". Da li je surov neko ko kaže - ne treba propisivati minimalnu platu? Na prvi pogled, odgovor je svakako - da, jer surovo zvuči - država ne treba da ti pomaže tako što će da ti poveća platu.

Na drugi pogled, stvar je ipak mnogo komplikovanija. U konkretnom slučaju, tačno je da je "neoliberalna dogma" surova prema onome ko već ima posao. Ali, isto tako je "anti-neoliberalna dogma" surova prema svima onima koje niko nikada neće zaposliti jer ne mogu da zarade ni tu minimalnu platu. Surovi smo i jedni i drugi, ali su jednima bitniji oni koji već imaju posao, a drugima oni koji nemaju posao. Ko je suroviji u totalu, pitanje je, ali se meni čini da su liberali u ovom slučaju na pravoj strani.

Da razmotrimo neki drugi primer, recimo liberalizaciju trgovine. Šta može biti surovije od izjave - baš me briga što ćeš ti izgubiti posao u tekstilnoj industriji, uvozićemo jeftin tekstil iz Vijetnama? Na prvi pogled, ponovo je "neoliberalna dogma" surova- siromašni radnici gube posao, kako bi narod mogao da nosi malo jeftiniju garderobu, odnosno, neki ljudi prolaze kroz veoma veliku ličnu traumu kako bi neki drugi ljudi mogli da nešto jefitnije kupe pantalone. Zaista deluje surovo. Zašto se onda ja sa time slažem? Iz nekoliko razloga.

Prvo, te pantalone u Vijetnamu prave još siromašniji radnici. Ako vam je zaista bitna socijalna pravda, ali niste nacionalista, onda je to za siromašne odlična stvar - jeste da je "našim" siromašnima teže, ali "naši" siromašni su bogati u odnosu na vijetnamske siromašne. Drugo, ovih drugih, koji od jeftinijih pantalona imaju koristi, je daleko više nego onih koji trpe štetu. Treće, ne samo da ih ima daleko više, već i među njima ima veoma siromašnih. Zašto primoravati, na primer Rome koji žive u naselju ispod Gazele, da plaćaju garderobu skuplje nego što bi mogli? Četvrto, ni ti ljudi koji su izgubili posao neće ostati večno bez posla. To što građani plaćaju jeftinije pantalone znači da im ostaje više novca za sve ostalo, odnosno da će sve ostale grane da primete porast tražnje, pa će da zaposle dodatne ljude, a između ostalih, baš i one koji su do juče pravili pantalone.

U izvesnom smislu, nije loše napraviti paralelu sa roditeljstvom. Da li je suroviji otac koji kaže svom detetu "sredi sobu, pa ćeš onda da dobiješ bombonu" ili onaj koji kaže "evo ti bombona, a sobu će da ti sredi majka"? Na prvi pogled, prvi otac deluje strožije. Ali, kada u obzir uzmete i malo šire i dugoročnije efekte (kakav je u stvari odnos prema supruzi i kakve će efekte ovo da ima na karakter deteta), odgovor na pitanje - ko je bolji otac i suprug, je relativno lak.

Ili, to ja sebe samo zavaravam, tražeći izgovore za svoju nečovečnost.

Demokratija EU

U danima posle irskog glasa protiv Lisabonskog ugovora sve je očiglednije da niko ne pomišlja da to može zaustaviti EU elitu u namerama, kao što je ni francuski i holandski ustavni referendumi nisu zaustavili.

Jedan nemački EU poslanik je odmah posle referenduma rekao da se ne može dozvoliti da nekakva manjina manjine zaustavi ogromnu većinu EU građana. Možda, samo što tu njegovu pretpostavljenu većinu niko nije ni pitao. Jedini glasači koje je neko pitao su rekli ne.

Ljudi su počeli i da se samoorganizuju - ovde možete potpisati peticiju Gordonu Brownu da poštuje ishod irskog referenduma. Pomislili bi da se tako nešto podrazumeva, ali očigledno je da su potrebne dodatne peticije da bi se volja glasača poštovala.

