Pages

03 June 2009

Nove nade

Koliko puta smo slušali o "američkom snu" i Americi kao zemlji velikih mogućnosti. Međutim, "srpski san" je mnogo više obećavajući - Srbija je istinska zemlja neograničenih mogućnosti gde svako može da bude bilo šta, bez obzira na stručnost, integritet, zakone...

Ako ste mislili da nova nada za bolje sagledavanje berze i berzanskog poslovanja, uvaženi drug Vulin, predstavlja retku pojavu, u Politici je zasijala nova zvezda, ovaj put u oblasti bankarstva.

Rečenica koja me je nasmejala

Brljivost srpske administracije dostiže epohalne razmere...

To je početak teksta Boška Mijatovića, idem da čitam ostatak.

Liberalno roditeljstvo

Kada postanete roditelj, shvatite zašto se paternalizam baš tako zove. Nemoj ovo, nemoj ono, pretvori se život u zabrane i zvocanje, a sve iz najbolje namere. Naravno, bude i pretnji i ucena.

Shvatam ja da to mora tako, mala deca uglavnom ne znaju šta rade. Ali, ja mislim da čak i veoma mala deca nešto znaju. Na primer, ja verujem da nema potrebe terati dete da jede, jer ako dete išta zna, zna kada je gladno i žedno. Jednostavno, evolucija se pobrinula za to - stotine hiljada generacija ljudi i životinja koje su direktni pretci moje ćerke očigledno nije umrlo od gladi u detinjstvu, jer da je umrlo od gladi u detinjstvu, ni mene ni moje ćerke danas ne bi bilo. To je posledica, između ostalog, toga što su tražili da jedu kad su bili gladni.

Jedan od osnovnih problema u roditeljstvu je što je struktura podsticaja sa kojima je roditelj suočen daleko od optimalne za razvoj deteta. Govorim o tome da ako daš detetu slobodu, pa se nešto loše desi, proglase te za krivog (babe, dede, rođaci, komšije), a ako mu daš slobodu i ništa se loše ne desi, niko neće da ti kaže "Svaka čast". Ispašće "Super je dete kako su oni neodgovorni roditelji."

Konkretan primer od juče. Ja živim na četvrtom spratu zgrade u kojoj moja keva živi na prvom spratu. Moja ćerka se po ceo dan šeta gore-dole (zgrada nema lift), što znači da neko mora da ide sa njom, jer ima (samo) dve i po godine. Juče mi je palo na pamet da je pošaljem samu niz stepenice, a da je ja "pratim pogledom". Naravno, nisam ispao dobar roditelj koji želi da osamostali dete, ispalo je da sam lenj i da me mrzi da se šetam. Što nije netačno, ali nije u tome poenta.

Poenta je da su odgovori na pitanja "Sa koliko tačno godina treba da je pustimo da sama ide tri sprata?", "Kada tačno treba da je prvi put pošaljem u prodavnicu?", ili "Kada treba da prestanemo da je teramo da jede?" potpuno subjektivni i da prosto nema tačnog odgovora. Moj problem je da ja znam da nema tačnog odgovora, pa sam, samim tim, hendikepiran u raspravi. U mom okruženju ZNAJU da su odgovori redom "5 godina", "7 godina" i "nikad", potpuno su u to uvereni i u takvoj raspravi uvek oni pobede argumentom "Pobogu, još je mala."

Još jedan klasičan primer. Srbija je valjda jedina zemlja u kojoj deca do šestog meseca nose i platnene pelene (plus "švedske" pelene) preko pampersa. Argument je "za svaki slučaj, zbog kukova" i "šta te košta". To nije dobar argument. Prvo, košta vremena i živaca, ali, još bitnije - detetu je neprijatno. Ali, ako detetu ne staviš i dva reda pelena preko pampersa, pa nešto ne bude u redu sa kukovima, ispašćeš ti kriv. I ja sve to znam i opet planiram da i drugo dete nosi platnene pelene preko pampersa.

Ako tako postavite stvari, jasno je i zašto se i političari ponašaju tako kako se ponašaju. Recimo da imamo ministra zdravlja (a nemamo) koji želi da uključi privatni sektor u zdravstveni sistem. On razmišlja isto kao roditelj "Ako to uradim, pa bude u principu ok, NIKO neće da me pohvali. Pacijenti će da se žale da je skupo, sestre će da kukaju za vremenom kad nisu ništa morale da rade, a lekari će da kukaju zbog tužbi pacijenata. Pacijenti će da primete poboljšanje kvaliteta usluge, ali niko neće to da veže za mene, još će da kažu - super je stanje kakva je on budala. Sa druge strane, ako ne uradim ništa, ne mogu ništa ni da pokvarim." Better safe than sorry.

Političari su, da rezimiram, isto kao i roditelji PRIMORANI da više vrednuju bezbednost nego slobodu. Ne zato što narod (dete) više vrednuje bezbednost nego slobodu, nego zato što možeš da očekuješ više kritika ako nešto krene po zlu, nego što možeš da očekuješ pohvala ako sve bude ok. I ko je onda lud da nešto menja ili da daje detetu slobodu?

