Pages

31 January 2011

X:2

Da li Egiptu preti iranski scenario ili je verovatnije da Iranu preti egipatski?

Svet se menja

U to ime, pogledajte scene iz indijskog akcionog filma Endhiran, što valjda znači robot. Film je izašao prošle godine, a može se opisati kao "Terminator 2 na steroidima".




Ovde je IMDB strana, a ovde je unos na Vikipediji.

Ko plaća evakuaciju?

Ovih dana vidimo kako mnoge zemlje organizuju letove za evakuaciju svojih građana koji su se zaetkli u Egiptu ili prethodno u Tunisu. Ko plaća ove letove? U Srbiji nesumnjivo poreski obveznici. Pre par godina je vlada platila let turistima kojima neka lokalna turistička agencija nije obezbedila povratne karte iz Turske, pa je gotovo nepristojno i pomisliti da država ne odrešuje kesu u slučaju događanja naroda.

Braća Amerikanci su veće stipse. I oni šalju avione ali ne besplatno. Svi američki državljani se evakuišu ali sami snose troškve evakuacije. Tako je, kažu, propisano zakonom a valjda je i logično. Vlada može da plati samo troškove evakuacije svojim službenicima i njihovim porodicama.

Državna greška ili tržišni uspeh?

Svaka teorija tržišne greške izgleda otprilike ovako: mi imamo teorijski model koji objašnjava da racionalna alokacija resursa treba da izgleda ovako (najčešće Pareto optimalnost, savršena konkurencija itd). Ovaj ili onaj aspekt stvarnog ponašanja tržišnih aktera je u suprotnosti sa tim modelima; dakle tržište je neefikasno i treba ga korigovati državnom intervencijom da bi se stvarnost dovela u sklad sa modelima. Na ovaj tip argumenta, teoretičari državne greške koji pripadaju public choice tradiciji kažu otprilike sledeće: jeste, tržište je ponekad neefikasno, ali što bi vaš birokrata bio išta bolji? Mislite da je on pametniji ili racionalniji? Da im ima bolje podsticaje za delovanje? Dokažite to!

Famozna Demsetzova Nirvana teorema sažima najbolje ovaj argument: da bi se dokazalo da je potrebna državna intervencija nije dovoljno samo dokazati da je tržište omanulo (izdalo modele): potrebno je dokazati da intervencija neće stvari učiniti još gorim, da državna greška nije još veća od tržišne, tj porediti postojeći institucionalni aranžman koji je grešku tržišta proizveo ne sa idealom savršenog tržišta nego sa realnošću institucionalnog aranžmana državne intervencije. Arnold Kling još slikovitije opisuje public choice argument, koji on naziva Masonomics, po univerzitetu George Mason gde je on, zajedno sa mnogim drugim public choice teoretičarima, stacioniran:

At the University of Chicago, economists lean to the right of the economics profession. They are known for saying, in effect, "Markets work well. Use the market.

At MIT and other bastions of mainstream economics, most economists are to the left of center but to the right of the academic community as a whole. These economists are known for saying, in effect, "Markets fail. Use government."

Masonomics says, "Markets fail. Use markets."


Dakle, čikaška škola ignoriše greške tzržišta, levičarski neoklasičari ignorišu troškove vladine intervencije, jedino public choice uzima u obzir oba elementa i zaključuje da je državna intervencija najčešće još gora od tržišne greške koju treba da ispravi.

Zapazite da se sve tri grupe, Čikago, MIT i George Mason potpuno slažu sa tim da su teorija savršene konkurencije i konvencionalni neoklasični opis efikasnog tržišta tačni, samo se ne slažu do koje mere stvarna tržišta odsupaju od tog ideala, i u kojoj meri državna intervencija može da ih dovede bliže tom idealu. Ali, da je dovođenje bliže tom idealu zajednički cilj, u to sumnje nema. Čikago kaže sve je ok, tj kao u neoklasičnim udžbenicima mikroekonomije, te nema potrebe za intervencijom, MIT kaže, ne, nije i intervencija je potrebna vrlo često. Tržišta greše a vlada popravlja, dok public choice kaže, jeste, tržišta greše, ali vlada će da napravi još gori problem. Svi se međutim slažu da je konvencionalni opis efikasnog tržišta tačan. U tom sklopu, osnova svih kritika je uvek zapažanje da su neizvesnost i nepotpuno znanje sastavni deo ljudskog iskustva, ukljućujući ekonomsku interakciju, dok neoklasični modeli pretpostavljaju, pod razmim imenima, savršene, potpune informacije, što je argument ne protiv neoklasičnih modela, nego protiv stvarnosti.

Recimo, levičari će reći da su tržišta neefikasna jer stvaraju eksterne efekte koji se ne mogu itnernalizovati slobodnom razmenom, naprimer zagađenje okoline. Zato treba oporezovati zagađivače i subvencionisati žrtve, da bi se socijalni trošak izjednačio sa privatnim. Na to public choice odgovara da je nejasno koliko će bilo koja intervencija ove vrste unaprediti socijalni optimum, i da pre svake intervencije treba izvršiti cost-benefit analizu da bi se utvrdilo da je trošak državnih mera manji od troška statusa quo. Pretpostavlja se da su troškovi i benefiti objektivni i da ih kompetentan državni planer može identifikovati nezavisno od tržišta.

Dalje, Stiglitz i Akerloff će reći da stvarna tržišta ponekad funkcionišu sa asimetričnim informacijama, tj neki akteri imaju bolje i preciznije informacije od drugih, što im daje prednost u odnosu na druge i može dovesti do raspada tržišta. Ako pustimo ljude da kupuju i prodaju polovna kola slobodno, krševi će da potisnu dobra kola jer kupci manje znaju od prodavaca i mogu da im podvale, pa kupci manje plaćaju da se zaštite, te prodaja dobrih kola više neće biti isplativa jer ona koštaju više. Sve zato što su informacije asimetrične. Naravno, public choice teoretičar odmahuje rukom: dokažite da će vaš birokrata i zakonodavac imati bolje informacije, ili stvoriti podsticaje za njihovo bolje korišćenje nego nesavršeno tržište. I tako redom.

Najnovija verzija je bihevijoralna ekonomija. Oni kažu – modeli podrazumevaju da su ljudi racionalni i da maksimizuju svoj lični interes. Stvarni ljudi pak, često nisu racionalni i maksimizujući, dakle treba regulisati njihovo ponašanje da bi se zaštitili od posledica sopstevenih nepromišljenih odluka i iracionalnih sklonosti. Slaviša, kao potpuno konvencionalni public choice teoretičar, na to odgovara: dokažite da vaš birokrata i zakondovavac nemaju istu ili još goru vrstu biasa i ograničenja kao i pojedinci na tržištu. Štaviše, birokrata ima iluziju regulatorne svemoći, što je još gore. Nema dokaza da će njihove intervencije ukloniti ili minimizovati posledice nepromišljenih ličnih odluka tržišnih aktera.

