Pages

02 December 2008

Hipoteza glupih ljudi

Jedna od najglupljih pretpostavki "nauke" o klimatskim promenama (koja ni u celini nije neki spomenik logike i smislenosti) jeste poznata "hipoteza glupih ljudi", na kojoj se eksplicitno zasnivaju svi oficijelni scenariji katastrofalnih efekata klimatskih promena koje promovišu IPCC i ostali alarmistički NGO-ovi. Rečena hipoteza tvrdi da ljudi neće biti u stanju da se prilagode na klimatske promene i da će ljudske i materijalne štete postajati sve veće sa protokm vremena, te je stoga jeftinije potrošiti hiljade i hiljade milijardi dolara godišnje na uništenje ekonomije (Kjoto dekarbonizaciju) nego hiljaditi deo toga na adaptaciju. Recimo, IPCC tvrdi da će sve više ljudi umirati od posledica vrućine, ili da će štete od poplava i uragana rasti kako oni postaju (misli se) sve drastičniji, iako će se po istim modelima globalno zagrevanje dešavati postepeno i barem teorijski ostavljati dovoljno vremena za adaptaciju. Sva modelska predviđanja IPCC u osnovi pretpostavljaju da će ljudi pasivno trpeti sve posledice klimatskog Armagedona, i da neće baš ništa preduzeti da se zaštite ili adaptiraju. Ekstremni toplotni talasi postaju sve jači, ali ljudi ne kupuju više klima uređaja i ne shvataju da treba opreznije da se kreću i da izbegavaju period od 11-17 časova za vreme ekstremnih vrućina. Uragani sve više jačaju ali ljudi tvrdoglavo grade sve više kuća koja ne obezbeđuju od vetra propisano i ne prate uputstva meteo-službi. Poplave sve češće, ali sve više ljudi se sliva u područja izložena poplavama. Ljudi - idioti, to je pretpostavka koja jezuitima klimatskih promena nasušno treba da bi opravdali svoje varvarske planove uništavanja svetske ekonomije u ime spašavanja planete od imaginarne pretnje globalnog zagrevanja.

Ali, ako je ikome potrebno, samo jedan najsvežiji primer gluposti hipoteze glupih ljudi. Sezona uragana u SAD 2008 je bila zvanično 1,5 puta slabija od 2005 ali su štete 5 puta manje, uključujući i ljudske žrtve. Ako se 2005 ponovi neke od narednih godina verovatno će štete biti još manje. Ljudi uče, posebno kad ih ne-učenje lično košta!

Gde uložiti pare?

Odgovore za Biznis daju neki srpski ekonomisti i "ekonomisti":

Goran Nikolić, PKS: "kad bi se znalo gde uložiti novac, bilo bi suviše prosto biti biznismen. On ipak ističe da bi on najradije novac oročio i štedeo, jer u suprotnom ne zna gde bi ga uložio."

Branko Pavlović, bivši direktor Agencije za privatizaciju: "Ogromne marže u farmaceutskoj industriji govore da je tu konkurencija nedovoljna. Prema tome, tu treba ulagati. Takođe, isplativo je investirati i u energetski efikasne objekte. Gradnja kuća koje štede energiju biće unosan biznis."

Miloje Kanjevac, direktor Instituta za ekonomska istraživanja: "Svi bi trebalo novac da stave u „slamarice", da se primire sve dok ne prođe ova svetska ekonomska kriza. Novac ne treba čuvati ni u bankama, jer su devedesetih građani ostajali bez kompletnih ušteđevina."

Milan Prostran, sekretar udruženja za poljoprivredu u Privrednoj komori Srbije: "Smatram da je u vremenu finansijske krize najbolje ulagati u prehrambenu industriju, jer je hrana životna potreba, čime je taj sektor automatski najisplativiji. Zato treba ulagati u proizvodnju osnovnih životnih namirnica, kao što su hleb, mleko, brašno i ulje. "

Sve u svemu, Goran je, ako ne grešim, daleko najmlađi od svih, ali i daleko najmudriji jer je njegov savet dovoljno uopšten, ali ipak razuman. Kako je sa ostalima?

Pavlović pravi već zaista tužnu grešku da poistovećuje maržu i profit. Jeste, marže su u farmaciji ogromne, ali su troškovi istraživanja i razvoja novog leka takođe ogromni. A rezultati takvog ulaganja su često veoma neizvesni. Takođe, u koju to farmaceutsku kuću je u Srbiji uopšte moguće ulagati? A ove "energetski efikasne objekte" ne bih komentarisao.

Što se Kanjevca tiče, razmislite ovako - da li bi ste više voleli da vam pare propadnu u banci, ili da neko čuje da pare čuvate kod kuće, da vam provali u stan, uzme pare, a uz to možda i pretuče vas i vašu porodicu?

Prostranov predlog se zasniva na sledećoj pretpostavci - "hrana je životna potreba, čime je taj sektor automatski najisplativiji". Valjda su zato najbogatiji ljudi na svetu seljaci, mlinari, mlekari i pastiri, a ne sportisti, glumci, bankari i softveraši. Vrlo je jednostavno - sport, filmovi, krediti i softver prosto nisu životna potreba.