Pages

21 October 2010

Kejnz u New York Timesu

Kad New York Times proglasi Kejnza "mrtvim" onda znajte da je dogorelo do nokata! U novom članku, Times govori o užasu koji se odigrava u Evropi, gde Velika Britanija eliminiše 130 milijardi dolara državne potrošnje i otpušta 500 000 zaposlenih u javnom sektoru, a ostali je slede, ili čak nadmašuju. Naravno, članak donosi oširnu kuknjavu razočaranih kejnzijanaca iz Amerike poput De Longa i Stiglitza koji predviđaju da će nastati veliki potop i opšta kuga u svetu zbog ovih mera štednje.

Smešna strana cele stvari je kad se samo setimo da je pre godinu dana masa mudrih komentatora s obe strane Atlantika dubokoumno zaključila da je došao kraj kapitalizma i renesansa Kejnza. Godinu dana kasnije, u njega je prestao da veruje i New York Times. Izgleda da se drže još samo profesori sa Kolumbije i Berklija, koji kao "sirak tužni bez igde ikoga" žaluju i tuguju zbog propasti sveta koji je otišao dođavola.

Šta se dogodilo?

Kada je započela globalna ekonomska kriza, govorilo se o kraju kapitalizma. Govorilo se o tome kako je slobodno tržište još jednom demonstriralo svoju inherentnu nestabilnost i kako je sada valjda i najvećim talibanima jasno da država mora da se žestoko umeša. Očekivano je da kriza, praćena većom nezaposlenošću, povećanjem siromaštva i padom životnog standarda, skine sa vlasti neoliberale koji su dominirali politikom u razvijenim zemljama u poslednjih 20 godina i na vlast vrati prave levičare.

Možda samo jedan komentar vezano za prethodnu rečenicu koja nekome možda može da bude sporna. Na vlasti jesu često bile socijaldemokrate (laburisti u Britaniji, socijalisti u Francuskoj, socijaldemokrate sa zelenima u Nemačkoj, demokrate u Americi), ali su manje-više svi sprovodili neoliberalnu ekonomsku politiku - slobodna trgovina, privatizacija, ograničena deregulacija, ograničenje prava na socijalnu zaštitu, liberalizacija tržišta rada, smanjenje poreza i slično. Ako su negde demonstrirali svoja levičarska ubeđenja, onda su to ili bila raznorazna druga društvena pitanja (prava manjina i slično), ili po pitanju ekologije (mada je veliko pitanje da li su evropski konzervativci išta bolji po tom pitanju). Nije bilo nacionalizacija firmi, nije bilo dramatičnog povećavanja poreza, uvođenja novih skupih državnih programa.

Elem, tokom krize se desilo nešto potpuno suprotno od onoga što su mnogi očekivali (a neki poput mene se i plašili) - iz izbora u izbore na vlast dolaze desničari, koji obećavaju još niže poreze, dalje smanjenje uticaja države i reformu javnog sektora. 

Praktično jedini bitan izuzetak je Amerika, gde je na vlast došao Obama, ali je to, iz današnje perspektive, već bilo davno. Juče sam preneo pisanje WRM-a o političkoj situaciji u Americi, a ako ne verujete, pogledajte podatke Gallupovog istraživanja od pre dve nedelje po kojem se 54% ljudi izjašnjava da su "konzervativci". To je ubedljivo najviši procenat u poslednjih 20 godina. Videćemo šta će se desiti na izborima 2. novembra, ali niko ne predviđa dobar rezultat za demokrate.

U Engleskoj su od nedavno na vlasti konzervativci sa liberalima, u Švedskoj su po prvi put u istoriji desničari dobili drugi mandat za redom, u Holandiji su formirali vladu, u Letoniji su desničari ostali na vlasti i pored pada BDP od skoro 20% i žestokih mera štednje.

Takođe, ne morate da gledate izbore, možete da gledate šta države rade. Osim Amerike, nema nijedne zemlje u kojoj je reakcija na krizu bila "socijalistička". Jeste, države su tu i tamo davale pare velikim firmama i bankama, pretile da će strožije regulisati finansijska tržišta, ali su ih visoki deficiti i javni dugovi ubrzo primorali da okrenu priču na štednju, reformu penzijskih sistema i smanjenje javne uprave. Da ne pominjem Kubu i Rusiju (vest u linku je da planiraju privatizaciju udela u 900 državnih preduzeća i banaka).

