Pages

25 June 2008

U se i u svoje kljuse

Morgan Tsvangirai je odustao od drugog kruga izbora u Zimbabveu zbog pritiska vladajuće partije na pristalice opozicije. Prvo je prihvatio zvanične rezultate prvog kruga i pristao da učestvuje u drugom krugu, da bi sada iznenada odustao. Umesto toga, u editorijalu koji je poslao Guardianu iz holandske ambasade u kojoj se skriva, poziva međunarodnu zajednicu da vojnom akcijom smeni Mugabeov režim i postavi privremenu upravu UN.

Za situaciju u Zimbabveu ne postoje jednostavna rešenja. Postoje loše i gore alternative. Tsvangirai je odlučio da brani volju naroda na još jednim izborima očekujući da će u drugom krugu naneti poslednji udarac tridesetogodišnjem režimu. DOS je u Srbiji takvu opciju odbio plašeći se da će Milošević uvesti vanredno stanje ili na drugi način uticati na sigurnu pobedu opozicije. Otuda 5. oktobar. Tsvangirai nije želeo da primeni revolucionarnije metode verujući u svoju pobedu. Dve identične situacije i prilično različita pristupa. Logično je da odgovorni političari izbegavaju da donose odluke koje mogu da dovedu do krvoprolića. Ipak, treba uzeti u obzir i troškove ne organizovanja revolucije. Koliko života će koštati prolongiranje Mugabeovog režiima? Koliko života će koštati odlaganje revolucije? Mislim da je DOS doneo hrabru odluku, na čemu sam im zahvalan.

Tsvangirai danas, zahtevajući vojnu akciju od strane UN, i sam kaže da ne postoji mirno rešenje krize u Zimbabveu. Mislim da će se razočarati kada shvati da je njegov poziv ostao neuslišen. Međunarodna zajednica, a pogotovu svetske sile, danas nisu spremne na humanitarne vojne intervencije. Nisu pomogle u Sudanu pa neće ni u Zimbabveu. Sve će se zaustaviti oštrim osudama režima. SB je juče doneo neobavezujuću rezoluciju kojom osuđuju režim. Nije loše za SB imajući u vidu da su Kina i Južna Afrika, koja trenutno učestvuje u radu, do sada blokirale ovakve odluke, ali svakako je premalo za ono što Tsvangirai očekuje. Međunarodna zajednica očekuje da Zajednica južnoafričkih država (SADC) reši problem u njihovom okruženju ali teško je da će se i ove zemlje upustiti u nešto što i SAD izbegava.

Znam da je neukusno pričati o hrabrosti sa udobne razdaljine ali Tsvangirai će pre ili kasnije morati da preuzme odgovornost za poverenje koju su mu ukazali birači. U kalkulaciju bi trebalo da ubaci ne samo troškove revolucije nego i troškove produžavanja Mugabeove diktature. Ako je racionalan shvatiće da je manje izgubljenih života bolje nego više. Naravno, alternativa je da nastavi da održava status kvo redovno pozivajući međunarodnu zajednicu u pomoć i nadajući se da Mugabe neće još dugo. Šta god da odluči ja mu želim sreću a ljudima u Zimbabveu da što pre vide leđa diktatoru.

Zašto su vegeterijanci nemoralni

Pol Makartni hoće da uvede vegeterijanski ponedeljak - da se ponedeljkom ne jede meso i time pomogne smanjenju emisije gasova sa efektom staklene bašte. Ne samo da bi time maltretirao ljude nego i životinje. Naime, širenje vegeterijanizma je jedna od najgorih stvari koja se može desiti domaćim životinjama.

Ovde je članak Robina Hansona koji me je u to ubedio. Poenta je da domaće životinje ne postoje same od sebe. Čovek njih gaji sa jedinom namerom da budu pojedene. Kada bi sada svi prestali da jedemo meso, niko ne bi više gajio domaće životinje.

Život je naravno prva moralna vrednost. Kada bi svi postali vegeterijanci, to bi značilo prestanak gajenja domaćih životinja i mnogo manje novonastalih života. Tačno je da domaće životinje u nekom životnom dobu budu ubijene da bi se pojele -- ali šta je bolje, živeti bar donekle i onda biti ubijen, ili ne biti uopšte ni rođen? Ako verujete da je život uvek bolji, onda vidite zašto je jedenje mesa moralno. Tražnja za mesom i životinjskim proizvodima izaziva tražnju za domaćim životinjama, a to dovodi do rasta stočnog fonda ili drugačije, do mnogo novih života. Ti životi nisu sjajni, kraći su nego što bi mogli da budu, ali treba shvatiti da kad ljudi ne bi jeli meso onda najveći broj njih ne bi nikad ni bio rođen.

Odbijanjem da doprinese ovom procesu, svaki vegeterijanac godišnje košta životinjsko carstvo na desetine nikad rođenih životinja.