Pages

09 October 2008

Austrijsko tumačenje krize

Slaviša i ja smo u raznim postovima do sada spominjali ulogu FED u kreiranju finansijske krize, manje-više u ključu autrijske teorije poslovnih ciklusa. Međutim, zbog rasprava o CRA i ulozi subprime kredita nismo do sada detaljnije analizirali ulogu monetarne politike FED.

Ja ću sada pokušati da to ukratko učinim. Austrijska teorija kaže da način na koji povećanje ponude novca utiče na poremećaje strukture proizvodnje ide preko kreditne aktivnosti, tj preko inflacije kredita. Najbolje teorijske analize poslovnog ciklusa možete naći ovde, ovde ili ovde, a neke analize skorašnje krize iz austrijske perspektive ovde. Razlika između austrijske i monetarističke teorije poslovnog ciklusa je u tome što monetaristi veruju da je stabilnost novca dovoljan uslov njegove neutralnosti (nema inflacije, nema ni poremećaja proizvodnje i poslovnog ciklusa), dok Austrijanci smatraju da to nije slučaj, jer novac vrši uticaj ne samo preko opšteg nivoa cena, nego i prevashodno, preko poremećaja relativnih cena, tj preinvestiranja u kapitalno intenzivne projekte kroz veštačko snižavanje kamatnih stopa.

Kako ova teorija funkcioniše u američkom slučaju? Ako je austrijska teorija tačna očekivali bismo poslednjih 7-8 godina snažan porast količine novca u obliku kredita (M3 agregat), veliko snižavanje realnih kamatnih stopa od strane FED, i najveći bum u industriji trajnih i kapitalnih dobara (industrije mašina i kapitalne opreme, ali i nekretnina).

Podaci kažu da je FED u više navrata snižavao diskotnu stopu do krajnosti. U periodu 2001-2004 nominalna diskontna stopa je bila nešto preko 1%, dakle niža od inflacije, što praktično znači da je realna kamatna stopa bila negativna! Dakle, vrlo vrlo jeftin novac. A kako je novac upumpavan u ekonomiju najbolje govori podatak da je agregat M3 rastao više od 10% na godišnjem nivou, dok stopa štednje poslednjih nekoliko godina iznosi jedva nešto preko 0%! Porast ulaganja u nekretnine je, po austrijskoj teoriji, sasvim očekivan u ovakvim oklnostima, iako je verovatno još dodatno bio pojačan ohrabrivanjem moralnog hazarda i aktivnostima FM i FM o kojima smo ranije govorili. Nemam u ovom trenutku podatke o silini buma u industriji kapitalnih dobara u odnosu na industriju potrošačkih dobara, ali pretpostavljam da je razlika u stepenu ekspanzije značajna (dekadu pre 1929 je bila 2,5:1).

Jedan čitalac je pitao kako možemo govoriti o inflatornom bumu kad je inflacija relativno niska u Americi. Ali, upravo je stvar u tome što se novac upumpava ne preko plata i penzija kao u Slobino vreme u Srbiji, nego preko bankarskih kredita. To podstiče ulaganja u duže kapitalno intenzivnije procese proizvodnje jer veštački niža kamatna stopa čini da ti projekti preduzetnicima izgledaju profitabilniji. Ako produktivnost cele privrede raste snažno, i uz veliku "bankarsku" inflaciju možete imati relativno stabilan opšti nivo cena, jer rast produktivnosti "maskira" inflaciju. Period od 7-8 godina pred Veliku Depresiju je bio period izvanredno brzog porasta produktivnosti, spojenog sa strašnom ekspanzijom kredita preko FED, što je učinilo da mnogi budu uljuljkani. Irving Fišer je dve nedelje pred slom Vol Strita tvrdio da je sve u redu, upravo zato što je verovao da je (stabilan u to vreme) opšti nivo cena jedino polje gde se može destabilizovati ekonomija. Nije razumeo kako funkcioniše bankarska inflacija.