Iako sam ja generalno prijateljski raspoložen prema public choice, moram prinzati da ove teorije državne greške ne volim. One suviše mnogo ustupaka prave. Naravno, po mom sudu Mizes-Hajekov argument neznanja, tj nemogućnosti objektivne kalkulacije troškova benefita bez cena i tržišta je superioran u odnosu na ovaj public choice interni argument protiv neoklasičara. Ali, pre nekoliko nedelja sam otkrio jedan rad Armena Alchiana iz 1950ih koji po mom sudu predstavlja jedno od vrhunskih ostvarenja ekonomske teorije 20 veka, i po mom sudu jedini razlog zašto taj rad nije klasik jeste što su njegovi zaključci potpuno “austrijski”. Zove se "Neizvesnost, evolucija i ekonomska teorija".

Šta Alchian tvrdi? Ukratko, da treba odbaciti sve ekonomske modele koji polaze od savršene informisanosti ili znanja pojedinaca. Tj. modifikovati ih izbacivanjem ovih pretpostavki. On pokazuje da čak ako postuliramo apsolutno neznanje tržišnih aktera, proces konkurencije koji će filtirarati uspešne pokušaje u zadovoljenju potreba od manje uspešnih će voditi ishodima koje i neoklasična teorija opisuje kao optimalne ili efikasne. Važan je proces, ne polazno znanje ili racionalnost aktera. Tačka gde se tržišna interakcija “racionalizuje” nije znanje, svest, ideje i racionalnost pojedinaca, nego selekcija uspešnih obrazaca preduzetničkog ponašanja od strane okoline putem cena. To je hajekovski mehanizam evolutivne selekcije uspešnih obrazaca ponašanja, u ovom slučaju uspešnih obrazaca traganja za pozitivnim profitom. I najgluplji pojedinac će steći preciznu sliku o korisnosti onoga što radi, bez obzira na motivaciju ili znanje. Profit, bankrot, rast ili pad zarade će mu reći.

Alchian ovo zove “survajvalizmom” ili principom opstanka: suštinska stvar na slobodnom tržištu nije da su akteri racionalni i ex ante donose predividive pametne odluke (kako se čini neoklasičnim bihverioristima), nego da najboljji opstaju, bili racionalni ili ne. Alchian navodi neke ekstremne primere da bu pokazao kako individualna racionalnost aktera uopte nije važna za ekonomsku efikanost tržišnih ishoda. Recimo, ima dest različitih puteva koji vode iz Čikaga, i samo na jednom postoji benzinska pumpa. Posle nekog vremena, samo putnici koji su odabrali rutu na kojoj je pumpa će moći da nastave dalje, tj da budu “uspešni”. Ostali će da otpadnu. Ako promenimo rutu gde je benzinska pumpa neki drugi će da opstanu a svi ostali otpadaju. Sa nultim znanjem i jedino datom sklonošču ka riziku i sticanju profita imamo osptanak uspešnijih obrazaca ponašanja koji drugima omogućuju da ih i sami slede i kopiraju.

Naravno, Alchian je svesno izabrao ekstremnu pretpostavku nultog znanja. Ekonomija zasnovana na takvoj pretpostavci bi bila mnogo manje efikasna od ove sada, u stvarnosti je znanje najčešće ograničeno i nepotpuno. Ali je poenta koju on hoće da naglasi da neizvesnost, nepotpuno znanje, psihološki “bajasi” i bilo šta slično, nemaju nikakvog uticaja na ono što ekonomisti zovu “ekonomskom efikanošću”. Pretpostavka odsustva bajasa, potpunog znanja ili racionalnosti aktera je nepotrebna: to što je znanje uvek ograničeno, fragmentarno, nekad čak protivrečno, vrlo malo uticaja ima na konačnu efikanost procesa konkurencije, jer mehanizmi darvinističke selekcije trijerišu uspešne pokušaje od manje uspešnih: Ex post znanje je mnogo važnije od ex ante informacije (Naravno neću ovde da davim o onome što svaki Austrijanac zna, da konkurencija nije stanje kao kod neoklasičara, nego proces).

Primetimo da Alchian “tuče” mnogo jačeg i zahtevnijeg protivnika od bihevioralne ekonomije – neoklasični model savršene konurencije. Dakle, ne samo psihološke bajase i iracioanlnosti, nego odsustvo potpunog znanja i kompletnih, “simetričnih” informacija. Jedan mnogo zahtevniji model. Pa ipak se ne povlači na tu rezervnu poziciju, “jeste drugovi, u pravu ste, tržište je neefikasno, ali država još gora”, nego kaže: “ne, efikasno je, samo vi imate pogrešnnu ideju o tome šta znači “efikasno”, pa vam se čini da nije”.

Sve što bi jedan Achian-Austrijanac mogao da kaže bihevioralistima, koje je Slaviša zasuo vrlo sofisticiranim i komplikovanim dokazivanjima da je i njihov regulator jednako iracionalan ili još iracionalniji od tržišnih aktera je – iracionalnost aktera nije nikakav argument protiv tržišta, niti za regulaciju. Da ispravim Klinga:

tržište JE efikasno, koristite tržište.

30 January 2011

Mirko, liderski

I dalje mi čudno. Neko u vladi, i to premijer, ali ne iz stripova Marka Somborca. Reći da za nešto nema para i da to nešto nikako ne može je stvar koja je nedostajala Srbiji. Reći i šta bi bile posledice (mada su malo dramatizovane) je takođe dobra stvar. I još iz usta premijera koji je konačno izašao iz senke.

Međutim, kolikogod su zahtevi sindikata neinteligentni, vladi nedostaje kredibilitet. Prvo, ministar obrazovanja je još od 2004. godine po pravilu sličan ministru za infrastrukturu po stepenu kompetentnosti i uspešnosti. Da bi se glumila Margeret Tačer mora se ponuditi alternativa i nešto minulog rada. Toga nema. Nije poneta da se ne daju pare, one se nemaju odakle dati. Poenta je da jedna od četiri svete krave srpske države blagostanja nije ni taknuta reformama.

Zona sumraka

Ja kao mutav na telefon, ali čisto da potvrdim svoja zapažanja o tržištu stanova. Kako to da ako vlada nestašica stanova cene rentiranja padaju, a broj nerentiranih stanova raste?

28 January 2011

Nulifikacija

Svi smo učili u školi da podela vlasti znači da postoje izvršna, zakonodavna i sudska vlast koje su nezavisne i služe kao kočnice i protivteže jedna drugoj. Recimo, ako američki Kongres ili predsednik prekorače svoja ustavna ovlašćenja, tu je Vrhovni sud da ih zaustavi. A sa druge strane narod kontroliše sudije tako što se one imenuju od strane predsednika i Senata. Kongres donosi zakone, ali ih administracija sprovodi, a sudovi proveravaju.

Nažalost, ovo je priča za malu decu. Ako pogledamo upravo ovaj naš zlatni standard "podele vlasti", Ameriku, vidimo najplastičnije koliko to nema veze sa realnošću. Vrhovni sud nije nikakva brana moći federalne vlade, već instanca koja služi da verifikuje i povrdi ("rubber stamp") ono što političari odluče. U Americi, negde od 1937 godine vlada apsolutno bezakonje: federallna vlada radi praktično šta god hoće - donosi na desetine i stotine zakona koji su u direktnoj suprotnosti sa slovom Ustava bez ikakvih posledica po sebe. Vrhovni sud to nikad ne poništava. Celokupna država blagostanja koja je u Americi izgrađena je protivstavna (svi federalni programi preraspodela i socijalne pomoći), centralna banka je protivustavna, 99% svih federalnih ekonomskih regulativa su direktno protivustavne.

