Pages

13 November 2008

Odjeci i reagovanja II

John Stuart Mill ovako objašnjava razliku između prirodnih i društvenih nauka. U prirodnim, neko ko se ne bavi posebno tom naukom obično ne smatra da je njegovo mišljenje u tom polju relevantno. Da biste pokušali da opovrgnete neku prihvaćenu tvrdnju iz domena fizike, vi morate biti nekakav fizičar, ili će vas smatrati ludakom. U društvenim je međutim, kaže Mill, suprotno:

"U društvenim naukama... svaki laik misli da je njegovo mišljenje jednako dobro kao i mišljenje bilo kog naučnika. Svako ko ima oči i uši misli da može da bude sudija... čak i onaj ko nikada nije studirao, na primer, politiku, ili se sistematski bavio političkom ekonomijom, uopšte ne smatra nedoličnim ne samo da sa velikom sigurnošću izražava svoje bilo kakvo mišljenje, nego i da one koji se tim predmetom bave profesionalno optužuje za neznanje i imbecilnost. Ustvari, čak se onaj koji se profesionalno bavi tim predmetom diskvalifikuje iz rapsrave -- on bude ismevan kao puki teoretičar."

Tako na primer Boris Popović na Peščaniku, pokušavajući da kritikuje Prokopijevićev članak i naše postove odavde o Obaminoj ekonomiji, kaže:

Klasični model ponude i tražnje je apstrakcija koja ne postoji u realnom svetu.

Svaki ekonomista zna da je napisati nešto ovako isto kao negirati zakon gravitacije. Kao što postoje zakoni fizike, tako postoje nepromenjive ekonomske zakonitosti koje proističu iz ljudske prirode, a zakon ponude i tražnje je jedna od osnovnih. Ne treba biti Hayek pa to shvatiti, sa time se slagao i Karl Marx lično. Ja neću da objašnjavam zašto je model ponude i tražnje bitan i zašto on jeste apstrakcija (jer je model isto što i apstrakcija), ali koja u realnom svetu postoji svuda oko nas i vrlo ga dobro objašnjava. Ali eto ovaj slučaj pokazuje koliko je Mill bio u pravu. Nećete naći nikoga ko ne nosi ludačku košulju, a ko kaže da je zakon gravitacije apstraktna teorija fizičara bez uporišta u realnom svetu, ali zato slobodno možete praktično isto to reći u ekonomiji i još kritikovati ekonomiste da nisu razumeli to čime se bave. I to bude objavljeno i smatra se legitimnim. Ima još dosta toga u tekstu, ali kako raspravljati sa nekim ko vam kaže da zakon gravitacije ne radi?

Odbrane radi, osvrnuću se samo na još jedan detalj. Popović negira naše podatke o kretanju berze u vreme Ruzvelta, stvarajući utisak da smo mi nešto sakrili. Da bismo to ispravili ponovićemo da su podaci javni, ja sam ih već bio postavio u linku ovde, evo originalnih tabela i ovde, i iz njih je jasno da po kretanju berze, kao i po drugim merilima, Ruzveltova politika nije dovela do oporavka. Za jedini oporavak koji se desio za vreme Ruzvelta zaslužan je Fed koji je konačno prekinuo monetarnu kontrakciju i počeo da štampa pare, što je dovelo do ublažavanja monetarno izazvane depresije. Onda su se indeksi procentualno oporavili, jer je i baza, početna vrednost iz 1932., bila istorijski niska -- kao kada posle rata 1999. ekonomija Srbije poraste 40% a Borka Vučić vam pokazuje statističku tabelu i kaže da je ostvaren neviđen rast. Ali kad se izuzme prestanak monetarno izazvane recesije i umereni rast indeksa sa jako niske baze, ekonomija se nikada za vreme Ruzvelta nije oporavila, po bilo kojim pokazateljima. Ni po Dow Jones indeksu, koji je sa 380 poena iz 1929. godine za sve vreme vladavine FDR-a dostigao najviše 180. Ne znam šta tu nije jasno.

