Pages

12 July 2010

Integracija privatnika

Na Katalaksiji možete da pročitate izveštaj sa konferencije o reformi zdravstva u Srbiji od pre jedno 6 meseci, kao i odličan komentar Borislava Ristića. Između ostalog, razmatrano je i pitanje integracije državnog i privatnog zdravstvenog sistema.

Do pre jedno godinu dana sam i ja mislio da bi to možda bio korak u pravom smeru, ali sam od onda počeo da se ozbiljno premišljam.

Naime, prošlog leta sam se nešto glupirao na Dunavu i povredio rebra. Pošto su me bolela par dana, žena me ubedi da odem kod lekara, da proverim da ih nisam polomio. Odem u privatni "dijagnostički centar" u Požarevcu (rade neke osnovne analize, imaju ultrazvuk i rendgen), platim 20 evra, dobijem rendgenski snimak, lekar specijalista kaže "Nije ništa polomljeno, maži gel protiv bolova i proći će". Posle par nedelja je zaista i prošlo.

E sad, neko može da kaže "Pa glupo je što si platio, trebalo je da to dobiješ za džabe kod državnog lekara, kad već plaćaš doprinos za RZZO". Ili "Treba da postoji sistem koji ti omogućava refundiranje tih 20 evra".

To su dobri argumenti, ali poenta je da sam ja za 20 evra i manje od 20 minuta imao snimak u ruci i mišljenje lekara specijaliste. A to je super. U Americi sam sličan rendgenski snimak pluća platio 400 dolara i izgubio ceo dan. (Inače, nije moje iskustvo sa rebrima toliko specifično, žena i ja smo "izneli" dve trudnoće posetama privatnicima za 20 evra po poseti. Sve zakazano, sve na vreme, ne izgubiš ni pola sata po pregledu.)

Sve u svemu, u poslednje vreme sam sve skloniji tome da mislim da bi integracija privatnih lekara u državno finansiranje ceo sistem toliko poskupela i zakomplikovala, da bi se izgubila svaka razlika. Jednostavno, ako neko drugi plaća (država ili privatna osiguravajuća kuća), onda ne može lekar da mi snimi rebra tek tako, zato što je meni to palo na pamet. Morao bih prvo da odem kod lekara opšte prakse, da on utvrdi da me rebra baš bole (mada mi nikada nije bilo jasno kako to utvrde, valjda gledaju koliko glasno jaukneš kad te pritisnu na mesto za koje si im već tri puta rekao da te boli na pritisak). Onda bih uzeo uput i otišao kod specijaliste, koji bi me snimio i dao mišljenje, ali bi uz to morao da popuni gomilu formulara kako bi od RZZO naplatio snimak i pregled. A tu više nema nikakve konkurencije, država propisuje cene.

Elem, poenta je da, od kako sam za 20 evra i 20 minuta završio nešto što bi koštalo makar 100 evra, 4 sata i pola kila živaca u integrisanom sistemu, mnogo spremniji da cenim sadašnji haos na tržištu medicinskih usluga. Naravno, ne daj Bože da se ozbiljno razbolim, ali za ovakve manje-više rutinske stvari sistem funkcioniše brzo i efikasno (čitaj - jeftino).

Dakle, za mene je sadašnji sistem možda čak i BOLJI od single payer sistema u kojem, grubo govoreći, država plaća sve, a pacijent bira između državnih i privatnih lekara. Jednostavno, u takvom sistemu lekari su "privatni" samo na papiru, ali sve odluke moraju da donose u skladu sa državnim pravilima (kao što rekoh, ne mogu da me snime tek tako). Suština je da bez postojanja prave konkurencije na tržištu zdravstvenof osiguranja, prave reforme nema. Što kaže Borislav u citiranom tekstu, parafrazirajući Džefersona "Ako bih mogao da biram između potpuno transparentnog sistema državnog zdravstvenog osiguranja i sistema privatnog zdravstvenog osiguranja - bez ikakve dodatne kontrole javnosti, osim one tržišta - svakako bih izabrao ovo drugo."

Inače, setio sam se da napišem o svom iskustvu nakon što sam video da su na sajtu Udruženja privatnih lekara i stomatologa stavili link na Tržišno rešenje.

Blagodeti globalizacije

Ajde, Jano u izvođenju Faith no More na Exitu (Mike počinje i da peva negde oko 3:30).



Zabranom uvoza do velikog izvoza

Piše Dnevni avaz pre neki dan, a dojavljuje redovni čitalac nesoxy:

Ako inicijativa za zabranu uvoza sezonskog voća i povrća u BiH uspije dobiti potrebnu podršku, bh. proizvodi postali bi mnogo konkurentiji na domaćem tržištu, a uz to bi naša država imala i zavidne količine ove robe za izvoz.

Ovaj prvi deo rečenice, da bi zabrana uvoza dovela do boljeg položaja domaćih proizvođača, to je valjda tačno po definiciji. Ali, kako bi sad odjednom proizvođači koji danas ne mogu da se izbore sa konkurencijom na domaćem tržištu sutra postali konkurentni na izvoznim tržištima, to mi uopšte nije jasno. U stvari, oni i ne kažu da bi BiH proizvođači zaista bilo šta i izvezli, već kaže da bi "naša država imala i zavidne količine ove robe za izvoz". To što te skupe i nekvalitetne proizvode ne bi niko u inostranstvu kupovao, to im valjda nije problem. Otkud znam da su skupi i nekvalitetni? Pa zato što su mi tako rekli građani BiH odlukom da ignorišu domaće i kupuju uvozne proizvode.

Nesoxy u mejlu kaže da će, ako se donese ovakav zakon, u Bosni biti gladni kao u Severnoj Koreji, a ja sam mu odgovorio da to nema šanse da se dogodi, mi barem imamo razrađene švercerske kanale.

Sve u svemu, CEFTA je dobra ideja koja mnogim lobijima na svim stranama smeta. Sva sreća da sprovođenje nadgleda EU.