Kako stoji stvar u slučaju ove recesije koja je na pomolu? Čikaški ekonomista Casey Muligan, možda suprotno svojoj nameri, zapravo potvrđuje austrijsku teoriju. On konstatuje da je granična produktivnost kapitala u Americi poslednjih nekoliko godina rasla po stopi od 10,5% na godišnejm nivou, što je znatno iznad višedecenijskog proseka. Za njega je to indikacija da je situacija bolja nego što se tvrdi, jer je privreda "realno" u boljem stanju nego nego što to sugeriše tekuća finansijska kriza. Za mene je to, naprotiv, dokaz da je stvar gora nego što se misli, jer podaci o produktivnosti pokazuju da je inlfatorni bum bio mnogo gori nego što na površini izgleda. Sa tako golemim porastom produktivnosti očekivali bismo prirodnu deflaciju cena. Pošto, naprotiv, imamo inflaciju, to samo pokazuje dubinu problema - tj epske razmere kreditnog ludila američke centralne banke koje pre ili kasnije mora završiti u recesiji.

Građevinska mafija

Korupcija nije bila endemska u 1990-im zato što su na vlasti bili pokvareni ljudi iz JUL-a, nego zato što je država imala moć da arbitrarno raspodeljuje prilike za ostvarivanje profita. Za bilo kakvu ekonomsku aktivnost bila vam je potrebna dozvola, a dozvole su izdavali državni službenici na raznim nivoima, od opštine do ministarstava.

Danas se građevinske dozvole i zemljište izdaju isto kao što su se tada izdavale dozvole za uvoz i izvoz. Problem Beograda je poznat, ali kad god se govori o lokalnim mafijama i u manjim gradovima po Srbiji, glavna igra u gradu je uvek izdavanje građevinskih dozvola i raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem. To nije anomalija, niti krivicu za to treba svaliti na lošu policiju i neefikasno sudstvo. Jednostavno, kad god imate sistem proizvoljnog izdavanja dozvola od strane gradskih službenika, imate i korupciju. To ne mora da uključuje primanje novca, jer korupcija nije samo mito nego svako arbitrarno korišćenje državnog položaja, bilo u zamenu za novac, u zamenu za buduće protivusluge ili čisto iz simpaitja prema rođaku.

Pitanje da li je Knežević, uhapšeni gradonačelnik Zrenjanina, kriv ili nije je sporedno. Uopšte nema sumnje da je on na ovaj ili onaj način bio korumpiran, ali problem je što u sistemu gde imate ingerencije da po svojoj volji raspolažete dozvolama za gradnju i pregovarate o zakupu zemljišta, po samoj definiciji korupcije morate biti korumpirani. Opcije za borbu protiv korupcije su zato ili hapšenje svih sadašnjih i budućih gradonačelnika, što bi bila borba sa posledicom, ili pak eliminisanje samog uzroka problema putem privatizacije gradskog građevinskog zemljišta i liberalizacije režima dozvola za gradnju.

Dva linka i propust McCaina

1) Sajt Narodnog hedž fonda, novoosnovanog i najvećeg na svetu sa 700 milijardi dolara poreskih obveznika.

2) A ovde možete ponuditi Hanku Paulsonu da država, kao što otkupljuje bezvredne hartije od vrednosti investicionih banaka, otkupi i vaše bezvredne stvari.

Bailout je nepopularan u narodu i mislim da je John McCain glasanjem za njega u Senatu propustio veliku šansu da sustigne Obamu. Oba kandidata su glasala za, ali McCain je onaj koji je trebalo da glasa protiv. Zato što a) je republikanac; b) ima reputaciju antiestablišment senatora; c) to je bila prilika da se dodatno distancira od malo popularne Bushove administracije; d) u situaciji je kada, pošto kaska za Obamom, mora da rizikuje. To je bila jedinstvena prilika da uradi nešto istovremeno pametno i popularno, što je moglo da ga katapultira kao pravog kandidata promene, i to na delu, a ne samo kao Obama na rečima.

Umesto toga, McCain je kao i ostali glasao za bailout, a onda je u sinoćnoj debati predložio nove subvencije, odnosno državnu kupovinu hipoteka za iznos od dodatnih 300 milijardi dolara, tako da bi dužnici umesto što duguju bankama počeli da duguju državi, ali pod nekim povoljnijim uslovima. Naravno, o trošku onih koji nisu uzimali kredite koje ne mogu da vrate.