Ali, postoji u američkoj tradiciji doktrina koja je pravi recept za veliku vladu: doktrina prava država ("states rights"). Ova doktrina je zasnovana na izvornom značenju američkog Ustava: bio je to dokument kojim se formira federalna vlada sa ograničenim moćima kojoj se daju vrlo precizno izlistirana ovlašćenja, a sve što nije od strane država delegirano, desetim amandmanom je ostavljeno državama kao njihova ingerencija. Originalno shvatanje iz vremena kad je Ustav donet je da su države suverene, a federalna vlada ima samo vrlo uske delegirane moći.

Iz ovoga sledi da države imaju pravo na secesiju. To je jasno kao dan. Ali sledi još jedna, malo manje radikalna, ali jednako opravdana doktrina: doktrina poništavanja protivustavnih federalnih zakona od strane država ("State nullification"). Ovu doktrinu su prvi put formulisali Thomas Jefferson i James Madison u njihovim Virginia i Kentucky rezolucijama iz 1798 kojima su ove dve države poništile jedan federalni zakon koji je drastično ograničavao slobodu štampe (garantovane prvim amandmanom). Rekli su - vi ste doneli taj zakon, ali u ovoj zemlji su države suverene a ne federalna vlada, tako da države imaju pravo da konačno tumače šta je ustavno a šta ne. I zato mi kao suverene države Virginia i Kentucky odbijamo da ga primenjujemo ovaj zakon na našoj teritoriji. Ova doktrina je primenjivana u više navrata u američkoj istoriji, uključujući i poništavanje jednog zakona o odbeglim robovima, po kome su vlasti država bila obavezne da vrate sve robove koji pobegnu sa Juga njihovim vlasnicima. Viskonsin je direktno nulifikovao taj zakon tokom 1850'ih. Istorijski su severnjačke države koristile nulifikaciju mnogo češće nego južne, toliko da je jedna od glavnih primedbi Južne Karoline, kad je proglasila secesiju 1860 bila da je Sever "suviše mnogo nulifikovao", a u svom oproštajnom govoru Jefferson Davis je takođe osudio nulifikaciju.

Brojni su primeri korišćenja nulifikacije čak i danas. Vrhovni sud je dao za pravo federalnom zakonu kojim se zabranjuje korišćenje marihuane u medicinske svrhe. Svejedno, u Kaliforniji je i dalje na snazi zakon kojim je to dozvoljeno, i marihuana se slobodno prodaje: samo u okrugu Los Angeles ima nekoliko hiljada prodavnica gde se ona može legalno nabaviti. Dalje, zakon o ličnim kartama koji je svojevremeno donela federalna vlada bio je direktno nulifikovan u Mejnu, i kasnije u još nekoliko država, i Bušova adminsitracija je odustala od njegove primene.

Najnoviji (i mnjogo ozbiljniji primer) je Ajdaho. Oni su rešili da nulifikuju Obamacare! Oslanjajući se na odličnu knjigu Tom E. Woods'a sa Mises Instituta "Nullification" (koju apsolutno preporučujem svima) njihovi zakonodavci će uskoro vrlo verovatno izglasati zakon kojim se Obamacare proglašava protivustavnim i odbija njegova primena na teritoriji Ajdahoa.

Dakle, i to je veliki izvor pesimizma za Srbiju i slična mesta: priča o "podeli vlasti" je samo po sebi prazna priča. Jedina stvar koja može ograničiti vlast je federalizam, tj radikalna decentralizacija i okretanje jednih političara protiv drugih.

P.S. Sjano predavanje Tom Woodsa o nulifikaciji.

Povodom štrajka prosvetara

Pročitajte tekst Waltera Russela Meada o američkom obrazovnom sistemu i uticaju "čarter" škola.

Inače, "čarter" škole su uglavnom američki izum. Radi se o novoosnovanim "privatnim" školama koje se uglavnom finansiraju iz budžeta, ali se na njih ne odnose mnoga od pravila koja važe u državnim školama. Više o njima, pogledajte na Vikipediji.

Nešto vrlo slično postoji i u Švedskoj

Zašto bi se u stranke učlanjivali uspešni ljudi koji imaju posao?

Kaže pevač Marinko Rokvić, a vezano za (izmišljenu?) vest da će se njegov sin učlaniti u LDP:

Pa, ima svoj posao, uspešan je u tome, ne vidim zašto bi se učlanio u neku stranku

27 January 2011

Katapulti i kablovi

B92 danas prenosi zanimljivu vest da meksički krijumčari droge koriste katapult da prebace drogu na američku teritoriju.

Kada je alkohol bio zabranjen, glavni kanal šverca je bio Vindzor, u Kanadi (odmah preko puta Detroita). Evo šta kaže Vikipedija:

Najveći deo alkohola su švercovali obični ljudi. Stalno su izmišljali nove načine da sakriju alkohol na brodu dok su prelazili reku. Koristili su razne trikove poput gumenih kaiša, lažnih grudi, štitnika za grudi, kofera, čak i vekni hleba. Mnogi su sa sobom vodili decu i putovali sa porodicom da bi izbegli hvatanje. Čak su i deca naučena da plaču i vrište kako bi stvarali zabunu i uticali na carinike da izbegnu detaljno pretresanje.

Pogledajte i ovde nekoliko zanimljivih načina na koji je prohibicija zaobilažena. Možda najzanimljiviji je ovaj:

One of the more elaborate bootlegging devices was a cable tunnel that ferried submarine "torpedoes" filled with alcohol across the river. While customs guards focused on people smuggling alcohol under their clothes, this ingenious contraption quietly reeled in forty cases of liquor an hour.

Poenta svega ovoga je - ljudi uvek nađu način da zaobiđu glupe zabrane.

Ko je ovo rekao?

Građani Srbije su se dugi niz godina suviše oslanjali na državu i sada imamo inerciju kada radno sposobni ljudi razmišljaju na način "hajde da vidimo šta država može da uradi za nas". Moj odgovor je da država nije tako jaka, nije ni bogata, i sve dok budemo smatali da će ona da rešava sve naše probleme, nećemo ni ići napred. Radno sposobni građani ne treba da očekuju pomoć države, i sramota je da je očekuju. Na njima je da se iskažu i dokažu u jednoj fer, otvorenoj utakmici.

Privatizaciju ne samo da nismo završili, već idemo unazad, pa čak pojedina javna preduzeća uzimaju u svoje vlasništvo kompanije koje smo pre toga privatizovali, čime se država ponovo vraća na scenu. To je najveća glupost koja može da nam se dogodi. To je uništavanje ekonomije. Privatizacija mora da se završi, kompletno i što pre. 

Odgovor će vas iznenaditi. 