Sada više nego ikada pada na pamet ono što je Timothy Garthon Ash je navodno rekao, mada ne mogu da nađem gde: "Kad bi EU aplicirala za prijem u EU, ne bi bila primljena jer ne ispunjava sopstvene demokratske standarde."

Graničari dobrovoljci

U Americi je 2004. godine izvesni Jim Gilchrist pokrenuo Minuteman Project, organizaciju čiji je cilj "sprovođenje američke imigracione politike". Naime, Jim smatra da federalna vlada suviše blago sprovodi zakonom utvrđenu imigracionu politiku i da američki građani imaju pravo i dužnost da sprečavaju ilegalne ulaske Meksikanaca i ostalih. U međuvremenu je otvoreno više od 50 lokalnih ogranaka, koji se sastoje od stotina naoružanih ljudi koji dobrovoljno patroliraju američko-meksičkom granicom.

O pravnim aspektima ove pojave možete nešto pročitati ovde, a osnovno pitanje je da li privatne grupe imaju pravo da tako nešto rade. Skrećem upravo pažnju na to, jer se kod nas ovakvo pitanje ne bi ni postavilo, a ukoliko bi ga neko postavio, odgovor bi bio vrlo jasan - ne. Odgovor koji autori daju je "verovatno da, u većini slučajeva". Citat:

Pravo privatnih lica da se okupljaju, nose oružje, prijavljuju potencijalno ilegalne aktivnosti, kao i da štite svoju imovinu i sebe u dređenim slučajevima, je garantovano različitim ustavnim i common law pravima i privilegijama.

Prvi amandman štiti štiti slobodu izražavanja i pravo osoba da se mirno okupljaju i šalju peticije vlasti. Dok neki mogu da ospore tvrdnju da je Minuteman Project mirno okupljanje (jer su osobe naoružane i izvode funkciju kvazi sprovođenja zakona), ipak se čini da je bilo malo, ako je uopšte i bilo, nasilja. Takođe, nema sumnje da je Minuteman Project nastao, makar delom, sa ciljem slanja poruke zakonodavcima da je potrebno uložiti dodatna sredstva u čuvanje granice. Po common law-u osobe obično uživaju, između ostalog, i pravo da zaštite svoju imovinu i sebe u slučajevima napada ili upada. Fizička lica takođe imaju pravo da obave "građansko hapšenje" kako bi pomogli u sprečavanju pojedinih prekršaja.

Na ovu pravnu analizu sam sasvim slučajno naleteo i veoma se iznenadio kada sam shvatio da je jedan od autora Blas Nunez-Neto, moj kolega sa postdiplomskih i verovatno najbolji prijatelj koga sam stekao u Americi. Kada sam ga pitao šta lično misli o Minuteman Projectu, rekao mi je "ma to je gomila rasista-budala, ali štiti ih Ustav".

O libertarijanskom pogledu na celu stvar, ironično kaže izvesni Anthony Gregory:

Hajde da proširimo Minuteman Project na svaki sektor državne politike. Ako naša vlada nije voljna da odradi svoj posao u sprečavanju ilegalnih emigranata da uđu u našu slobodnu državu, u sprečavanju širenja droge i hapšenju uživalaca, u otkrivanju onih koji izbegavaju da plate poreze i u sprovođenju 20.000 propisa o oružju, koji čine Ameriku najslobodnijom zemljom na svetu, potrebni su nam patrioti, u duhu Američke Revolucije, koji će naterati političare da pohvataju one koji krše zakone. Potrebni su nam dobrovoljci da pomognu Poreskoj službi, FBI-ju, DEA-ju i FDA-ju, kako bi dodatno pomogli naporima dobrovoljnih doušnika graničarskog gestapoa.

Ja ću odraditi svoj mali deo tako što ću stajati na ulici i zvati policiju svaki put kada vidim nekoga ko prelazi ulicu van pešačkog prelaza, ili kada neki vozač ne da žmigavac pre skretanja.