Pages

29 November 2010

Lesile Nielsen, RIP

Kao poručnik Frank Drebin iz Golog pištolja imao je materijala i za nas:

President Bush: Frank, please consider filling a post I'm creating. It may mean long hours and dangerous nights, surrounded by some of the scummiest elements in our society.

Lt. Frank Drebin: You want me to be in your cabinet?

27 November 2010

LDP i New Deal

Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova.


Rekla je svojevremeno Eleanor Roosevelt, supruga Franklin Delano Roosevelta. Ovu deliričnu kolektivističku mantru, koju bi svaki koljač od Lenjina, Hitlera do Pol Pota mogao da mirne duše potpiše (ko od njih nije verovao u "lepotu svojih snova" do zadnje kapi tuđe krvi), ne bih ovde citirao da je "liberali" sa LDP nisu stavili kao moto na svoj vebsajt.

Nažalost, mislim da ovo čak nije ni naznaka neke ideološke "devijacije" s njihove strane, nego pre neobrazovanja. Rekao bih da oni baš i ne razlikuju evropski od američkog liberalizma, a i ako razlikuju, mislim da nisu sasvim načisto koji od ta dva im je bliži i što je to uopšte važno.

26 November 2010

Privatizacija

O javnim preduzećima kao "plenu" stranaka na vlasti:

Jedini način da ona to prestanu da budu jeste da država izađe iz njihovog vlasništva.


Kaže premijer.

Talebovo predviđanje


What is now called academic economics will be treated with the same disrespect that rigorous (and practical) minds currently have for Derrida-style post-modernist verbiage.

Preporuka

Nisam znao da Igor Lukšić, potpredsednik crnogorske vlade i ministrar finansija, ima svoj blog.

Igor je jedan od retkih crnogorskih političara (ako ne i jedini) o kojem imam pozitivan stav. Sećam se da sam pre par godina gledao jedan njegov intervju na televiziji i bio više nego prijatno iznenađen onim što je pričao.

Pogledajte jedan od boljih postova.

25 November 2010

Behavioral public choice theory

Pre izvesnog vremena sam napisao ovaj post, ali nikako da ga dovršim, nisam imao vremena. Sada me je Slaviša podsetio. Elem...

Video sam na nekom blogu da su Slavišin pristup nazvali "behavioral public choice theory", što je, čini mi se, odličan i tačan naziv. Slavišina teorija je inače vrlo jednostavna - pokazano je da ljudi prave određene sistematske greške, birokrate i političari su ljudi, ergo - birokrate i političari prave sistematske greške. Deluje prosto da prostije ne može biti.

Ali, upravo u tome je lepota. I "klasičan" public choice sada deluje očigledno, ali sve dok neko nije počeo da razmišlja u stilu "čekaj, pa i političari su ljudi, zašto bi iko pretpostavio da su oni anđeli kojima je samo javni interes na srcu" revolucija nije mogla da se dogodi. Dakle, mislim da primena bihejvioralne ekonomije (i psihologije) na donošenje javnih odluka itekako ima smisla. Čak verovatno i više nego samo na privatne odluke, zato što prosečan političar nije jednak prosečnom čoveku - najčešće se radi o ljudima čiji je ego veći čak i od ega fakultetskih profesora. Takav čovek ne priznaje grešku, ne priznaje da ne zna, a svako ko se sa njim ne slaže je korumpirana bitanga.

Staro pitanje, kada se sa nekim ne slažeš, je da li je glup ili pokvaren. Dakle, da li političar koga ne volite vodi takvu politiku zato što je glup ili zato što je pokvaren? Odgovor na ovo pitanje uopšte nije jednostavan, nije lako znati da li on to radi zato što ne zna kakvi su efekti, zato što je korumpiran, ili zato što je zao (pa voli da pravi nepotrebnu štetu).

Uzmimo neki primer, recimo kada ministar zabrani izvoz žita. Moguća obrazloženja su.

1. Zaista radi to iz najbolje namere, odnosno iskreno veruje da je politika jeftine pšenice dobra. Sirotinja nema para za hleb, umreće od gladi, pa on poteže za najboljim mehanizmom koji ima, a nije ni svestan da time  nanosi veliku štetu proizvođačima žita, što je u neku ruku konzistentno sa Slavišinim pristupom.
2. Jasno mu je da su poljoprivrednici pogođeni, ali ga to prosto ne zanima. Jednostavno, potrošači hleba su mu bitniji od proizvođača žita. Recimo zato što njegova partija ne računa na glasove seljaka, a računa na glasove građana, ili zato što poljoprivrednika ima relativno malo, što bi negde bilo konzistentno sa "klasičnim" public choiceom (ali ne i sa Olsonovom pričom, koji pretpostavlja da upravo male grupe mogu bolje da se izbore za povlastice).
3. Potplatila ga je domaća konditorska industrija i proizvođači testenina, koji će po osnovu jeftinog žita biti konkurentnija na domaćem i stranom tržištu. I ovo bi bilo konzistentno sa klasičnim public choiceom.
4. Čovek je prosto zao - voli da nanosi štetu.

Iz perspektive dobro/zlo, obrazloženje 1 govori u prilog da se radi o dobrom čoveku, obrazloženja 3 i 4 govore u prilog da se radi o lošem čoveku, dok je obrazloženje 2 nekako između. Ja bih donekle imao razumevanja za ovakvo ponašanje, jer tako sistem funkcioniše. Ako hoćeš demokratiju, tako do sve ide, a na to nam je upravo ukazao "klasičan" public choice. Ali, "klasičari" su odbacivali obrazloženje 1 i u tome koristili različite argumente.

Na primer, jedan od boljih argumenata je da ljudi generalno možda i nisu racionalni, ali da su ljudi koji su uspeli u životu svakako racionalni. Jednostavno, nemoguće je uspeti ako konstantno praviš greške u odlučivanju i ako ne revidiraš svoje ponašanje. Drugi argument je ukazivanje na političku konkurenciju - kao i na tržištu, konkurencija te primorava da budeš racionalan.

Međutim, izgleda da taj mehanizam nije baš tako jak. Ili, to barem tvrde bihejvioralni ekonomisti. Moguće je identifikovati sistematska odstupanja od racionalnog ponašanja. Taj pristup svakako treba proširiti i na političare. Pravi problem je - kako to testirati?

Teško. Nije lako testirati nečiju racionalnost "od spolja", odnosno samo posmatranjem ponašanja, jer ne znaš koja je motivacija. Mnogo je lakše sa privatnim odlukama, jer ti je tu motivacija jasna. Jasno je da ljudi vole jeftinije i kvalitetnije stvari, od skupljih i manje kvalitetnih, pa se propuštanje takvih stvari može smatrati iracionalnim. Kod političara to nije tako očigledno. Ako pretpostaviš da im je vlast jedini cilj u životu, onda je teško objasniti činjenicu da većina političara sa vlasti silazi potpuno mirnim putem, nakon rukovanja sa naslednikom. Malo ima onih koji su spremni da iskoriste policiju i vojsku za opstanak na vlasti. Ako mislite da je vlast jedino što je njima bitno, onda miran silazak sa vlasti deluje iracionalno. Ili, može da se pretpostavi da im je lično bogaćenje jedini cilj u životu. Ali, opet, stvarnost nas demantuje. Najveći broj političara nije korumpiran i sa vlasti ne silazi veoma bogat. Moguća motivacija je i "ostavljanje traga u istoriji". Međutim, najlakši način da ostaviš trag je da zaratiš sa nekim, a opet i to većina političara izbegava. Čak možemo možda da pretpostavimo da političari zaista žele da urade sve što je najbolje  "za narod", ali to tek otvara gomilu pitanja - kako uopšte utvrđujemo šta je najbolje "za narod", ko je taj "narod" i slično.