Ne kažem ja da je kriza dovela do neke velike liberalne revolucije, samo skrećem pažnju da nema govora o nekoj socijalističkoj revoluciji. Ako uopšte ima nekog trenda, on je suprotan.

Sloboda ili karma

Članak psihologa Jonathana Haidta u WSJ mi rešava neke dileme o učesnicima američkih Tea Parties (jer taman sam bio dokazivao da ljudi ustvari hoće državno mešanje u ekonomiju, kad se pojavio masovni antidržavni pokret). Iako imam najdublje poštovanje prema Tea Party pokretu i uopšte sistemu vrednosti koji te ljude karakteriše (ukratko: marljivost, poštenje i nesebičnost na delima, a ne rečima), narativ o čajankama kao libertarijanskom pokretu protiv velike države nije se skroz uklapao u neke činjenice. Recimo, posetioci čajanki nikad nisu bili protiv velikih državnih programa kao što je Medicare, nemaju primedbi na vojne intervencije, ne pokazuju da im smeta eksponencijalni rast ekonomske regulacije, podržavaju zabranu gradnje njujorške džamije na privatnoj svojini.
Haidt objašnjava šta je u srži pokreta -- to nije individualna sloboda ili minimalna vlada, to je "karma". Karma znači da svako treba da snosi posledice svojih postupaka, dobre ili loše. U američkom društvu država se već decenijama meša u delovanje karme, ublažava posledice loših odluka (na primer spasavanje banaka) i nagrađuje one koji nisu zaslužili (država blagostanja, afirmativna akcija). Trend postoji odavno, ali je kulminirao Obaminom administracijom. Ljudi dakle nisu ustali da brane individualnu slobodu ni slobodno tržište, nego nešto drugačije vrednosti. Te vrednosti su same po sebi za divljenje, u najvećem broju slučajeva poklapaju se sa klasičnim liberalnim idejama, ali nisu sasvim isto.

Sve ovo čajankama ne oduzima mnogo u pogledu efekata. Na kraju krajeva i originalna Bostonska čajanka nije bila nikakva borba protiv nepravednih nameta kao što se to kasnije predstavljalo, nego protest lokalnih uvoznika čaja i protekcionista protiv britanske konkurencije.

Izbori u Švedskoj

Desilo se nešto što se nikada u istoriji nije desilo - levičari su izgubili dva izbora za redom.  Naime, u prethodnih 78 godina, na vlasti su levičari bili punih 65. Desničari su dolazili na vlast tu i tamo, ali nikada nisu uspevali da opstanu na vlasti nakon sledećih izbora. Sada se to dogodilo. Kako i zašto?

Engleski Spectator kaže sledeće:


When the recession came, Sweden was badly hurt, as one would expect from an export-orientated economy trading with a stricken continent. But the damage was limited because Sweden had properly regulated financial institutions (having been stung by a serious financial crisis in the 1990s. Banks which had embarked on misadventures in the Baltic cleaned up their own mess. The government entered the recession with a surplus. A Gordon Brown figure would have been impossible in Sweden because its laws prohibit politicians running up the national debt in boom years.

Like most of Europe, Sweden launched a stimulus, but Reinfeldt set aside two thirds of his for a tax cut. Corporation tax fell from 28 per cent to 26.3 per cent, taxes on jobs were cut further still while income tax thresholds were raised. Determined not to let a crisis go to waste, he declared the tax cuts permanent. So while Brown was planning to increase National Insurance, the Swedes were doing the reverse and explaining why. 'If you tax work higher, you will get fewer people in work,' said the education minister, Jan Björklund. 'But if you tax work less you will get more in work.' This was a battle of ideas, and it was a battle that Reinfeldt and his coalition allies were winning.

 Pogledajte i tekstove na sajtu Reutersa, i jednom od sajtova na engleskom koji prate događaje u Švedskoj.