Javašluku je odzvonilo

O opasnosti od nestandardnih sandučića je već naveliko pisano. Poštari su godinama u problemu da isporuče poštu, Sizifove su to muke (u praksi postoje slične muke sa nestandardnim stepenicama, liftovima, zvoncima i vratima kod isporuke preporučene pošte, pa ona često završi u vidu obaveštenja u nestandardnom sandučetu). Nažalost, ni mudar zakonodavac nije predvideo šta činiti sa desperadosima koji se odmetnu od javnog preduzeća i odluče da ne zamene sandučad koja nas koče u EU integracijama. Međutim, ima i glasova razuma.

***

Upitana kako će onda građani biti sankcionisani, portparolka RAPUS-a Zorica Panić je odgovorila da će ta agencija "u veoma kratkom ruku" sastaviti nacrt novog zakona, "kojim će pitanje sandučića biti sistemski rešeno", a predlog će biti da "poštari nemaju obavezu da uručuju poštanske pošiljke ako vlasnici ili nemaju ili ne održavaju kućne sandučiće".

***

Hvala bogu da ćemo dobiti i ključni sistemski zakon o poštanskim sandučićima. I da znamo da ne dajemo uzalud novac za tako esencijalnu instituciju kao što je RAPUS.

Još kada bi imali iole pameti i umesto da se bahate shvatili besperspektivnost puževe pošte u e-društvu. Stoga je neophodno da se na vreme razmisli o standardizaciji inboksa za elektronsku poštu gde vlada neviđeni javašluk.

25 January 2011

Hajek o Pinočeu, Salazaru demokratiji, ljudskim pravima...

Kao reakcija na pismo jednog čitaoca londsonskom Timesu iz 1978, koji ga je optužio da podržava razne desničarske, autoritarne režime poput Salazara i Pinočea, Hajek odgovara u pismu uredniku istog lista:

Sir,

Though I can scarcely expect you to find space in your columns for the instruction Mr William Wallace (July 24) evidently needs, I shall appreciate it if you can do so for a brief reply.

I have certainly never contended that generally authoritarian governments are more likely to secure individual liberty than democratic ones, but rather the contrary. This does not mean, however, that in some historical circumstances personal liberty may not have been better protected under an authoritarian than democratic government. This has occasionally been true since the beginning of democracy in ancient Athens, where the liberty of the subjects was undoubtedly safer under the ’30 tyrants’ than under the democracy which killed Socrates and sent dozens of its best men into exile by arbitrary decrees.

In Modern times there have of course been many instances of authoritarian governments under which personal liberty was safer than under democracies. I have never heard anything to the contrary of the early years of Dr Salazar’s early government in Portugal and I doubt whether there is today in any democracy in Eastern Europe or on the continents of Africa, South America or Asia (with the exception of Israel, Singapore and Hongkong), personal liberty as well secured as it was then in Portugal.

More recently I have not been able to find a single person even in much maligned Chile who did not agree that personal freedom was much greater under Pinochet than it had been under Allende. Nor have I heard any sensible person claim that in the principalities of Monaco or Lichtenstein, which I am told are not precisely democratic, personal liberty is smaller than anywhere else!

That a limited democracy is probably the best possible known form of government does not mean that we can have it everywhere, or even that it is itself a supreme value rather than the best means to secure peace, a defensor pacis or instrument of peaceful change of government. Indeed our doctrinaire democrats clearly ought to take more seriously the question when democracy is possible.

Perhaps they can be induced to reflect on this by pointing to the truism that, except in the direct democracy based on an assembly of all citizens, a democracy can never create itself but must always be the product of the authoritarian decision of a few – and be this only the decisions about the questions to be asked and the procedure to be followed in a plebiscite. After all, some democracies have been made possible only by the military power of some generals. And my old doubts whether a democracy can be maintained in a country which has not by different institutions been taught the tradition of the rule of law has certainly been only confirmed by recent history.

Yours faithfully,
F.A Hayek


HT Željko Simović, Borislav Ristić

Libertarijanizam, in flagranti, opet

Prethodni post je slikovita (i doslovno) kritika kolektivizma i socijalizma.

No, dozvolite da primetim da ima još većih nevolja od Kim Il Sunga. I da ovo što je predmet sadašnjeg posta, uz sve uvažavanje prethodnog, ima možda i većeg uticaja da dugoročne izglede slobode u svetu. Radi se naravno o tome ko zastupa ideje slobode danas.

Reason magazine je vrlo popularan, cenjen, ugledan, da ne kažem "fancy" portal, jedan od najuticajnijih i najčitanijih koji postoje.

Verujem da bolji poznavaoci savremen politike među vama neće mnogo iznenaditi kad kažem da su 2008 skoro svi autori i urednici ovog lista glasali za Obamu. I to pogledajte sa kakvim sve sumanutim, maloumnim obrazloženjima:

Reason Magazine, Presidential Poll 2008

Question 1. Who are you voting for in November?

"If the polls in my home state are close: Obama" - Peter Bagge, contributing editor

"Obama. The Republicans must be punished and punished hard." - Ronald Bailey, science correspondent

"I plan to vote for Obama mainly because he is not a Republican and not John McCain, who is temperamentally unfit to be president." - Bruce Bartlett, columnist

"For not a single "liberal" reason, I am voting not only for Obama, but for the GOP to be utterly spanked and sent into exile" - David Brin, columnist

"Barack Obama. All my life I've been waiting for a black president; Obama's not monumentally unqualified, and his solid-if-boring book at least had some unkind words for teachers unions. Also my kids like him." - Tim Cavanaugh, contributing editor

"Barack Obama, for two main reasons: The Republican Party, which has jettisoned its best inclinations and indulged its worst for the last eight years, richly deserves exile from the White House, and 2) because he shows an intelligence and temperament that suggest he will govern more pragmatically than ideologically—the best that can be hoped for from a Democratic president." - Steve Chapman, columnist

"Ralph Nader, because I never got the chance to vote for Gene Debs or Norman Thomas." - Bill Kauffman, columnist

"Barack Obama, since he's a genuine leader, with a good program for cleaning up Washington, and will be very good for business." - Craig Newmark, contributor

"Barack Obama, because he most exemplifies Reason and Free Minds" - Steven Pinker, contributor

"I really just want the Republicans to lose." - Damon W. Root, associate editor

"I am voting for Barack Obama, because I believe in hope and change and unicorns. Also, John McCain is dangerously mentally unfit to be president and has decided, with his choice of Sarah Palin, to complete the transformation of the GOP into a southern-centered party based on social division and cultural resentment." - Ryan Sager, columnist

"Living in the District of Columbia, I see little reason to mar my as- yet unblemished record of nonvoting. But if I lived in Virigina or Florida, I'd be ticking the box for Obama" - Julian Sanchez, contributing editor

"I'll be voting for Obama, because I think as a nation we're about to descend into a pile of hurt, and I want someone who is smart, pragmatic, and not prone to temper tantrums working to get us out of it as quickly as possible." - John Scalzi, contributor

"Barack Obama. I could give 100 reasons, but I'll just say civil liberties. He's not perfect, and yes, he sold out on warrantless wiretapping, but on the whole, he's been better in this area than any presidential candidate in my voting lifetime." - RU Sirius, nom-de-plume contributor

"I will vote for Obama on behalf of everyone watching in the world, because he’s the coolest to watch on television." - Doug Stanhope, contributor

"I’m voting for Barack Obama, the only remaining candidate whom I trust not to run the country (further) into the ground with stupid and erratic decisions, and who (miraculously for a Democrat) has run a less brain-dead, faux-populist campaign than the Republican." - David Weigel, associate editor

"I think an Obama victory would be the lesser of two evils overall, but I will probably vote for Bob Barr" - Cathy Young, contributing editor


To su ljudi koji idu okolo i prestavljaju se kao "libertarijanci", i koji ponekad štaviše imaju utisak da su ovlašćeni da dele ili uskraćuju libertarijanske akreditive, kao u slučaju Ron Paula. Libertarijanci kojima je Ron Paul rđav kandidat, ali je Obama super? Da, upravo tako.