Kao što se može naslutiti iz ovoga što pišem, mislim da je empirijsko proučavanje racionalnosti političara teško, ako ne čak i nemoguće, jednostavno zato što ne znamo šta je to što oni pokušavaju da maksimizuju. A ako ne znaš šta im je tačno cilj, kako onda možeš da procenjuješ da li ga ostvaruju ili ne, da li prave sistematske greške ili ne, odnosno da li su iracionalni ili ne?

CR

Moj članak iz Critical Reviewa, The Illusion of Regulatory Competence (čiji sam apstrakt ranije linkovao i nekima od vas poslao skenirani pdf), sada se može besplatno skinuti u konačnoj verziji i pravom pdf-u odavde.

24 November 2010

Brutalni kapitalizam

Ekonomista Dejan Erić redefiniše kapitalizam:

Erić je rekao da je sada je suštinsko pitanje da li i dalje želimo liberalni kapitalizam koji je "brutalan", jer u tom modelu investitori najčešće kupuju fabrike da bi se domogli nekretnina, a ne da bi razvijali proizvodnju. Možda bi bilo bolje da privhatimo ekonomiju zasnovanu na socijalno - tržišnim principima, koju uspešno primenjuju skandinavske zemlje i neke od članice EU.

Stepen kapitalizma je stepen ekonomskih sloboda, a Srbija je na dnu svih lista koje to mere. Kako je to onda Srbija zemlja liberalnog kapitalizma?

Drugo, opasna greška je brkati socijaldemokratiju sa intervencionizmom. Od svih aspekata velike države socijaldemokratija je najmanji problem. Srbija nije pošla od Lokovog prirodnog stanja gde niko ne poseduje ništa pa onda radom stiče, nego je kroz celu svoju istoriju bila u raznim sistemima povlastica i privilegija. Zato je razumljivo da se razvio socijaldemokratski moral. Za intervencionizam, sa druge strane, nema ni moralnog ni ekonomskog opravdanja.

Socijaldemokratija je i manje štetna od intervencionizma. Intervencionistička je Italija, gde frizerima treba dozvola za obavljanje zanimanja i dozvola za otvaranje radnje na određenom mestu, ili Grčka, gde vam za prevoženje robe kamionom treba ekskluzivna dozvola (sada ukinuto). A socijaldemokratske su skandinavske zemlje, gde je preraspodela dohotka velika, ali se država inače malo meša u ekonomiju. To pokazuje njihovo stalno mesto u vrhu lista ekonomskih sloboda i poslvnog okruženja. Srbija je veoma intervencionistička i uglavnom antisocijalna -- jer iako postoji donekle progresivni porez i razna socijalna davanja, država ima i niz antisocijalnih politika koje pomažu višoj srednjoj klasi, bogatijima i posebno politički privilegovanima. Pozivi poput ovog na "podsticanje proizvodnje" ili ograničavanje upotrebe nove privatne svojine, nemaju nikakve veze sa skandinavskim modelom i socijaldemokratijom. To su samo pozivi na veći intervencionizam.

Ako je nešto u Srbiji brutalno, to nije kapitalizam, jer njega ima vrlo malo, nego državni intervencionizam i političke privilegije koje iz njega neminovno proizlaze. Ako pogledamo aktuelni slučaj Luke Beograd, upravo je državno mešanje u to šta je moguće uraditi sa privatnom svojinom proizvelo skandal. Sve je kupljeno legalno, ali je vrednost posle kupovine porasla zato što je starim vlasnicima bila zabranjena gradnja, dok je novom vlasniku dozvoljena.

Erić izgleda da hoće još takvih stvari. I to naziva socijaldemokratijom.

23 November 2010

Profesor Zec

kao i obično je u svom elementu. Jasno seljaku na planini, tačno da boli i bez imalo demagogije.

22 November 2010

"Savet" o "metaforama"

Nemojte ih stavljati pod navodnike. Nikada.
B92 piše u naslovima da studenti "beže" iz Srbije, da je Tadić "jači" od Beka, Blic nam "medicinski" opisuje da je privreda "organizam". I to su slučajevi samo od danas.

Znaci navoda ne samo da nisu potrebni, nego vam upropaste i metaforu.

Preporuka

Pogledajte, ako već niste, gostovanje Milana Beka na B92.

20 November 2010

Štednja vode

Roy Spencer:
I was amazed to learn that it takes about 150 gallons of water to produce a single Sunday newspaper!

I wonder how many Sunday newspapers have carried op-eds about the need to conserve water?

O pohlepi

Novi prevarant na srpskom nebu. Meni je jedino teško shvatljivo kako neko može da bude toliko glup pa da nasedne na besmislicu o stanu u Belvilu za 800 evra preko veze. Jednostavno neki ljudi zaslužuju da ostanu bez para.

19 November 2010

Paul Krugman i "osovina depresije"

What do the government of China, the government of Germany and the Republican Party have in common? They’re all trying to bully the Federal Reserve into calling off its efforts to create jobs
.

kaže nobelovac Paul Krugman u Ney York Timesu. Skoro da se čovek rasplače nad nevoljama dobrih ljudi u Fedu koji samo hoće da pomognu i "kreiraju radna mesta", a osovina zla (pardon depresije), Peking-Berlin-republikanska stranka im ne da.

Kako čovek posle da ne bude populista? Kad nobelovac i profesor na Prinstonu i ugledni kolumnista uglednog lista piše ovakve idiotizme.:) Isti Krugman koji je 2002 molio javno Greenspana da spusti još kamatnu stopu jer je jedini način izlaska iz krize izazvane "dot-kom" kolapsom da se napravi "housing buble". I valjao iste gluposti o prejakom dolaru, potrebi inflacije, "zamci likvidnosti", pogubnom trgovinskom deficitu Amerike itd, sve isto kao i danas.

Zašto danas osovina zla ne da dobrom čika Benu da naštampa još 600 milijardi konfeta i izvuče time Ameriku iz krize? Jednostavan odgovor: Peking i Berlin imaju trgovinski suficit i ne žele da ga izgube, jer kao što znamo za jednu zemlju nema ničeg opasniejg od trgovinskog deficita (što se jasno vidi iz primera Amerike u poslednjih 50 godina. Nema veze što Kinezi drže trilione obveznica Trezora i ne žele da vide inflaciju u SAD). Dobro. A republikanci kao treći oslonac te zle osovine? Šta oni hoće da postignu zlikovačkim atacima na Fed? Oni se naime plaše, kaže nobelovac, da bi čika Ben mogao da uspe da stvori radna mesta i popravi konkurentost američke privrede svojom štamparskom presom, a oni to ne žele dok je demokratski predsedniku Beloj kući.

