Pages

13 May 2009

Prva šansa za otpuštanje

Izlazak iz krize u Srbiji pomovći će i program “Prva šansa“, koji podrazumeva finansiranje zapošljavanja 15.000 pripravnika bez radnog iskustva. Država će dati novac za plate tim radnicima u neto visini od 20.000 dinara, dok na poslodavcima ostaje samo obaveza plaćanja poreza, objašnjava direktror Nacionalne službe za zapošljavanje, Vladimir Ilić.

Može i Vladimir Iljič. Da li ovaj čovek stvarno misli da se tako postiže nešto? Koliko pripravnika ovako bude zapošljeno, toliko će drugih, starijih radnika biti otpušteno. I to će novozaposleni biti plaćani iz budžeta, što je u efektu jednako povećanju državne administracije, a biće otpušteni ljudi koji su svoju platu zarađivali.

Potreban je poseban talenat i dugogodišnja praksa u državnoj službi da bi se smislila mera koja je istovremeno ekonomski negativna i socijalno nepravedna.

Domaća poljoprivreda

Često se u Srbiji govori o tome da je divlja lberalizacija uništila domaću poljoprivredu. Pod "divljom liberalizacijom" različiti ljudi podrazumevaju različite stvari, ali se obično misli na smanjivanje carina i da je država sve prepustila tržištu. Jedan od razumnijih argumenata koji se koristi je da naši poljoprivrednici prosto ne mogu da se ravnopravno takmiče sa proizvođačima iz EU koji dobijaju značajne državne subvencije.

Međutim, postoji nekoliko problema u ovoj priči. Prvo i osnovno, naši poljoprivrednici ne plaćaju NIKAKVE poreze na dohodak, za razliku od svih ostalih građana. Drugo, naši proizvođači dobijaju relativno velike direktne subvencije, a još su pored toga i dalje debelo zaštićeni carinama i prelevmanima od inostrane konkurencije. Prosečna carinska stopa za bitne proizvode (sve sa prelevmanom i sezonskom carinom u nekim slučajevima) je preko 40%, a u nekim slučajevima i preko 60%. Zato kod nas u maloprodaji skoro da nema stranih prehrambenih proizvoda. Dakle, država poljoprivrednicima i dalje veoma mnogo pomaže. Nema govora o nekoj "divljoj liberalizaciji", već se radi o nešto liberalnijoj i pametnijoj agrarnoj politici od one koju je vodio Milošević.

Moje mišljenje je da, ako negde problem sa životnim standardom poljoprivrednika postoji (a i ja mislim da postoji) on svakako nije u uvozu proizvoda iz EU po dampinškim cenama. Još jednom - praktično svi bitni poljoprivredni i srodni proizvodi (meso i suhomesnati proizvodi, sokovi, pivo, cigarete, mleko i mlečni proizvodi, žitarice, voće i povrće, šećer, ulje) su dominantno domaći sa dominantno domaćim učešćem sirovina.

To jasno pokazuju i statistički podaci. Jedine kategorije poljoprivrednih proizvoda u kojima znatno više uvozimo nego što izvozimo su riba (pošto more nemamo), kafa, čajevi i začini (očigledno), duvan i proizvodi od duvana (ali je deficit od oko 40 miliona evra zanemarljiv u odnosu na domaću potrošnju). Uvoz voća i povrća jeste relativno visok (oko 330 miliona dolara), ali su tu dominantne stavke banane, limun, narandže i ostalo što ne rađa kod nas.

Dakle, teško je tvrditi da je ovako ograničena liberalizacija uništila domaću poljoprivredu. Slutim, mada nisam siguran u to, da je problem u nečem sasvim drugom - i dalje se previše ljudi u Srbiji bavi poljoprivredom. Čini se da poljoprivreda u Srbiji često jeste profitabilna, ali kada se taj profit podeli na ogroman broj ljudi, samo mali broj njih živi relativno dobro. Dalje subvencionisanje poljoprivrede samo znači davanje podsticaja ljudima da ostanu na selu i da nastave da se bave najtežim poslovima. Treba te ljude da ohrabrimo da pređu u grad, da nađu neki posao koji ne zahteva celodnevno stajanje na suncu i kiši. Biće nam zahvalni i oni, a naročito njihova deca.

Koliko nas koji živimo u gradu proklinje dedu ili pradedu zato što se pre 50 godina preselio u grad? Ja ne znam nikoga.

Ne veruj vlastima ni kad darove nose

Blic:
Sahan Dosova iz Kazahstana preminula je u 131. godini kada se okliznula u kupatilu novog stana koji su joj vlasti poklonile zbog duboke starosti.

Ovo već nije smešno

Videli smo kako predsednik Amerike ima smisla za humor. Ipak, njegova politika izgleda sve manje i manje smešno i zabavno kako vreme prolazi. Pre pokazuje opasne autoritarne pretenzije.

Najnoviji dokaz je situacija sa bankrotstvom Krajslera. 30 aprila je počela procedura bankrotstva ove firme po glavi 11 američkog zakona. Ali, stvar je izvedena tako da je adminsitracija naterala vlasnike obeveznica Krajslera i druge investitore da prihvate ogromno smanjenje obaveza firme prema njima kao uslov uspešnog završetka posla. Među kreditorima su bile velike investicione banke koje su ranije dobile pare od vlade kao deo bailouta. One nisu bile problem, vlada njih ionako drži u šaci. Drugi investitori koji su se bunili a nisu dobili prethodno zajam od vlade bili su zaplašeni direktnim i eksplicitnim pretnjama ljudi iz Bele kuće. Na kraju su svi pristali na umanjenje isplate. Hedž fondovi, investicione banke i drugi "prioritetni kreditori" su dobili samo 30% vrednosti, dok su sindikati dobili oko 50%, što je direktno kršenje zakona o bankrotstvu koji nalaže prioritet "primarnih kreditora", koji se prvi namiruju iz stečajne mase.

I voila, proces se privodi kraju i većinski vlasnik firme će postati sindikat Krajslera, United Autoworkers Union, najveći finansijer Obamine kampanje! Ne znam za vas, ali meni to nedololjivo liči na vrlo flagrantnu zloupotrebu vlasti i konflikt interesa, odnosno na klasičan quid pro quo. Ne izgleda uopšte smešno. Pokušavam da zamislim šta bi se desilo da je zli G.W Buš pretio malim investitorima neke firme i oteo im 70% para koje im kompanija duguje a onda predao kompaniju u ruke svojim drugarima u Haliburtonu ili nekoj drugoj teksaškoj naftaškoj firmi. Bilo bi (s pravom) proglašeno za gangsteraj koji potpuno ruši vladavinu prava. E, pa meni se čini da je ovo što radi Obamina administracija u pogledu Detriota prilično čist gangsteraj, koji više pristaje kolumbijskoj mafiji nego američkoj vladi.