To su ljudi s kojima smo mi pošli u rat. "Intelektualni predvodnici", avangarda, što reko drug Lenjin. Nije ni čudo što nam tako dobro ide.

24 January 2011

Kolektivizam

Pogledajte sjajni poster sa Vukajlije, koji objasnjava sustinu svih kolektivizama.


Cenzura

U Kanadi je zabranjen hit Dire Straitsa Money for Nothing.

Razlog je sledeća strofa, odnosno upotreba reči "faggot" u njoj:


The little faggot with the earring and the makeup
Yeah buddy, that's his own hair
That little faggot got his own jet airplane
That little faggot he's a millionaire

Navodno, ovo ugrožava gej populaciju. Ali, kakve veze ima gej populacija sa ovime? Svakom ko je čuo pesmu, je jasno da se faggot ne odnosi na gejeve, već na muzičke zvezde. Navodno, pesma je nastala tako što je pevač Mark Knopfler slušao šta priča prodavac u prodavnici dok je gledao neke spotove na MTV-ju:

The lead character in "Money for Nothing" is a guy who works in the hardware department in a television/custom kitchen/refrigerator/microwave appliance store. He's singing the song. I wrote the song when I was actually in the store. I borrowed a bit of paper and started to write the song down in the store. I wanted to use a lot of the language that the real guy actually used when I heard him, because it was more real.

Kad smo već kod toga, ovo se nekada smatralo vrhuncem kompjuterske animacije:




Dire Straits - Money For Nothing [1984 @ Yahoo! Video

PS. Komentator Sasa skrece paznju na vrlo slican post na blogu Slobodno trziste. Da sam video na vreme, mogao sam samo da stavim link....

21 January 2011

Zaslužni građanin

Milutin Popović (poznatiji kao Zahar) se žali:

- Svaka čast mojim kolegama koje su dobile nacionalne penzije. Nije mi jasno zašto je meni nisu dodelili? Ima li neko ko ne zna „Ivanova korita“ ili „Svilen konac“? Boljšoj teatar je svirao moj „Celovečernji koncert“! I to nije dovoljno?! Čak mi je Srpska akademija nauka i umetnosti dodelila počasno zvanje akademika, ali izgleda da to ovoj državi ništa ne znači.

A ja mislio da se pravo na penziju zaslužuje uplaćivanjem doprinosa.

Dodeljivanje državnih penzija "zaslužnim umetnicima" je Pandorina kutija, koju nije ni trebalo otvarati. Evo starih postova o zaslužnim pevačima, zaslužnim naučnicima, i zaslužnim sportistima.

Krajnje je vreme da počnu da se dodeljuju penzije i zaslužnim blogerima.

20 January 2011

Fali nego šta da fali, pitanje je šta

Reče nam danas Oliver Dulić da u Beogradu nedostaje 150.000 stanova. Ja bih rekao i pet mostova, metro, kosmodrom i prvak sveta u fudbalu. Kao da slušam gospođu Alku u najboljim danima loženja i ine spinere. Shvatam da mlad i ambiciozan ministar hoće da prenaglasi svoj značaj i svoje čedo, državnu stanogradnju. Ali čemu frljanje?

150.000 stanova, to je 600.000 ljudi kojima fali stan. A Beograd ima oko 1.650.000 stanovnika sa sve okolnim selima i varošicama. Gde je ta armija koja traži stanove? 150.000 porodica traži stan, a ne više od nekoliko transakcija dnevno. Čista Zona sumraka.

Fascinatan je i obim nezadovoljene tražnje. 150.000 stanova x 60 kvadrata x 1200 evra u Dulvilu i to mu dođe 10.800.000.000 evra. Tlapnja i samo tlapnja, milijarda, deset milijardi, sto miliona, isti đavo kada se frlja bez odgovornosti.

K tome još treba dodati da je prosečna starost stanovništva u Beogradu preko 40 godina i da gotovo svakodnevno stari stanovi dolaze na tržište. Jedino ako ne veruje onima koji misle da će cela Srbija doći u Bg i od sebe napraviti urbane socijalne slučajeve. Ili da je eliksir večne mladosti na putu, mada bi se kod nas taj eliksir pretvorio u stogodišnje čekanje na bolje sutra.

Možda mnogi imaju želju da kupe stan, ali super, i ja želim svašta nešto, pa šta onda. Ko ima dovoljno visoku platu može da kupi stan, ko nema može samo da se potrudi da zarađuje više. Kukati što ima manje subvencija je isto bespredmetno, pa upravo je nedostatak subvencija snizio cenu po kvadratu i prosečnu ratu po kvadratu stana. Jedino ima tihe patnje onih koji su hteli da prodaju socijalističke izbe po 2.000 EUR po kvadratu. O izbama u noogradnji i da ne govorim.

Ima i lepa stvar, za razliku o graditelja koridora on barem ne reče da će izgraditi do 2012. godine 50.000 stanova. I to je nešto.

Vaclav u Beogradu

Vaclav Klaus je danas bio u Beogradu, gde je održao govor u SANU gde je postao inostrani član.

Više puta smo ovde diskutovali o šansama liberalizma u Srbiji, i po mom mišljenju, Vaclav Klaus je model liberalnog političara koji u Srbiji može da ima sasvim solidnu prodju. To se donekle vidi i po komentarima na vesti u srpskim novinama - nije ih bilo mnogo, ali su praktično svi bili pozitivni. A sam izbor u SANU nešto govori.

Naravno, najveći deo te pozitivnosti proizilazi iz njegovog stava prema bombardovanju, Kosovu, i donekle, Evropskoj uniji. Ali, to i jeste jedna od pouka koju treba izvući, umesto kačiti liberalne ideje na problematične i na kraju ekstremno nepopularne spoljno-političke pozicije (e.g. priznavanje Kosova, NATO, unitarna Bosna) a koje sa liberalizmom nemaju nikakve veze.

Pri svemu tome, Klaus nije nikakav paranoidni mrzitelj SAD, nego, naprotiv, prijatelj SAD koji u njoj uživa veliki ugled. Dakle, može se sedeti na vise stolica i u tome biti ne samo uspešan nego i popularan.

Who is John Galt?

Pogledajte dva prvoplasirana kratka filma na konkursu posvećenom knjizi Atlas Shrugged.








Kad smo već kod toga, dugo najavljivani igrani film Atlas Shrugged će po svoj prilici biti premijerno prikazan 15. aprila ove godine.