I taman kad sam hteo da trijumfalno zaključim da je čovek kompletni moron, i da je za našu stvar dobro da što više njemu sličnih pišu u Njujork Tajmsu - stiže hladan tuš. Uviđam da moram ipak revidiram stav. Čovek se, naime, u osudi Osovine zla-depresije poziva na Friedmana:

Mr. Bernanke and his colleagues seem stunned to find themselves in the cross hairs. They thought they were acting in the spirit of none other than Milton Friedman, who blamed the Fed for not acting more forcefully during the Great Depression — and who, in 1998, called on the Bank of Japan to “buy government bonds on the open market,” exactly what the Fed is now doing.

Organi

Na sajtu Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti se nalaze više nego korisni spiskovi svih državnih organa i institucija.  Ukupno ih ima 10.808 (moram da priznam da mi nije jasno zašto su tu navedene i privatne škole i fakulteti, ali nije to toliko bitno).

Najznanimljiviji mi je spisak "republičkih agencija, zavoda i drugih organizacija", na kojem se nalazi 110 institucija, mada ih realno ima 91, ovo ostalo su nacionalni saveti različitih nacionalnih manjina. Ali, i 91 je impresivan broj.

Neki od zanimljivijih institucija su Zavod za proučavanje kulturnog razvoja, zatim paralelno postojanje Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja i Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja (jel ne može vrednovanjem i unapređenjem da se bavi jedna institucija?), a apsolutni favorit mi je Kompenzacioni fond.

Klimatske promene i redistribucija

Ako je ikome više potreban ikakav dokaz da je priča o "klimatskim promenama" izmišljotina, zgodno smišljena da pokrije politiku koju socijalisti žele da primene ionako, evo šta kaže visoki zvaničnik IPCC:

Prvo, razvijene zemlje su u osnovi eksprorirale atmosferu svetskoj zajednici. Ali, moramo jasno reći da mi u stvari vršimo redistribuciju svetskog bogatstva putem klimatske politike. Moramo se osloboditi iluzije da međunarodna klimatska politika ima ikakve veze sa envajornmetalističkom politikom. To više nema nikakve veze sa ekološkom politikom, sa stvarima poput krčenja šuma ili ozonske rupe


Lepo je znati. Ali, mislim da nikog više i ne zanima, pošto je stvar mrtva u Americi, što znači da je kaput i globalno. Možda baš zato što su ljudi na vreme shvatili da stvar stoji upravo onako kako IPCC portparol kaže.

Lep primer: koliko juče, zakon kojim je trebalo da se ustanovi nova runda cap-and-trade poreza u Kanadi je oboren u Senatu, čime je Severna Amerika od danas i zvanično slobodna zona od zelenog fašizma.

18 November 2010

Ron Paul vs MSNBC

Novinarka MSNBC u razgovoru sa Ron Paulom je užanuta kako se ti republikanci usuđuju da traže da se Fedu oduzme mandat da elininiše nezaposlenost štampanjem para.

17 November 2010

Opet o novcu

Slaviša se pre neki dan pitao zašto su Austrijanci toliko opsednuti novcem? Zašto toliko insistiraju na zlatnom standardu, ukidanju centralne banke i sličnim stvarima? Njegova dijagnoza je bila sledeća:

Opsesija austrijanaca Fedom, monetarnom politikom i zlatnim standardom dolazi, dakle, od ignorisanja sadašnjosti i svih stvari koje su se desile od vremena kad je Mises izlagao svoje teorije.


Ja mislim da imam bolje objašnjenje. Odnosno, objašnjenje nije baš sasvim moje - dao ga je pre više od 50 godina Alain Greenspan (pre nego što je postao "respektabilan"), ali kao da je mene pitao. U svom tekstu Greesnpan pokazuje zašto bi svako ko ceni individualnu slobodu i tržišnu privredu (bio Austrijanac ili ne) trebalo da bude itekako opsednut ponovnom uspostavom zlatnog standarda i ukidanjem centralne banke:

In the absence of the gold standard, there is no way to protect savings from confiscation through inflation. There is no safe store of value. If there were, the government would have to make its holding illegal, as was done in the case of gold. If everyone decided, for example, to convert all his bank deposits to silver or copper or any other good, and thereafter declined to accept checks as payment for goods, bank deposits would lose their purchasing power and government-created bank credit would be worthless as a claim on goods. The financial policy of the welfare state requires that there be no way for the owners of wealth to protect themselves.

This is the shabby secret of the welfare statists' tirades against gold. Deficit spending is simply a scheme for the confiscation of wealth. Gold stands in the way of this insidious process. It stands as a protector of property rights. If one grasps this, one has no difficulty in understanding the statists' antagonism toward the gold standard.


Ja ne prihvatam sa velikim oduševljenjem kad vidim liberale kako "duvaju u istu tikvu" fiat novca i monetarnog centralnog planiranja sa ljudima koji veruju u konfiskaciju bogatstva i deficitarnu potrošnju kao svoje najviše ideale. Ne volim da vidim liberale kako rade (svesno ili ne) za principe neprijatelja slobode. A u slučaju novca, mnogi to nažalost rade. Mislim da i drugi ljudi koji su protiv konfeti novca, centralnih banaka i inflacije, a za zlatni standard, dele isto osećanje i vrednovanje stvari. Bilo da su "Austrijanci" ili ne.

16 November 2010

Kad država uvodi red

Dok je haos carevao taksi prevozom do i od aerodroma, dok su taksisti postavljali zbunjujuće matematičke probleme prilikom davanja popusta i dok je sve bilo raznobojno šareno i neumiveno, sa aerodroma bih stigao do kuće za manje od hiljadu dinara. Morao sam samo da uložim gram pameti i uključim tri vijuge da se ne vozim taksi vozilima u kojim vozači imaju pre njuške nego face.

Od kako je država uvela red ista relacija će me koštati 2.000 dinara. Zaključak se nameće sam, suzdržavam se da ne psujem na blogu.

Cenovnik

Ako je verovati prognozi koliko će novca dobiti građani Srbije, a da za to ne moraju ništa da urade, tržišne vrednosti porodičnog srebra su:

Elektroprivreda Srbije 6,4 milijardi EUR
Telekom 2,5 milijardi EUR
Aerodrom Beograd do 0,16 milijardi EUR

Što je babi milo, babi se i snilo. Snevanje realnije nego pre tri godine, ali teško će ići. Ako investitori samo malo priupitaju Ruse kako naši stručnjaci vode državne firme i štimaju podatke i ako se na to dodaju skriveni troškovi koji čekaju investitore, neće tu biti novca ni da se ljudski dobiju jedni izbori. Ako za tim uopšte ima i potrebe.

Kada država menadžeriše

Šta uradi javno preduzeće kada ga mrzi da naplaćuje svoja potraživanja? Jednostavno, odere još malo one koji redovno plaćaju centralno grejanje.

Šta dobijemo kada država potiše strateški ugovor? Najskuplji gas, naravno.

Sve više razumem one koji osim TV pretplate odluče da krenu u sličnom pravcu u još nekim oblastima. Ne daj Bože da je neka privatna kompanija ovako nešto uradila.