Republikansko preispitivanje

Već smo imali neke komentare o tome kako se u konzervativnom pokretu u Americi sve više uviđa pogubnost preobrazbe republikanske stranke u stranku velike vlade. Slaviša je spominjao National Review u tom kontekstu.

Ja ću danas spomenuti jedan drugi konzervativni medij. U časopisu American Thniker danas imate odličan nekrolog republikanskoj stranci. Kaže se da je datum smrti 3 oktobar 2008 kada je Buš potpisao bailout, a 1 oktobar je datum kada je Mekejn izgubio izbore, tj glasao za bailout. Ovo su ohrabrujući znaci, da uprkos savetima nekih levičara u Americi, republikanska stranka neće krenuti putem britanske konzervativne, tj potpune izdaje i napuštanja bilo kakve free market filozofije.

Odjeci i reagovanja na Peščaniku

Povodom teksta Miroslava Prokopijevića o Obami. Već su se javila dvojica. Jako ljuti, a posebno na nas, koje jedan od Onih koji su videli Svetlo naziva "desničarsko-fašističko-konzervativni blog", ili tako nešto. Kako je to predvidivo.

Reganov zakon i Zapadna Kenija

Opisujući svojevremeno ekonomsku filozofiju demokrata, Ronald Regan je o istom trošku dao jedan od najboljih opisa svih levičarskih razmišljanja o ekonomiji: "Ako vidiš da nešto mrda - oporezuj; ako nastavi da mrda - reguliši; kad prestane da mrda - daj subvenciju".

Američka autoindustrija, ona u Detroitu, ovih dana je "prestala da mrda", posle decenija poreza i posebno drakonskih regulativa i sindikalnih iznuda. Pošto je vlada decenijama namatala sve moguće restrikcije, maltretmane, ali i dotirala kad zatreba i pomagala oko eko-frendli projekata, konačno je upalilo - automobilisti traže takođe bailout, i po svoj prilici će ga i dobiti, 50 milijardi za početak. Obama i njegovi saveznici u Kongresu ne mogu da dozvole da najjaće sindikalno uporište u SAD, koje je mnogo učinilo za njihov/njegov izbor "pukne". Prestalo je da mrda, eto sreće neviđene za davaoce subvencija. Faktura ide poreskom obvezniku.

Inače GM i Ford su visoko sindikalizovane firme, sa vrlo darežljivim programima zdravstvenog osiguranja, enormnim penzionim fondovima kompanije i drakonskim ekološkim regulativama i standardima proizvodnje. Još u doba kada je ostatak ekonomije bio u bumu, oni su beležili gubitke. Sada je svetska zavera valjda kriva što ne mogu da se nose sa konkurencijom.

Detroit zapošljava oko 200 000 ljudi. No zanimljivo, istovremeno sa njim, postoji vrlo zdrava i propulzivna automobilska industrija na Jugu koja zapošljava oko 113 000 ljudi. Međutim, ona je uglavnom u rukama Japanaca i Korejanaca, nije skoro uopšte sindikalizovana, nema velikodušnih penzionih fondova i zdravstvenog osiguranja, i preživljava čak i u ovoj krizi. I nikome iz Vašingtona ne pada na pamet da njima udeli neke subvencije.

Kao i slučaju banaka, poruka će biti sledeća - najsigurniji način za sticanje profita nije konkurencija i napredak u poslu nego dobre političke veze "tamo gore", dobri sindikati i lobisti. "Dobri automobilisti" sa Severa će dobiti državne pare, "loši" sa Juga neće jer nema ko da ih protežira. Štete od nastavljanja ovog ludila koje je započelo sa delimičnom nacionalizacijom banaka će biti ogromna i teška, jer na kraju neće sve stati na Detroitu. I ta šteta se neće plaćati samo kroz poresku globu za namirenje direktnih troškova, već i kroz sistematsku promenu podsticaja i pravila igre koja bi od Amerike mogla postepeno da stvore neku novu Rusiju ili Maleziju. Ili što reko moj omiljeni fizičar Luboš Motl, "Zapadnu Keniju". Nadam se da ipak dotle neće stići.