18 January 2011

Koliko vredi dobar menadžer?

Steve Jobs uzeo bolovanje, akcije Applea odmah pale za 8%. Po kapitalizaciji, to je 5 milijardi dolara.

Slučajnost nije, ovo je drugi put da se to dešava.

17 January 2011

O inflaciji u Blic Novcu

U tekstu ispod je moj tekst o inflaciji iz najnovijeg Blic Novca. Kako se isti podlist već duže vremena ne objavljuje na netu & nisam prodao autorska prava, prenosim tekst ispod. Nisam rekao nešto posebno novo, ponešto duhovitosti sam pozajmio od drugih, ali sam podigao nivo ironije.


NIKO NEMA ŠTO SRBIN IMADE

Ima razloga da se Srbija smatra liderom na Balkanu. Na polju inflacije nema joj premca od Alpa do Crnog Mora, od Panonije do Peloponeza. Rezultati na evropskom nivou intrigiraju, večiti derbi dinara i grivne prerastao je u oštro rivalstvo za titulu najgoreg novca od Atlantika do Urala. Međutim, iako su rezultati neosporni, iako je dominacija dinara na evropskom prvenstvu u inflaciji već decenijska, nikako da se pronikne u tajnu koju krije NBS, a koju je nasledila od NBJ.
Pominjuju se mnogobrojni uzorci primata srpske škole monetarne politike. Jedni kažu da je to zbog monopola, drugi vele da inflaciju imamo zbog strukturnih problema, treći spominju priliv kapitala u godinama koje polako padaju u kolektivni zaborav, četvrti pominju cene pod kontrolom države, peti barataju svetskom cenom nafte. Neki se prisećaju zlatnih dana kada je domaća monetarna politika oborila svetske rekorde. Kako bilo, mnogo je teorija, ali ako ste posvećeni rezultatima to nije ni bitno. Srbija je lider bez premca.
Možda je i cinično pisati na ovakav način o zlu koje nas prati godinama. Međutim, najjednostavnije objašnjenje inflacije može se dati na mnogo sarkastičniji način. Obrani-okreni inflacija najviše liči na neželjenu maloletničku trudnoću – objašnjenja su mnogobrojna, suprotstavljena i emocionalna, ali je uzrok jedan i samo jedan. Isti je slučaj sa inflacijom, samo je jedna institucija odgovorna jer ne uspeva da koristeći instrumente koje ima kontroliše novčanu masu i samim time i cene svede na nivo mediokritetskih evropskih centralnih banaka. Ako je 1990-ih bilo bespredmetno upirati u centralnu banku u vreme jedne od većih organizovanih državnih pljački sopstvenih građana, danas ima razloga za to. Naime, centralna banka formalno-pravno ima punu nezavisnost i mogućnost da vodi monetarnu politiku koja bi snizila inflaciju u Srbiji. Ključno pitanje je šta je sprečava NBS da bude kao i sav kulturan centralno-bankarski svet.
Odgovor je da centralnu banku ništa ne sprečava. Ono što funkcioniše u celom svetu mora da funkcioniše u Srbiji. Ono što se ne radi u celom svetu ne treba da se radi u Srbiji. Dakle, centralna banka se stara o onome što je njena ciljna funkcija, u slučaju Srbije targetiranje inflacije. Centralna banka se ne bavi kursom, platnim bilansom, besplatnim sladoledom i drugim stvarima koje nisu njena svrha. Ako centralna banka ne može da obezbedi stabilan novac ona nema nikakvu korisnu svrhu, baš kao što nikome ne treba pekar koji pravi kiseo i gnjecav hleb, ali super komentariše setvu pšenice ili poteze komšije staklara. U najkraćem, srpsko centralno bankarstvu kao da živi u 1970-im i kao da su guverneri koji su vodili NBJ i NBS zaboravili šta su pročitali u Fridmanovim knjigama ili kao da ne žele da vide šta rade komšije.
Dakle, izgleda da nam NBS liči na tipičnu paradigmu srpske države, srpske politike, srpske kafanske priče. Omnipotentna institucija koja bi da radi sve, a na kraju ništa ne uradi kako treba. U pozadini ove lažne omnipotentnosti je svrha svake inflacije – skriveno oporezivanje sopstvenih građana. Nije nam dosta što za državu radimo 161 dan i to pod uslovom da istoj ne moramo da platimo i ponešto što se ne vidi kroz budžetske stavke, nego nam ista još zavuče ruku u džep, a da to nismo ni osetili. Jednostavno nam istopi naše ugovore, naše pare, našu budućnost. Naravno, nije to igra sa isključivo negativnom sumom jer nema smisla uzeti, a da se nekom ne da zauzvrat. Nije danas baš kao u vreme stvaranja imperija na primarnoj emisiji, ali tu je država ako nešto zaškripi.
Sve u svemu naša koza je mnogo proždrljiva. Stoga je najbolje maknuti kozu od kupusa. Za Srbiju je najrazumnije rešenje da se odrekne monetarne samostalnosti. Neće nam to potpuno otkloniti inflaciju, ali će na dugi rok biti najbolje rešenje. Sizifov je posao zidati dinar na Slaviji, kada ga zla vila politikantska ruši svake noći i tako u nedogled. Ili što bi rekao naš narod – manite se ljudi ćorava posla.

Zanimljiva advocacy kampanja rumunskog civilnog sektora

Pre desetak dana je do nas stigla zanimljiva vest iz Rumunije:

Besne veštice koriste mačije fekalije i mrtve pse kako bi bacile čini na predsednika i vladu koji ih primoravaju da plate poreze. Na oku poreznika su i proroci, koji su trebali da vide šta im se sprema.

Izuzetak koji potvrđuje pravilo

Ne pada mi na pamet nijedan idiom koji je je manje shvaćen od ovoga. Pogledajte raspravu na internetu, konkretno recimo ovde i ovde. Većina ljudi koristi ovaj idiom upravo u najglupljem mogućem kontektstu:

A: Mi smo najbolji.
B: Čekaj, a Đoka? Pa on je vaš, a loš!
A: Izuzetak koji potvrđuje pravilo.
B: Da, u pravu si. (???)

Nema mnogo veze sa ovim blogom, ali sam pomislio da bi nekome možda bilo zanimljivo da shvati o čemu se zaista radi.

Dakle, "izuzetak koji potvrđuje pravilo" neki pravnici koriste da dodatno ukažu na činjenicu da za da stvari koje nisu izuzete, važi pravilo.

Na primer, ako u zakonu piše "kazna za ubistvo je smrt, osim u slučaju samoodbrane". To znači da, ako se ubistvo nije desilo u samoodbrani, sledi smrtna kazna, bez obzira na ostale okolnosti. Argument je - "Da da je zakonodavac želeo još izuzetaka, naveo bi ih u zakonu. A činjenica da je navedena samoodbrana kao izuzetak, potvrđuje pravilo - smrtna kazna sledi za sve ostale ubice."

Dakle, "izuzetak koji porvrđuje pravilo", NIJE neki misteriozni logičko-filozofski aksiom koji od argumenta PROTIV pravi argument ZA, već se radi o relativno jednostavnom pravnom principu. Evo ovde jednog kraćeg teksta o tome.