Mleko

Nisam hteo da komentarišem sudsku odluku kojom se presuđuje da je Zulum Milk ZIF hajduk bez premca. Ali eto jedna Mikica, me natera da pišem. Elem, žena kaže da se njoj isplati da proizvodi mleko po postojećim zulumćarskim cenama. Kako vidim iz same izjave, žena zna i u pare i u kantar, radne etike ne nedostaje, a postojeće premije i ponešto subvencionisane kamate na kredite su joj više nego dovoljna pomoć. Slične stvari sam čuo i od Zulum Milk, u narodu poznatom i kao Salford. Kako žena kaže, rade ozbiljno, ali bez mehanizacije, pa je za pretpostaviti da veće mehanizovane farme treba da budu i ponešto produktivnije. Istina je i da naša država svojom politikom subvencija ne forsira ni jedno ni drugo, budući da premije plaća prema broju grla, a ne prema proizvedenom mleku, valjda da bi očuvala autoktoni genetski materijal i ruralni stil života.

Kako nas ovo vraća na Zulum Milk ZIF, ostaje mi nejasno zašto je on koristio prakse koje su dovele do toga da ima probleme da dođe do ključne sirovine, a što može voditi jedino padu profita, a posledično i padu vrednosti Imleka (Novosadska mlekara included) & Suboticke mlekare. A te mlekare su upravo kupljene da bi se prodale skuplje nego što su plaćene. Biće da ni Zulum Milk ni Mikica ne znaju svoj posao...

14 November 2010

Zašto su austrijanci opsednuti novcem?

Naravno da je monetarna politika važna, novac je jedna polovina svih transakcija u ekonomiji. Ali austrijski ekonomisti joj predaju enormnu važnost -- to im je glavna akademska tema, glavno političko pitanje, opsesija kongresmena Rona Paula koji je pisao knjige ranije o zlatu, sada o ukidanju Feda, univerzalna dijagnoza i rešenje za sve probleme u ekonomiji.

U poslednjih tridesetak godina glavni problem zapadnih ekonomija je enormna regulisanost. Državna potrošnja je u proseku smanjena, privatna svojina je sigurnija, državno vlasništvo i direktno upravljanje firmama retko, monetarna politika je bila uglavnom nezavisna i inflacija je blizu nule. Ako se izuzmu krizni periodi i preterane reakcije, dugoročno stvari idu nabolje u svim segmentima osim jednog -- eksponencijalno rastuće ekonomske i socijalne regulacije. Evropska unija reguliše oblik paradajza, američki kongres donosi zakone od preko 2 hiljade strana, Bazelski bankarski standardi I su stali u jednu brošuru, Bazel II je već debljine ozbiljne knjige, a za Bazel III koji se sprema ne smem ni da pomislim kako će izgledati. I najveći problem sve te regulacije nije što ona poskupljuje poslovanje i opterećuje ekonomiju, nego što prevazilazi našu moć razumevanja i stvara skup nepredviđenih i neželjenih posledica (koje će se onda opet rešavati novom regulacijom).

Austrijskim ekonomistima to nekako promiče i nastavljaju da se bave drugim temama. To je čudno, jer smisao postojanja austrijske škole, glavna ideja na kojoj je austrijska škola izdiferencirana je ideja o ulozi neznanja u složenim sistemima. Mesto na kojem je austrijska škola počela sebe da razlikuje od ostalih je bila debata o socijalizmu. U toj debati austirjanci su svoj argument zasnovali na ulozi ljudskog neznanja u vođenju ekonomije, na ograničenoj sposobnosti eksperata da upravljaju ekonomijom i na zameni ekspertskog znanja opštim pravilima koja umesto holističkog planiranja omogućavaju pojedincima da planiraju sami za sebe. Ovi, epistemološki argumenti austrijske škole su bili glavni razlog zašto se ona odvojila ili bila izopštena od ostatka akademije.

U isto vreme, autori kao Mizes i Hayek su pisali i o drugim stvarima, kao što je monetarna politika. Tu su imali svoju teoriju recesija, koja uzrok recesije vidi u prethodnim inflatornim bumovima podstaknutim ekspanzivnom monetarnom politikom. Ova teorija, dobra ili ne, nije u direktnoj vezi sa suštinom distinktno austrijskog epistemološkog argumenta. Nije u vezi ni sa radikalnim subjektivizmom, drugom važnom austrijskom idejom koja kaže da niko ne zna troškove i koristi osim samog pojedinca kojega se oni tiču (što opet ograničava mogućnost eksperta da popravi svet). Samu po sebi, "austrijsku" teoriju recesija je mogao smisliti i bilo koji drugi neaustrijanac. Uostalom, za nju je Hayek dobio Nobelovu nagradu, što pokazuje da je to bilo nešto što je neoklasični mejnstrim mogao lako da svari.

Šta se u međuvremenu desilo sa austrijskom školom? Kaže se da je poslednja finansijska kriza rekla mnogo o propustima ekonomije kao nauke, ali meni se čini da je skinula odelo i velikom delu austrijskih ekonomista. Videli smo prve reakcije austrijskih ekonomista i njihova objašnjenja finansijske krize su se oslanjala isključivo na, šta drugo, nego Mises-Hayek teoriju recesija. Bez ikakvog dubljeg ulaska u problem, pokušaja da se razmisli o uzrocima, austrijanci sa raznim institucionalnim afilijacijama od Stevea Horwitza do Toma Woodsa su odmah po izbijanju krize proglasili da je sve već rečeno kod Misesa. Kriza je nastala, kažu oni, jer je Fed u prethodnom periodu (2001-2006) štampao novac.

Mada ima spora i oko toga koliko je monetarna politika stvarno bila ekspanzivna (jer novčana masa u tom periodu nije rasla), Fed je i u najboljem slučaju po ove austrijance samo deo problema. Ostatak problema su mnogobrojne regulacije, mere koje su imale nepredviđene efekte i koje su zajedno dovele do konfuzije kako regulatora tako i učesnika na tržištu. Priroda konfuzije je bila epistemološka -- vlasnici i menadžeri banaka nisu znali koliki rizik preuzimaju, regulatori nisu znali koliki rizik je prisutan u sistemu.

Ali ovaj epistemološki aspekt krize ostao je neprimećen od strane austrijanaca. Kao da pedeset godina rastuće regulacije ništa nije promenilo, austrijanci su za objašnjenje krize po automatizmu prizvali Misesa. Pri tome nisu primetili da u Mises-Hayek teoriji nema ničeg posebno austrijskog; da su Mises i Hayek objašnjavali recesije a da se ovde govori o nečem drugom, o finansijskom slomu izazvanom pogrešnom percepcijom rizika; kao ni da su se stvari tokom skoro stotinak godina od originalne teorije promenile, da je uloga države u ekonomiji i finansijskom sektoru sada neuporedivo veća i da zbog toga monetarna politika igra relativno manju ulogu.