PS. Komentator zmau me je podsetio da nisam napisao da je ovaj post inspirisan tekstom Jovane Papan sa NSPM.

Podsticanje stanovanja u Americi

Ovih dana se bavim državnim intervencijama na tržištu stanova u Americi. Iako sam znao da je sistem veoma komplikovan, ovome se zaista nisam nadao.

Dakle, na federalnom nivou prvo postoji Federal Housing Finance Agency (nastala prošle godine objedinjavanjem Federal Housing Finance Board-a i Office of Federal Housing Enterprise Oversight-a), koja se bavi nadzorom nad Fannie Mae, Freddie Mac-om i još 12 federalnih "Home Loan" banaka. Pored ovoga, postoje još i Department for Housing and Urban Development (HUD, koje se bavi podsticanjem socijalnog stanovanja, administrira program vaučera) i Federal Housing Administration (u okviru HUD-a, a bavi se osiguranjem stambenih kredita).

Pored svega ovoga, svaka država ima svoju Housing Finance Agency (nešto kao naš NKOSK, znači bave se osiguranjem, često i finansiranjem kupovine, ponekad čak i finansiranjem izgradnje), a i svaki grad (okrug) ima svoju Housing Agency (spisak svih imate ovde).

I posle kažu da je potrebno JOŠ regulacije.

Slike mog detinjstva

Veliki deo Srbije i danas nostalgično priča o standardu koji je imao u poznim godinama komunističke diktature i prvim godinama njene metastaze u Miloševićev režim. Ja ovaj put neću koristiti statistiku, niti braniti bilo kakvu ideologiju. Ovo je nekoliko slika standarda koje pamtim.

- Početak moje osnovne škole obeležilo je progresivno učenje uz sveće jer su restrikcije struje bile svakodnevne i na vrhuncu trajale i po osam sati.
- Da bi mogla sebi da priušti putovanje po SFRJ u vlastitoj režiji, moja porodica je morala da se suzdržava od vožnje automobila u gradu tokom cele godine jer je na raspolaganju imala 40 litara goriva mesečno. Ko je živeo u sistemu par-nepar zna da ima i strašnijih stvari od bonova za gorivo.
- Crveni pasoš se koristio da bi se kupovala kafa u Trstu jer se ista teško mogla kupiti u dovoljnim količinama u zemlji. Vrednost crvenog pasoša "posebno je bila velika" u uslovima kada se devize nisu pomogle slobodno kupovati. I danas mi nije jasno zašto smo se smejali Rumunima, kada smo mi bili isto tako jadni dok smo se čudili gumenim bombonama, bofl garderobi i drugoj prestižnoj robi sa buvljaka u Trstu.
- Vreme blagostanja otvorilo je prostor za istraživačke poduhvate u svet šećernih tabli i drugih surogata.
- Levis 501, kao jedan od retkih brendova koji ste mogli kupiti u zemlji, mogao se naći u prodaji oko 4-5 sati, jedan dan mesečno. Inače, reforme Ante Markovića su obeležene uvozom svakojakog smeća u zemlju što na najbolji način govori o "izobilju" pre slobodnog uvoza.
- Nijedan rođendan nisam proslavio u igraonici. Gazirani sokovi su bili vrhunac luksuza.
- U pekarama se mogao kupiti hleb, burek i kifle. Doručak 1980-ih je uključivao "specijalitete" koji su nekim čudom nestali sa jelovnika u poslednjoj deceniji.
- Putovanje u Egipat, na primer, delovalo je čudnije nego kada bi se danas otputovalo na Antarktik.
- U kupatilu je postojalo "bogatstvo" kozmetike (Zirodent ili Kolinos, Merima ili neki drugi domaći sapun, Breza ili Kopriva od jednog litra, super Silver žileti, dezodorans domaće proizvodnje, Brion i pasta za brijanje). Faks se kupovao u mrskoj Sloveniji.
- Frižideri su ustukli pred zamrzivačima u koje su pakovane mrtve životinje kupljene na selu - "tipično ponašanje u vreme obilja".
- Fića je bio nacionalno vozilo, a moja porodica je vozila Škodu, ali onu iz 1980-ih.
- Godine 1990. sam prvi put jeo mango i papaju.
- Ponuda kompjutera je bila nadasve fascinantna, sreće da nije zaživela neka fabrika računara veličine Zastave.
- Veliki deo ljudi koji sam poznavao nije imao telefon, posebno oni koji nisu živeli u većim gradovima.
- Donji veš u boji koja nije bela bio je čest kao i sneg u boji koja nije bela.

Uz ovakvu ponudu i stan koji dobijete ili ne dobijete u zavisnosti od toga koliko ste talentovani da uspete da postanete socijalni slučaj, plata od 300 evra bila bi i danas više nego dovoljna.