15 January 2011

Prognoza

Mnogo je lakše predvideti postojanje finansijskog balona nego vreme kada će pući. Za Kinu većina čak i ne misli da je balon, ali ja bih da izađem sa prognozom da se Kini sprema ozbiljan pad. Evo razloga.
1. Racionalno je za ekonomiste da predviđaju slomove. Ako se ništa ne dogodi, prognoza se brzo zaboravi, a ako se slom dogodi, onda postanete prorok. Čak i serijski prognozeri slomova kao Roubini su profitirali od poslednje krize (čija geneza nije imala ništa sa Roubinijevim tajmingom ili scenariom). 
2. Centralna banka Kine je opet podigla stopu obavezne rezerve. To je već sedmi put u poslednjih godinu dana, uz povećanje kamata. Kina je kroz krizu prošla opuštenom monetarnom politikom, ali sada kada inflacija porasla sa tim se mora prestati.
3. Ekonomske krize nastaju usled pogrešne alokacije kapitala. Ako slušate austrijance, pogrešna alokacija sledi iz svake monetarne ekspanzije. Ali u Kini je stvar mnogo gora, banke su velikim delom u državnom vlasništvu i podložne političkim direktivama. Alokacija je ponekad groteskno pogrešna, gradovi duhova i aerodromi bez aviona su obišli internet, ali koliko je još takvih projekata nagomilano proteklih godina?
4. Političko kreditiranje je najverovatnije imalo udela u ublažavanju efekata krize u poslednje dve godine. Pošto je spoljna tražnja presahla, a rukovodstvo htelo da se po svaku cenu nastavi rast, realno je pretpostaviti da su banke intenzivirale kreditiranje ne u profitne nego u "razvojne svrhe" -- izgradnju kapaciteta koji su sve manje potrebni.
5. Kineske vlasti već duže vreme kreditiraju SAD i evropske zemlje i to je bio jedan od faktora visoke tražnje u tim zemljama i velikog kineskog izvoza u njih. Ove zemlje su počele ili će uskoro početi da štede, posebno Evropa. Ni Japan sa 200% GDP javnog duga ne može više da se zadužuje. Istovremeno, SAD i EU su veoma ljute zbog kineske prisilne štednje i niskog juana, a i same su odštampale dosta svojih valuta, što će i evro i dolar držati nisko u odnosu na juan. Zbog svega toga sve su manji izgledi da će se izvozno tržište za Kinu oporaviti, što pogoršava problem suvišnih kapaciteta.
6. Ekonomski slomovi obično nastaju posle dužih perioda rasta, kada istorijske stope rasta ubede ulagače da trendu nema kraja. Nema sumnje da je taj, prvi uslov krize, ovde ispunjen. O Kini se razmišlja kao o Japanu 1989. godine, kao da nikad neće prestati da raste. Kineska ekonomija je trebalo da zajedno sa ostalima oseti pad u poslednje dve godine -- što se to nije dogodilo je možda znak njene snage, ali možda i znak da je bila veštački podstaknuta po političko-bankarskoj liniji. U trenutku kada monetarna ekspanzija prestane, što se radi već neko vreme (vidi tačku 2.), počinje da se plaća cena odlaganja krize.
Kako će krah izgledati? To ne bi bila tipična valutna kriza tipa Argentine ili Indonezije, jer Kina ima visoke devizne rezerve, a kurs nije precenjen nego potcenjen. Verovatniji scenario je pad berze i veliki bankarski problemi zbog nagomilanih loših kredita. Ako se to pokrije štampanjem para može doći do dodatnog bega iz juana, mada zbog kontrole tokova kapitala u Kini to ne bi trebalo da bude veliki problem (većina stranog kapitala su fiksna ulaganja). Alternativno, može biti samo mekog prizemljenja poput onoga u Japanu -- ali ne znamo da li je to bolje, jer dok su se Argentina i Indonezija oporavile, Japan dvadeset godina stagnira.
Za razliku od drugih zemalja, u bilo kom scenariju još zanimljiva stvar od ekonomije biće političke posledice.

Friedman monetarni socijalista

Kaže ovaj poznati ekonomista:

What did I mean here when I said that Milton Friedman was on the same side of the divide as Keynes, and the other side from people like Ron Paul? I meant that Friedman-type monetarism was technocratic, not moralistic; he advocated a constant growth rate of the money supply on the basis that it works better than activist policy, not on the grounds that printing money is confiscation.

In fact, Friedman was in favor of printing money. He wanted to stabilize broad monetary aggregates like M2, not the monetary base (which is the stuff the Fed actually prints). His criticism of the Fed during the Depression was that it didn’t do enough to prevent a fall in M2 — that is, that it didn’t print enough money. He was all for devaluation as a way to get prices and wages in line. And he pretty clearly favored quantitative easing.

It says something about the times we’re in that Milton Friedman now looks left-of-center, at least on monetary issues.

14 January 2011

Reforma reforme pravosuđa

Pogledajte apel vodećih domaćih pravnika.

To je suprotno svakoj ideji prava. I elementarnoj pravnoj sigurnosti. I ideji podele vlasti. To je potiranje pravnovaljane volje pojedinaca retroaktivnom neustavnom kolektivnom voljom zakonodavca. To je svemoć zakonodavca, tj. samovolja, suprotnost mogućnosti konstituisanja Srbije kao moderne pravne države vladavine prava. To je negiranje osnovnih individualnih prava - između ostalog, prava na efektivni pravni lek - i osnovnih principa - između ostalih, zabrane retroaktivnosti koja ugrožava pravnu sigurnost.

Ne razumem baš sve. Ali, evo jednog ad hominem argumenta - ako su se oko nečega složili Vodinelići i Kosta Čavoški,  verovatno je tačno to što piše. Što mi reče jedan moj kolega ovim povodom "Ne kune majka sina kad se kocka, već kad počne da se vadi."

Jadna kandidatura

Nadamo se da ćemo da postanemo kandidati, a kršimo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Član 36. sporazuma kaže (tzv. standstill klauzula):

Od dana stupanja na snagu ovog sporazuma, u trgovini između Zajednice i Srbije neće biti uvedene nove carine na uvoz ili izvoz ili dažbine koje imaju isto dejstvo, niti će one koje se već primenjuju biti povećavane.

Dakle, nadamo se da ćemo da postanemo kandidati, a ne samo da nismo uhapsili Mladića (zašta još možda nekoga i možemo da ubedimo da hoćemo, ali ne znamo kako) već i direktno kršimo sporazum do kog smo jedva došli. Stranke koje su tada bile spremne da sruše vladu zbog ovog sporazuma (setite se da je tadašnja vlada zbog toga pala), danas krše taj sporazum bez ikakvih problema.

Heritage indeks 2011

Novi indeks ekonomskih sloboda Heritage fondacije. Neoliberalna Srbija je na 101. mestu, a u Evropi 38. od 43 zemlje.
Iznenađuje me što posle prošlogodišnjih reakcija na krizu nema mnogo većih promena na listi. Recimo SAD je još uvek u prvih deset, kao da se fiskalni stimulusi i nova finansijska regulacija nikad nisu desili.