Ironija je tome što da su Mizes i Hayek danas živi, ja sam prilično siguran da se ni oni ne bi pozivali na svoju originalnu teoriju za objašnjenje ove krize. Posmatrajući realni svet ne bi im promakla ključna uloga koju je enormna regulacija, odnosno neočekivana kombinacija raznih regulacija -- Bazelski standardi, finansijska regulacija, pravila bankrota, opšte državno osiguranje svih bankarskih depozita, podsticaji za stanovanje, državne hipotekarne firme, kvazidržavne agencije za rejting, moralni hazard -- imala u kreiranju krize. Nešto najbliže autentično austrijskom objašnjenju krize danas nisu dali verni sledbenici Misesa i Hayeka, nego neki drugi ekonomisti -- možda prvenstveno Jeffrey Friedman, politički filozof koji najbolje razume i propagira suštinu austrijanizma. Ovde je jedan njegov kraći članak o krizi (ima i dužih, a uskoro izlazi i knjga), a i moje ranije pisanje o uzrocima krize se dosta oslanja na njegovo objašnjenje. Pogledajte i njegov Hayek Project, spisak literature epistemološkog austrijskog pravca.

Opsesija austrijanaca Fedom, monetarnom politikom i zlatnim standardom dolazi, dakle, od ignorisanja sadašnjosti i svih stvari koje su se desile od vremena kad je Mises izlagao svoje teorije. Daleko od toga da je neoklasična ekonomija bolja (ona je realnost već odavno žrtvovala formalizmu i lažnoj ekspertizi ), ali austrijanci realnost ne vide jer ne mogu da se oslobode autoriteta iz prošlosti. Umesto da posmatraju svet uživo i pokušaju da objasne pojave u njemu, oni gledaju u prašnjave knjige i pitaju šta bi Mises rekao. Ali baš zbog toga, onda ne uspevaju ni da vide šta bi Mises stvarno rekao -- jer on sam nije gledao u Mengera i svoje prethodnike nego je bio okrenut postojećem svetu. Da je živ, Mizes bi svoju monetarnu teorije recesije do sada sveo na fusnotu, jer bi shvatao da je u međuvremenu bilo mnogo neuporedivo važnijih institucionalnih i regulatornih promena koje doktrinarnim austrijancima izgleda da su potpuno promakle.

13 November 2010

Mises i Friedman

Netrpeljivost i ideološki ekstremizam Ludwiga von Misesa su postali deo usmenog predanja. Vrlo često se ponavlja svedočenje Miltona Friedmana o jednom događaju na sastanku Mont Pelerin društva tokom 1950ih kao ilustracija ovoga: tokom jedne debate koja je vođena na tom sastanku, iznerviran stavovima nekih kolega, Mises ih je nazvao sve "gomilom socijalista" i izjurio napolje. Sećam se video snimka u kome se Friedman priseća te epizode: njegov ton je ton ruganja i ismevanja, priča je evocirana kroz smeh koji treba da kaže - eto kakav je to smešan manijak, paranoik i ekstremista bio, koji čak i kolege liberale smatra socijalistima, samo zato što se u nečemu ne slažu sa njim. Popularna "zvanična verzija" koju će vam svaki "respektabilni" libertarijanac spremno odrecitovati glasi: imate na jednoj strani velikodušnog, tolerantnog, ironičnog Friedmana koji je u stanju da ubedi neodlučne i privuče autsajdere, nasuprot tom arogantnom aristokrati i zelotu Misesu koji samo odbija ljude, stvara sektu obožavalaca i ekskomunicira jeretike. I oni oličavaju dva različita pristupa širenju liberalnih ideja.

No, stvar postaje malo zanimljivija i kompleksnija, i otkriva nam mnogo o intelektualnoj i političkoj istoriji 20 veka, kad vidimo šta je tačno bio predmet spora na tom sastanku, i zašto ih je Mises tačno nazvao socijalistima i reagovao kako je reagovao. O tome svedoči sam Friedman:

Raspravljali smo o raspodeli dohotka i da li bi trebalo da postoji progresivni porez na dohodak. Neki ljudi su iskazivali mišljenje da postoji opravdanje za tako nešto.


Oops, izgleda da i jesu bili socijalisti, ne? Da Mises i nije pogrešio, striktno govoreći? Ne znam za vas, ali meni opravdavanje redistribucije i progresivnih poreza na dohodak liči na prilično socijalističku doktrinu, drito iz Manifesta komunističke partije. Kakav je sastav tog društva bio, i kakva je intelektualna klima tamo vladala najbolje svedoči podatak da je istaknuti član bio Karl Poper, koji se proslavio svojom knjigom "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji", u kojoj je ubeđivao marksiste da treba da se okanu revolucije jer je najveći deo preporuka Manifesta komunističke partije ionako već ostvaren u najprogresivnijim zapadnim zemljama. U to vreme je čak i Friedman bio neka vrsta mešovitog "socijal-liberal", a o ostalima da ne govorimo.

Sama činjenica da Friedman, kanonizovani svetac i šampion libertarijanizma, ni 1995 godine, 6 posle pada Berlinskog zida, ne nalazi ništa neobično u tome da ljudi na sastanku Mont Pelerin društva zagovaraju progresivne poreze i redistribuciju dohotka, nego mu je čudno da se neko na tako šta iznervira, predstavlja prvorazredno istorijsko svedočanstvo sumraka civilizacije u 20 veku. Pokušajte da zamilite kako bi reagovao Aleksis de Tokvil, ili Banžemen Konstan, ili Edmund Berk, ili Herbert Spencer, ili bilo koji drugi klasični liberal 18 ili 19 veka na sličnu tezu. Verujem, mnogo gore od Misesa. Ipak, Mises je smatran i smatra se "ekstremistom" i nekim autsajderom koga ne treba uzimati za ozbiljno. Jedini razlog za to je što je živeo u vremenu kada su se "liberalima" nazivali ljudi koji su verovali u sprovođenje preporuka Marksovog Manifesta komunističke partije.

12 November 2010

Prijava protiv Koštunice

Majka i sestra pokojnog premijera Zorana Đinđića, Mila i Gordana Đinđić, podnele su preko advokata Srđe Popovića krivičnu prijavu protiv nekoliko pripadnika JSO i Zemunaca, ali i protiv Ace Tomića i Vojislava Koštunice, zbog oružane pobune Crvenih beretki u novembru 2001.

Aca Tomić se tereti da je pobunjenicima dao garancije da se Vojska neće mešati, a Koštunica da je javno podržao oružanu pobunu, uprkos svojoj ustavnoj dužnosti kao komandanta Vojske da je uguši. Na sajtu Peščanika prenesena je celokupna prijava sa svim detaljima i dokaznim materijalom. Taj materijal pokazuje da je vrlo verovatno postojala bliska koordinacija između Koštunice i njegovih ljudi na jednoj i Zemunaca i JSOa na drugoj strani tokom ovde pobune. Recimo, u materijalu se citira presretnuti razgovor između Dušana Spasojevića i još jednog nepoznatog lica u kome Duća traži od sagovornika da prenese Koštunici da je "ovaj" (Đinđić) otišao u Kulu, i da sad nema stajanja. Takođe možete naći zvaničan dokument Vojne službe bezbednosti u kome se konstatuje da se Aca Tomić, tadašnji šef ove službe i najbliži Koštuničin saradnik, tokom pobune Crvenih beretki sreo sa Legijom i Spasojevićem i dao im garancije da se Vojska neće mešati ni na koji način u njihovu pobunu. Ili recimo čuveni transkript razgovora Biljane Kajganić sa Bagzijem u kome ga ona ubeđuje da lažno optuži Čumeta za ubistvo Momira Gavrilovića, tvrdeći da je to sve dogovorila sa Jočićem i Bulatovićem, najbližim Koštuničinim saradnicima. Naravno, poenta je bila u tome da Čume izgubi status zaštićenog svedoka, čime bi optužnica protiv Legije i ostalih za Đinđićevo ubistvo pala. Zašto bi Jočić i Bulatović želeli da Legija bude oslobođen? Po mom sudu, ne teba biti neki neviđeni genije pa videti da je ovo pravac u kome treba tražiti i političku pozadinu Đinđićevog ubistva.

