Pages

27 June 2008

Novi blog

Novi blog, Creative Capitalism za koji pišu Becker, Posner, Easterly, Glaeser, Landsburg i još neki, na temu filantropije.

PS. U stvari, sad kad sam malo bolje pogledao o čemu se radi, vidim da nije blog, već "razgovor" iz koga treba da nastane nova knjiga na temu kapitalizma, filantropije i ekonomskog razvoja.

Energija

Citat Alexa Tabarroka:

"Na kraju, vezano za naftu - koga briga koja je cena? Pravi problem je energija, a ne nafta. A ja sam ubeđen da će cena energije padati na dugi rok".

Mene zaista iznenađuje od koliko sam pametnih ljudi čuo da su zabrinuti zbog "energetske krize". Brinuti na početku 21. veka oko energije je meni prilično apsurdno.

Da se ja pitam, pre se treba brinuti oko toga što Severna Koreja, Pakistan, a uskoro možda i Iran, imaju nuklearke. Mislim, ako baš želite oko nečega da brinete.

Stručnjaci i tržište

Press:
Politički analitičar Milan Nikolić smatra da bi veliki broj ministarstava „bio dobra vest" kada bi ih vodili stručnjaci.

Logička ekstenzija Nikolićeve tvrdnje je da bi i socijalizam bio dobra stvar kada bi na vlasti bili stručnjaci. Ali nije jedini, dok ovaj izbor ministara traje, najčešće se govori o njihovoj stručnosti. Na to smo već navikli, jer se već odavno kod svake nove vlade govori o izboru "stručnjaka". Još 1990-ih je opozicija sanjala o postavljanju "ekspertske vlade" koju bi činili vanstranački stručnjaci. Posle 2000. Vladan Batić je tvrdio da je tadašnja Đinđićeva vlada najbolja u Evropi, jer ima "najveći broj doktora nauka", njih petnaestak. A šampion je na kraju ispao G17, koji je ekspertizam doveo na nivo ideologije.

Ali da li je zaista bitno da ministar bude stručnjak? Ludvig fon Mizes, što se mene tiče najveći ekonomista svih vremena, je negde pisao da je "od svih vlada najopasnija ona koju čine eksperti". I on je imao u vidu eksperte koji misle da država može da upravlja privredom na način na koji se upravlja preduzećem. To je potpuno pogrešan pristup. Ekonomija nikada ne uspeva kao ustrojen sistem sa ciljem i namerom. Ekonomija uspeva samo kada pojedinci u okvirima slobodnog društva traže ostvarenje svojih ličnih ciljeva. Zapadne ekonomije se nisu razvile zato što su njima upravljali ekpserti. Naprotiv, razvile su se u 19. veku zato što je tamo bilo uspostavljeno slobodno društvo. Eksperti su došli posle, uglavnom u drugoj polovini 20. veka, kada je već bilo kasno da se sve upropasti, a i nikada nisu preuzeli ulogu koja im se namenjuje u zemljama bivšeg komunizma.

Poenta je da vlada nije tu da upravlja društvom nego da postavi okvire. Umesto stručnjaka po ministarstvima i agencijama koji će nam reći šta da izvozimo a šta da uvozimo, treba smanjiti poresko i regulaciono opterećenje privrede i onda ćutati i gledati sa strane. Verovali ili ne, pokazano je da se tako dolazi do najboljeg ishoda. Naravno da ljudi u ministarstvu finansija treba da znaju kako se piše budžet, ali nije potrebno da ministar bude ekspert za pisanje budžeta. Za ministra je potrebno da razume da niski porezi podstiču privredu, a da je visoki destimulišu. Imali smo u dosadašnjoj vladi zaista vrhunskog stručnjaka za ministra telekomunikacija (Aleksandra Smiljanić, doktorirala čini mi se na Princetonu), ali ona je onda zbog sopstvenog nerazumevanja mehanizma tržišne konkurencije aktivno usporavala razvoj interneta i sprečavala privatizaciju Telekoma.

U vladi su pre svega potrebni ljudi koji razumeju kako slobodno društvo funkcioniše na principima decentralizovanog izbora i dobrovoljne razmene. Šta radi stručnjak na mestu ministra prosvete? Ne postoji takav stručnjak za obrazovanje koji može postići efekte kakve postiže decentralizacija i deregulacija obrazovanja -- sloboda osnivanja privatnih škola raznih vrsta, ostavljanje roditeljima da izaberu u kakvu vrstu škole dete treba da ide i šta tamo da uči, ostavljanje fakultetima da se na tržištu bore za studente time što će poboljšavati program i nastavu, umesto da se subvencionišu. Neka cveta hiljadu kurikuluma, a roditelji neka odluče gde da pošalju dete. Tako će se iskristalisati oblici nastave, radno vreme i plate nastavnika i sve će biti po meri kupca obrazovanja. (Država može da plaća obrazovanje izdavanjem vaučera, da sada ne idemo u tu temu).

