Pages

12 March 2009

Brojevi se ne računaju

Slobodan Antonić tvrdi da su bitni brojevi prilikom donošenja odluke o ukidanju diskriminacije u Srbiji. Naime, u jednom uglu stoje milioni vernika koje predstavljaju verske zajednice, a u drugom nekoliko nevladinih organizacija sa par stotina članova, tako da ne bi trebalo da bude teško doneti odluku o izmeni zakona.

Brojevi, na sreću, nisu uvek bitni. Kada bi se sve odluke donosile prostom većinom, šta bi sprečilo 51% ljudi da pošalje u zatvor 49%? Individualne slobode moraju biti zaštićene bez obzira na njihovu popularnost i uglavnom su garantovane ustavom. Pravo je pitanje da li se predloženim izmenama zakona od strane SPC zaista ugrožavaju individualne slobode? Ja mislim da to nije slučaj. Naš Ustav tvrdi da su svi građani Srbije jednaki pred zakonom, pa je bilo koja diskriminacija posledično neustavna. Nije potreban zakon za zabranu diskriminacije ako je već ustav zabranjuje.

U ovom konkretnom slučaju se uglavnom priča o diskriminaciji gej osoba iako SPC ima nešto duži spisak problema. Gej brakovi, o čemu se najviše priča iako nije obavezno pitanje koje se rešava ovim zakonom, su popularna tema svuda u svetu pa čak i u progresivnoj Kaliforniji gde su zabranjeni (brakovi ne i overavanje partnerstva) referendumom prošle godine. Tamo je sada na potezu vrhovni sud države. Ono što ja ne razumem je zašto su brakovi (gej ili strejt) uopšte stvar od interesovanja države. Zašto državna ustanova mora da overi brak? U Americi postoje dva praktična razloga za državno mešanje: različita poreska politika prema pojedincima i prema bračnim parovima i podela imovine prilikom razvoda. Kod nas nema značajnih razlika u oporezivanju (ako uopšte ima nekih olakšica) tako da ostaje samo podela imovine. Kako će se imovina deliti prilikom razvoda bi trebalo da bude stvar dogovora između osoba koje stupaju u bračnu zajednicu a ne da predstavlja nametnuto rešenje od strane države.

Ako dvoje (ili više) ljudi, bez obzira da li su gej ili strejt, žele da stupe u zajednicu bilo bi dovoljno da međusobno potpišu ugovor i overe ga u sudu kao što se i radi sa ostalim ugovorima. Ugovor bi morao da definiše način raspodele imovine prilikom razvoda i verovatno preduslove za razvod (raskid ugovora). Ko želi može da se venča u crkvi, sinagogi, džamiji ili drugoj instituciji morao bi to da uradi po njihovim pravilima. Da li će one prihvatati gej brakove ili ne bi bila isključivo njihova stvar. Na ovaj način bi izbegli nametanje moralnih standarda jedne grupe drugoj. Jedini preduslov je da se država povuče iz posla overavanja ljubavi.

Ukoliko bi i sa ovakvim sistemom neko želeo da spreči gej populaciju da stupa u zajednice (bračne ili partnerstva svejedno) onda bi to predstavljalo očiglednu nameru moralnih autoriteta da ukidaju lične slobode. Nažalost, mislim da je u Srbiji upravo to problem.