Reakcija DSS-a koja je odmah usledila je vrlo znakovita i zapravo predstavlja indirektno priznanje. U njoj se ne spominje se da su prijavu zapravo podnele majka i sestra ubijenog premijera, ne komentariše ni jedan fakat iznet u prijavi, već se samo lično napada advokat Popović na sledeći način:

Sa najdubljim gnušanjem odbacujemo optužbe protiv predsednika DSS i smatramo da je prevršena svaka mera u primitivnoj kampanji koja se neprestano vodi protiv DSS.

Samo moralno posrnulo i izopačeno biće kao što je advokat Srđa Popović, branilac ustaškog doglavnika Artukovića, može da se odvaži na tako dijaboličan i bezuman čin, da projektuje sebe i optužuje druge za dela za koja bi jedino on sam bio kadar.

Samo najgora vrsta podstrekača na ubijanje Srba kao što je advokat Popović, koji je potpisao zahtev da se bombarduju njegov rodni grad beograd i Srbija, može da pere svoju prljavu savest tako što lažno optužuje nevine ljude. DSS sa potpunim prezirom razobličava moralnu nakaznost advokata Popovića i najoštrije osuđuje raspirivača ove gnusobne histerije.

Progres

San Francisko je zabranio McDonaldsov Happy Meal.

Vest je toliko tragikomična da sam kao izvor linkovao Onion. Za razliku od drugih vesti iz Oniona ova je istinita, ali to postaje sve teže razlikovati.

11 November 2010

Liberalna monetarna ekonomija

Jedan liberalni ekonomista, nobelovac, poziva se na drugog još slavnijeg liberalnog ekonomistu, takođe nobelovca, i kaže da je u finansijskoj krizi potrebna aktivistička centralna banka da štampa pare, kreira bankarske rezerve i snižava kamatnu stopu. Sve je to, kaže liberalni nobelovac bilo opravdano 2008, ali se sa TARPom (spasavanjem banaka) kaže "otišlo možda predaleko". To je otprilike fer sažetak prvih nekoliko minuta videa koji možete videti ako otvorite link. Još jedno potvrđivanje Jankovićevog zakona da se socijalistički i liberalni ekonomista razlikuju po tome što levičar veruje u blagodeti inflacije, niskih kamata i jeftinog novca uvek i svuda, a "liberal" samo tokom krize kao lek za posledice prethodne inflacije. :)

Možda i zato naš nobelovac misli da nova runda štampanja para i obezvređivanja valute (tehnički, učevni izraz "quantitative easing 2") koja je najavljena nije dobra ideja. Pošto nema akutne "finansijske krize", barem u ovom trenutku.

Stručnjaci

Mediji nastavljaju da forsiraju ove stručnjake što galame da Telekom treba ostaviti u partijskom vlasništvu. Glavni stručnjak je Aleksandra Smiljanić, ekspert za telekomunikacije, dosledni protivnik svih liberalizacija i privatizacija za vreme svog mandata.

Najgore je što mediji ne vide da prodaja Telekoma uopšte nije pitanje telekomunikacija, nego pitanje promene strukture vlasništva. To je striktno ekonomsko pitanje -- zašto misle da mišljenje stručnjaka za telekomunikacije ima bilo kakvu težinu u tome, nije mi jasno.

10 November 2010

Šumpeter o zlatnom standardu

U svom remek-delu History of Eocnomic Analysis:

An ‘automatic’ gold currency is part and parcel of a laissez-faire and free-trade economy. It links every nation’s money rates and price levels with the money-rates and price levels of all the other nations that are ‘on gold.’ It is extremely sensitive to government expenditure and even to attitudes or policies that do not involve expenditure directly, for example, to foreign policy, to certain policies of taxation, and, in general, to precisely all those policies that violate the principles of [classical] liberalism. This is the reason why gold is so unpopular now and also why it was so popular in a bourgeois era. It imposes restrictions upon governments or bureaucracies that are much more powerful than is parliamentary criticism. It is both the badge and the guarantee of bourgeois freedom—of freedom not simply of the bourgeois interest, but of freedom in the bourgeois sense. From this standpoint a man may quite rationally fight for it, even if fully convinced of the validity of all that has ever been urged against it on economic grounds. From the standpoint of etatisme and planning, a man may not less rationally condemn it, even if fully convinced of the validity of all that has ever been urged for it on economic grounds.

09 November 2010

Steve Pejovich o postizbornoj situaciji

Prenosim, uz dozvolu autora, analizu Svetozara Stevea Pejovicha vezanu za sitauciju u SAD posle ovih izbora.

The Results of US Elections, November 2, 2010; Causes and Consequences
Svetozar Pejovich
Texas A&M University, and
University of Donja Gorica, Montenegro

This short analysis of the last week elections in the United States is my general response to a few inquiries I received from colleagues on my mailing list. I am not going to discuss the results of US elections. You know the results as well as I do. Democrats had been all but wiped out in the South and Southwest; and they suffered major losses in Midwestern states such as Ohio, Pennsylvania, Indiana, Michigan and Illinois (where they lost former Obama’s senate seat). Democrats have remained strong in New York, New England and California. I am also not going to waste your time telling you how much I enjoyed the rejection of Obama’s policies. You know that, too.

However, I do want to discuss with you three very important issues that our media either ignores or misrepresents. I am certain that those issues are likely to have significant consequences on the American political landscape in the years to come.

1. The mainstream Media (i.e., New York Times, Washington Post, major TV networks, etc.) has been describing the Tea Party Movement as a bunch of fascists and/or a bunch of racists and/or a bunch of white supremacists and/or a bunch of religious fanatics, and/or all of above. They have been telling their diminishing audience (FOX News had more listeners on the election night than any other network) that the Tea Party Movement is politically irrelevant and socially backward. The mainstream Media has a minor problem; it is called empirical evidence.

The Tea Party Movement candidates did well nationally (Paul, Rubio, Bachmann, Hensarling, Kasich, Johnson, etc., with only two major misses in Nevada and Delaware). Moreover, the Tea Party Movement candidates did extremely well in statewide and local elections.

If the mainstream journalists, TV commentators and editorial writers read Hayek they would have understood why and how the Tea Party Movement emerged spontaneously and simultaneously throughout the USA. It was not created by a committee; it has no pre-determined program; and the Tea Party Movement has no well-defined leadership structure. The Tea Party Movement emerged spontaneously in response to Obama’s and his cohorts disregard of some basic constitutional principles that define the American way of life such as limited government, credible private property rights, low taxes, free exchange (including labor markets) and well-defined division of power between Washington and the States (the 10th amendment). The fundamental reason for the birth of the Tea Party Movement was then to defend the Constitution that has done well, with predictable ups and downs, in protecting the American way of life since 1787.

