Pages

12 September 2009

Subvencije za građevinske firme i državnu administraciju

Vlada Srbije u moru bespotrebnih, smešnih i opasnih obećanja dala je i obećanje da će ponovo početi da subvencioniše stambene kredite. Nastranu da je prethodni program subvencija doveo samo do toga da je kamata stopa na stambene kredite pala za nekoliko procentnih poena, a da je narastujuća tražnja dovela do spektakularnog rasta cena koji je subvencije suštinski prebacio u džepove investitora i partijske birokratije koja je oterala ozbiljne inostrane investitore. Sve u svemu kupci u Srbiji su imali čist neto gubitak od subvencija, da ne govorimo o poreskim obveznicima. Međutim, vlada sada ide korak dalje i kroji jedan nadrealan program subvencija od tri tačke:
1. Vrednost nekretnine može biti veća od 100.000 evra (dakle, reč je o ljudima koji su sve samo ne socijalno ugroženi)
2. Moguće je kupiti isključivo novogradnju
3. Novi element subvencije je da u prve tri godine država plaća kamatu.

Ne znam zašto lepo nisu rekli da je najbolje da stanovi imaju pogled na stariji od dva beogradska tržna centra ili barem tramvajsku garažu. Dobro došli u "priuštivu stanogradnju".

Od kolevke pa do krova

Pare beogradskih poreskih obveznika biće potrošene na popravke privatne imovine, parafraziram gradonačelnika Đilasa. Nikako mi nije jasno gde je interes prosečnog platiše poreza u Beogradu da se njegovim parama popravljaju krovovi u privatnom vlasništvu. Da li će sutra Milojica iz Ralje zakucati na vrata Grada Beograda i reći da mu prokišnjava krov na kući i da ne može da naplati pare od majstora Trajka koji mu je postavljao crep jer je ovaj preminuo pre par godina? Da li bih ja mogao da pozovem gradonačelnika da mi plati popravku notorno loših strujnih instalacija u zgradi u kojoj trenutno živim jer je investiror odavno bankrotirao, a meni je život baš težak zbog loših instalacija, a ne bih da se deranžiram i da plaćam održavanje sopstvene imovine. Eh, da imam trabanta sigurno bih imao i besplatan servis.
Umesto da se gradonačelnik bavi paternalističkim marketingom, bilo bi bolje da se vlasnici nekretnina nateraju da uložu novac u njihovo održavanje, jer je danas moguće da neko više decenija ne investira ni evro u nekretnine koje ima u vlasništvu. Teško mi je i pored najbolje volje da razumem da vlasnici zgrade koja ima četiri ulaza od deset spratova i koja teško da ima manje od 80 stanova i tržišnu vrednost od od minimum 4 miliona evra treba da budu finansirani iz gradske kase za radove vrednosti 16.000 evra. Mislim da im sa ovakvim nekretninskim potencijalom i uz prosečan beogradski standard ne bi bio nikakav problem da dobiju komercijalni kredit.
Odoh kod gradonačelnika da mi zameni gumicu na slavini.