Najveća stručnost u vođenju države je spoznaja da se do najboljih ishoda dolazi kada se ljudima ostavi da slobodno na tržištu roba i ideja "glasaju" za robe i ideje koje im se sviđaju. I nema oblasti, od ekonomije preko zdravstva do obrazovanja, u kojima jedan čovek ili grupa to može uraditi bolje nego što milioni ljudi zajedno urade svojim pojedinačnim dobrovoljnim izborom -- stvar koja je u srpskom jeziku poznata još i kao tržište.

Šta je problem sa penzijama?

Koliko vidim, a pričao sam sa nekoliko ljudi o tome, "problem penzija" je veoma neshvaćen. Nisam ni ja siguran da ga baš shvatam, ali da probam.

Dakle, prva stvar - neko se tu ne razume u elementarnu matematiku. Izmenama i dopunama Zakona o penzijskom osiguranju, koji je donet 2005. godine su predviđene dve suprotstavljene stvari - da se penzije pretežno usklađuju sa rastom troškova života, kao i da prosečna penzija ne može da padne ispod 60% prosečne plate. Ako penzija padne ispod 60%, onda se vanredno usklađuje, tako da poraste na 60% prosečne plate. Na prvi pogled deluje razumno, ali samo na prvi pogled. Već na drugi pogled se jasno vidi da zakonsko rešenje u stvari glasi "Penzija se usklađuje pretežno sa troškovima života dok ne padne na 60%. Kada padne na 60%, onda se usklađuje isključivo sa rastom plate (kako bi zadržala učešće od 60%)."

Drugo, dosadašnja moja priča, a i priče skoro svih koji to komentarišu u javnosti, zanemaruje sledeći stav istog člana Zakona koji jasno kaže "Ovo vanredno usklađivanje može se vršiti samo tri godine od dana donošenja ovog zakona". Bubući da je zakon donet septembra 2005., ostaje da se prosečna plata uskladi sa prosečnom penzijom samo još jednom, a nakon toga sme da padne ispod 60%.

Dakle, šta u stvari traži Krkobabić? Moram priznati da baš ne znam. Izgleda da traži da se prosečna penzija popne na 70%, i da na tom nivou i ostane, tako što bi se usklađivala samo sa prosečnom platom.

Moram takođe da priznam da mislim da to nije nužno loše rešenje, AKO se dogovorimo oko toga šta je "prosečna penzija". Taj broj sada, očigledno, znači "ukupno isplaćene penzije, podeljene brojem penzionera". Šta meni tu smeta? Pa, to što u "ukupan broj penzionera" ulazi i veliki broj ljudi koji nisu odradili pun penzijski staž, nego su postali penzioneri po nekom drugom osnovu - invaliditet ili starost. Sada je već, ako je verovati mom relativno ograničenom iskustvu sa penzionerima, prosečna penzija, za onog ko je "odradio svoje", preko 90% prosečne plate. Prosečnu penziju "vuku" naniže svi oni koji su radili manje od punog staža.

Daću numerički primer, kako bih demonstrirao problem. Recimo da u državi postoje samo dva penzionera koji su obavljali potpuno isti posao, ali jedan je odradio pun staž (40 godina) a drugi je odradio samo pola staža (20 godina), ali je, zbog starosti, otišao u penziju. Ako je prosečna plata 1000 evra, onda ovaj prvi penzioner mora da ima penziju od 934 evra, a drugi 467, da bi njihova prosečna penzija bila 700 evra (70% od prosečne plate), ali i da bi se uzelo u obzir to što je prvi radio duplo duže nego drugi. Zamislite zatim da se onda penzioniše još jedan radnik sa samo 20 godina staža. Sada bi penzija prvog morala da poraste na čak 1060 evra, a pazite sad ovo - i penzije drugog i trećeg penzionera bi morale da porastu na čak 530 evra, da bi prosečna penzija za njih troje ostala na 70% prosečne plate! Znači, penzionisanje jednog sa malim stažom, dovodi do rasta penzija za sve, uključujući i za njega!

Ako mene pitate, potpuno je sulud sistem u kojem neko ima višu penziju nego što je imao platu. Mislim da je mnogo bolji sistem koji kaže "Onaj ko odradi pun staž ima pravo na penziju koja iznosi 70% njegove prosečne plate koju je zaradio za vreme radnog staža. Svako ko ode u penziju sa manje od punog staža, linearno mu se umanjuje penzija." Naravno, u praksi, imajući u vidu inflacije i sve ostalo, veoma je teško odrediti koliku je platu neko zarađivao pre 30 godina. Ali, nije teško izračunati koliko je ta plata iznosila u odnosu na tadašnji prosek plate. Onda se izračuna prosek tih odnosa za ceo period rada (kao što se i sada radi).

Znači, ako je neko u proseku zarađivao 86% od prosečne plate, sada bi mu se penzija izračunala tako što bi se uzela prosečna plata u Srbiji danas, pomnožila sa 0,86, a onda i sa 0,7.

Takav sistem bi ispunio osnovni zahtev Krkobabića (da se penzije usklađuju isključivo sa platama), ali bi uveo i rezon u ceo sistem. Takođe, a to je ovde novost, moglo bi da se "tumači" da prosečna penzija iznosi 70% od prosečne plate.