Obama, an admitted disciple of Saul Alinsky and liberation theology, is a left-wing ideologue who wants to spread the wealth around from those who create it to those who do not. Indeed, once in the White House, he immediately moved to replace the American tradition of individualism with collectivism, and the American tradition of equal opportunities with equal outcomes. To that end, Obama used current economic recession as an excuse to increase the size of federal government, change the balance of power between Washington and the States, raise the costs of entrepreneurship, and attenuate private property rights.

Ordinary Americans saw Obama’s policies, and correctly so, as a direct attack on the basic constitutional principles. Predictably, those policies provoked spontaneous and simultaneous reactions throughout the country. And the Tea Party Movement was born. Since the United States is a very heterogeneous country, people’s reactions to Obama’s policies also reflect local cultures. The emphasis on faith and family, the right to bear guns, the security of borders, and the respect for state rights are just a few such examples. Yet, the defense of the basic constitutional principles such as limited government, low taxes, free exchange and private property rights is the common denominator that pulls together all local chapters and defines the Tea Party Movement.

In this election cycle, the Tea Party Movement had no appointed or elected leader; and so far it has not been institutionalized. The Tea Party Movement has, however, many spokesmen such as Dick Armey, former Majority Leader in the House, Sarah Palin, former governor of Alaska, and Rick Perry, Governor of Texas. Before going to Washington, Dick Armey was head of the Department of Economics at North Texas State University. Rick Perry is a charismatic leader and a true supporter of the free-market, private-property economy. Perry is currently suing federal government for the violation of the 10th amendment. As you know, the 10th amendment says that all activities not explicitly given to federal government belong to the States and/or individual citizens. And James Madison wrote in The Federalist No.45, ‘The powers delegated by the Constitution to the Federal government are few and defined [while] those which are to remain in the States are numerous and indefinite.’ The courts have already agreed to consider whether Obama health care violates the Constitution.

Sarah Palin has completely re-energized the Republican Party. She is extremely popular in rural America and small cities, where people see her as “the girl next door” that speaks with passion about the values (church, family, hunting, self-responsibility) they hold dear. The Left claims that Palin has no executive experience. Yet, Sarah Palin was governor (executive position) while Obama was in the Senate (deliberating body). She was mayor of a city in Alaska (executive position) while Obama was community organizer in Chicago (bullshitting position). By any measure, Palin has more executive experience than Obama.

The Left considers empirical evidence as a nuisance that interferes with the pursuit of “correct” policies. Hence, the character and integrity (rather than policies) of the individuals like Dick Armey, Sara Palin and Rick Perry are almost daily maligned by the mainstream Media and intellectual dwarfs such as George Soros, Jimmy Carter and the Hollywood crowd.

2. Every ten years we have census in the United States. This year is the census year. An important political implication of census is a change in the number of congressmen (in addition to two senators) each state sends to Washington. The formula for determining the number of representatives from each state is somewhat complicated but it comes to something like one congressman for every 600,000 people in that state. Depending on the flow of people, every ten years some states gain and others lose the number of congressmen they send to Washington. This time, Texas and some southern states like Georgia will gain the number of congressmen, while New York and California are likely to see their delegations diminished in size.

Since the United States is culturally and socially a heterogeneous country, those changes in the number of congressmen representing individual states have major consequences on the type of policies coming out from Washington. By implication, local elections are very important. Why?

In census years, Governor and state legislators are supposed to redesign election districts in their respective states in order to accommodate changes in the number of representatives they send to Washington. With minor adjustments between censuses, their decisions on redistricting remain in force for ten years. The Party that wins statewide and local elections in the year of census has incentives to redesign election districts, each district having about 400,000 people, in a way that would maximize the number of its members representing that state in Washington. Predictably, election districts in many states have strange looking borders; some look like a rattlesnake moving though high grass.

With a very strong support from the Tea Party Movement, this year elections have given republicans a majority in about two thirds of the States. That is a tremendous advantage for the Republican Party that will have policy implications until next census.

3. Professions create specific and predictable behavioral incentives. Regulations create demand for lawyers. Investments in knowledge create demand for teachers and scholars. Low marginal taxes increase the supply of entrepreneurs. It is then arguable that lawyers in government have incentives to regulate the economy, that educators and scholars in government have incentives to allocate more funds for teaching and research, and that entrepreneurs and businessmen in government have incentives to seek lower taxes. The composition of professionals in two major parties in the United States should then provide a testable proposition about policies that our two major parties are expected to support. Below is brief and incomplete but telling information about the composition of professionals in our two parties.
The Democrats:

Barack Obama is a lawyer.   
Michelle Obama is a lawyer
Hillary Clinton is a lawyer.
Bill Clinton is a lawyer.
John Edwards is a lawyer. 
Harry Reid is a lawyer. 
Nancy Pelosi is a lawyer.
Every Democratic presidential nominee since 1984 went to law school

The Republicans:
President Bush is a businessman.
Vice President Cheney is a businessman.
Newt Gingrich was professor of history.
Sarah Palin was a journalist and hockey mom
Tom Delay was an exterminator.
Dick Armey was professor of economics.
Phil Gramm was professor of economics.
Rick Perry was a rancher
House Minority Leader Boehner was a plastic manufacturer.
The former Senate Majority Leader Bill Frist is a heart surgeon.
Gerald Ford was the last Republican president who was a lawyer; he left office in 1976.

08 November 2010

Vladajuća klasa 2

Letos je objavljen u American Spectatoru vrlo zanimljiv tekst američkog profesora političkih nauka Angela Codeville pod naslovom "vladajuća klasa" (Evo TR posta o tome).

Juče je u časopisu Libertarian Standard izašao moj odgovor na taj tekst pod adekvatnim lenjinističkim naslovom "Šta da se radi?". :)

Tunelovanje

"Oni se terete da su od oktobra 2006. do aprila ove godine, kada je Stefanović bio vlasnik 25 odsto kacija "Srboleka", robu te farmaceutske kuće ustupali Srtefanovićevom preduzeću "MD Nini" uz dodatne popuste."

Ekonomisti to zovu tunelovanje.

06 November 2010

Huerta De Soto na LSE

Predavanje koje je Jesus Huerta de Soto, po mom sudu najvažniji živi ekonomista, održao na London School of Economics 29 oktobra. Tema je "Ekonomska i finansijska kriza i bankarska reforma". Sadržaj je teorijsko obrazloženje teze da je jedini pravi pravac reforme uvođenje sistema 100% rezervi na depozite po viđenju i povratak zlatnom standardu.

Video.

Govor je održan na poziv Cobden centra, koji je već izašao sa platfromom uvođenja 100% sistema, preko dvojice poslanika britanskog parlementa. Predlog zakona kojim bi se zabranilo pretvaranje depozita po viđenju u kredite je čitan u Parlamentu, što je prvi korak. Sada sledi takozvano drugo čitanje, a onda mukotrpna borba da bude i usvojen (štro će biti vrlo teško iz sasvim razumljivih razloga) Naravno, Huerta de Soto je bio mozak čitave operacije, mada sam čuo da je bio konsultovan i Joerg Guido Huelsman. Prvi primer da se makar i stidljivo u nekoj zemlji kreće sa ozbiljnom monetarnom reformom pod uticajem ekonomista Austrijske škole.

05 November 2010

Američki izbori i njihove posledice

Pre dva dana održani su takozvani midterm izbori u Americi za Kongres i dobar deo Senata, kao i za guvernere saveznih država i njihova zakonodavna tela. Republikanci su odneli veliku pobedu: "pokupili" su najmanje 61 novo mesto u Kongresu, i time osvojili komotnu većinu, imaju sedam novih senatora, među njima najmanje 5 ili 6 novih Tea Party "ekstremista", i gomilu novih guvernera, uključujući i mnoge važne države u kojima je pre dve godine pobedio Obama (Indijana, Ohajo, Florida, Mičigen itd).

Sve ovo je na taktičkom planu važno, jer će zaustaviti Obaminu puzajuću revoluciju. On je gotov. Štetočinksi zakon o zdravstvenom osiguranju verovatno neće biti ukinut u dogledno vreme, ali će biti opstruiran, uskraćeno finansiranje i verovatno neke od ključnih odredbi osporene na sudovima. Cela ludorija za oporezivanjem ugljen-dikosida, zelenim poslovima, Kjotom i ostalim budalaštinama je zapečaćena. Pažljivo planirani sindikalni zakon je ad akta. Daljem divljanju ekstremne fiskalne neodovornosti, "stimulusima" i sličnom je takođe odzvonilo. Poznajući Obamu, njegovu filozofiju i psihologiju, on će nastaviti da se glupira i konfrontira bez mnogo praktičnog efekta, i sve što će dobiti je karta kući za Ilinois 2012. Američko otklizavanje ka statusu banana-republike će verovatno biti znatno usporeno.

Međutim, ovi rezultati ne znače mnogo sa strateške taktičke gledišta. Rešavanje problema penzija i Medicarea, Feda, decentralizacije itd, ništa od toga neće doći na dnevni red samim faktom pobede republikanaca. Uostalom, zar je prošlo mnogo vremena od kad su republikanski predsednik i Kongres zajedno napravili najveći rast državne potrošnje posle Lindona Johnsona? 700 milijardi bailouta za banke? Proširenje državnog zdravstvenog osiguranja? Isti ljudi su opet tu, isti oni koji su 8 godina žarili i palili, napravili neviđenu korupciju, rasipništvo i javni dug (koji naravno bledi u odnosu na ono što je uradio Obama i demokrati)? Da li je neko dovoljno naivan ili glup da poveruje u obećanja takvih lažnjaka kao što su Mitch McConnel i John Boehner? Zaista je trebalo imati dobar stomak pa da gledate celo veče na Fox Newsu Carl Rovea kako čita lekcije okolo o tome da ovi izbori znače povratak fiskalne odgovornosti i razumne ekonomske politike, među ostalim divotama! Mislim stvarno...

Jedina stvar koja zaista ima značaja i koju sam ja nervozno pratio sve vreme je - koliko Tea Party senatora i guvernera će pobediti? Onih koji su natrljali nos D.C. insajderima pobedivši režimske republikance u preliminarnim izborima. Ispalo je da su neki od ključnih i najradikalnijih pobedili - Rand Paul u Kentakiju, Pat Toomey u Pensilvaniji, Mike Lee u Juti, Marco Rubio na Floridi, Ron Johnson u Viskonsinu. Svi oni su prethodno pobedili na stranačkim izborima favorite establišmenta, uz pomoć legendarnog senatora Jim Deminta iz Južne Karoline i Sare Palin. Jim Demint je neka vrsta Ron Paula u Senatu, najomraženija faca među republikanskim insajderima, i on je uspeo da obezbedi da najmanje 5 ili 6 "njegovih" radikalnih ljudi prođe u Senat (i poželeo im već juče ujutro u WSJ sledeću dobrodošlicu). Neki nažalost nisu prošli kao Sharron Angle u Nevadi ili Ken Buck u Koloradu, ali većina jeste. I ti ljudi su stvarno radikalni - ne prosečni plastični "fiskalni konzervativci" nego stvarni radikali: Rand Paul kao i njegov otac Ron je za ukidanje Federalnih rezervi i lične štedne račune za penzije. Ron Paul je najavio da će otac i sin koordinirano promovisati predlog zakona o ukidanju Feda u Kongresu i Senatu. Pokušajte da zamislite face vašingtosnkih insajdera, na čelu sa liderima Republikanaca u Kongresu i Senatu, Carl Roveom i plišanim fašistima iz National Review i Weekly Standarda kad neka ovakva incijativa krene! Dalje, Mike Lee iz Jute (možda najradikalniji od svih) otvoreno zagovara ukidanje 17-og amandmana i kaže da su državne penzije i Medicare protivustavni programi koje treba ukinuti (šta će reći NGO "libertarijanci" na ovo, ne smem ni da zamislim)! Pat Toomey iz Pensilvanije je bio predsednik Club for Growth godinama, što dovoljno govori (organizacija koja među američkim levičarima predstavlja ekvivalent Trilateralne komisije ili Saveta za spoljne odnose među radikalnim desničarima). Svi ovi ljudi su izabrani uprkos volji republikanskog vođstva: ne samo da su porazili partijske favorite u "prajmerijima", nego je centrala republikanske stranke učinila sve da opstruira njihovu kampanju na opštim izborima kasnije, uglavnom uskraćujući finasiranje. Recimo, potrošili su 8 miliona na bezizglednu kampanju plastičnog establišment kandidata Carli Fiorine u Kaliforniji ali zato nisu dali ni dolara za Sharron Angle u Nevadi!

Kad na sve ove nove Tea Party senatore, dodate postojećeg Deminta, Inhofea iz Oklahome i možda još jednog ili dva dobijate tvrdo jezgro od desetak nepotkupljivih ekstremista i radikala koji će besomučno da buču, talasaju i prave probleme. Kad god režimisti pokušaju da naprave kompromi sa Obamom ili proguraju neki pork-barel, ili nešto razvodne, neće više biti jedan ludak Demint i možda njegov drugar Inhofe da se usprotive, nego deset istih takvih i još gorih radikala! Rand Paul je već najavio formiranje Tea Party kokusa u Senatu. Ne sumnjam da McConnell i ostali već od ovoga dobijaju ospice. I to je zapravo jedino bitno dostignuće i proboj ovih izbora - što će tiha libertarijansko-konzervativna većina imati desetak svojih glasnogovornika u senatu i dosta njih u Kongresu (na čelu sa Michelle Bachman i Ron Paulom). To koliko mesta imaju "republikanci" je apsolutno irelevantno na duže staze. Bitno je da se osa republikanske partije drastično pomerila u desno.

01 November 2010

Sta nam veli prijatelj Montgomeri

Prvi skoro pa predsednik demokratske Srbije Vilijam Montgomeri daje zanimljivu, a što se mene tiče vrlo realnu izjavu. Znam da sam dosadan sa ovom temom, ali svako od nas pati od malih slabosti.