Deo problema izgleda da je u obuhvatanju fiskalnih prihoda i državne potrošnje, procentualno prema GDP-u. Ako je zemlja imala dublju krizu, potrošnja je kao udeo u GDP porasla čak i ako su praktikovane mere štednje. Na primer Latvija (ja sam da se na srpskom prekrsti ime te zemlje u Latvija, kako i sami sebe zovu), je brutalno štedela, ali je zbog oštrog pada GDP-a pala na listi fiskalnih sloboda i državne potrošnje. Sa druge strane, lista ne sankcioniše budžetski deficit pa je ispalo da su zemlje kao SAD popravile poreski rejting, iako sadašnji deficit znači buduće poreze.

13 January 2011

Red Guy Blue Guy

Pre izvesnog vremena je Internet zaražen "Red Guy Blue Guy" memom. Evo jedne od zanimljivijih slika, a još mnogo sličnih možete naći ovde.

Neki PISA rezultati

Baza podataka o PISA istraživanju je odlična. Evo nekoliko nalaza na koje sam, manje-više slučajno, naleteo.

Recimo, jedno pitanje je "koliko često komunicirate email-om sa ostalim đacima?" Očekujete, jel da, da oni koji više komuniciraju mejlom imaju bolje rezultate na PISA testu? Evo prosečnih rezultata za OECD zemlje.


Zanimljivo je videti i kako su procentualno raspoređeni odgovori na ovo pitanje - 41,5%, 22,5%, 20,1% i 13,5%. Najniži procenat odgovora "nikada" ima Katar sa oko 21,5%, a najviši ima, verovali ili ne, Finska, sa oko 70%. Zanimljivo, jel da?

Nekoliko podataka za Srbiju. Po PISI, 76% učenika ima i koristi kompjuter, još 6% ima, ali  ne koristi i nekih 16% nema kompjuter (razlika do 100% su nedostajući odgovori). Što se Interneta tiče, oko 60% ima i koristi Internet, oko 6% ima, ali ne koristi, a 32% nema pristup Internetu.

Hajde da pogledamo korelaciju između igranja single player igrica (pošto postoji posebno pitanje za online igrice koje zahtevaju saradnju). Evo rezultata:


Dakle, ograničeno igranje je KORELISANO sa boljim uspehom u svim predmetima, a svakodnevno igranje sa lošijim uspehom.

Ponovo naglašavam KORELISANO. Ovo ne znači da ograničeno igranje igrica nije štetno, ili da preterano igranje jeste štetno. Ako mene pitanje, ovo znači da TIP DETETA koji se igra svakodnevno, u proseku nije dobar tip deteta za školu - čak i ako mu se igranje igrica zabrani, to ne znači da će on onda da počne da uči. Možda će da počne više da gleda TV, ko zna. Isto tako, ne vredi decu terati da se igraju po malo, teško će im to pomoći da poprave uspeh u školi.

Zanimljivo je i ovo - odgovor na pitanje "Koliko vremena dnevno provedeš čitajući stvari iz zadovoljstva?"


Deluje da, što dete više čita iz zadovoljstva, učinak na ocenu čitanja postoji, dok je kod matematike i nauke vrlo ograničen. Ali, ponovo, ja ne mislim da ovo znači da dete koje više čita iz zadovoljstva ZBOG TOGA ima bolje rezultate. Jednostavno, deca koja uopšte čitaju iz zadovoljstva su deca koja su bolja u školi. Inače, raspored odgovora na ovo pitanje je takođe zanimljiv:


Znači, ako vas iole zanimaju podaci, obavezno pogledajte PISA sajt - ima gomila podataka o učenicima, roditeljima, školama, praktično šta god da vas zanima.

12 January 2011

Ujed za jezik

Pre samo par sati sam kao komentar na Aleksandrov post napisao sledeće:

Ali, kada govorimo o reprezentativnom sportu, tu sportisti nasupaju za drzavu, pa je nekako normalno da drzava to plati. Dakle, drzava moze da odluci da u nekim sportovima ne zeli da ima tim, ali ako odluci da zeli da ima, recimo, fudbalski tim, onda je meni normalno da se to placa iz budzeta. 


Onda sam naleteo na sledeći tekst i došlo mi je da se ujedem za jezik:

Creative financing secured from a variety of individual, corporate and community sources underpins the U.S. Olympic effort, a feature that sets American amateur sports apart from amateur athletic programs in much of the world.

Unlike most national Olympic committees, USOC receives no continuous federal government subsidy, relying instead on corporate and individual contributions and on the proceeds of its direct marketing program.

Pročitajte obavezno i ostatak teksta da saznate za brojne inovativne načine za prikupljanje para.

Reforma državne uprave po modelu SNS

Samo da se izjasnim da podržavam predlog SNS-a o promeni Ustava sa ciljem smanjenja broja poslanika na 125. U stvari, verovatno je i 100 više nego dovoljno. I ostatak izjave deluje zanimljivo:

Imamo 130 agencija. Hajde 100 da ukinemo. Neke rade dobro svoj posao, a veliki deo postoji samo da bi uposlio partijske kadrove. Posle toga idemo u priču i o javnim nabavkama. Hajde da ih kontrolišemo na drugačiji način pa da uštedimo 300 do 500 miliona evra

Onda mi je ovo zapalo za oko:

Izvinite, a zašto su onda svi, samo jedan minut nakon što smo podneli predloge zakona kojima se ukidaju privilegije, to skinuli s dnevnog reda, sva tri predloga naših zakona 

Pronašao sam ta tri nacrta zakona na sajtu skupštine i evo kratke analize.

Prvo, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o Vladi. Koliko vidim, nema nekih mnogo bitnih stvari - određuje se da Vlada ima samo jednog potpredsednika. Drugo, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o državnoj upravi - jedina stvar je da svaki ministar može da ima samo jednog zamenika, umesto sadašnje situacije gde mogu da imaju i po nekoliko državnih sekretara. Treće, Zakon o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima. Ovo je u stvari jedini zaista zanimljiv Nacrt zakona, jer se predviđa da vlada ima 12 ministarstava i to: spoljnih poslova, odbrane, unutrašnjih poslova, finansija, pravde, poljoprivrede (gde je i životna sredina), privrede i rada (tu je i energetika), saobraćaja (gde je i prostorno planiranje), državne uprave, prosvete (gde su i sport, omladina, nauka), zdravlja (tu je i socijala) i kulture.

Predlog je vrlo sličan predlogu koji sam ja ovde dao pre jedno dve godine (s tim što ja mislim da Socijala treba da bude odvojena, ali da nam uopšte ne treba Državna uprava). 

Odlično, da probam da stavim sve to na papir i da vidim koliku uštedu možemo da očekujemo. Pretpostavke su sledeće: poslanik nas košta 2.000 EUR mesečno, svaki državni sekretar ima sekretaricu i vozača, svaki ministar ima sekretaricu, šefa kabineta, vozača i tri savetnika. Ušteda je, dakle:

1. Ušteda na poslanicima - 125 x 24.000 = 3.000.000 EUR

2. Ušteda na državnim sekretarima - izgleda da ih sada ima 70, a bilo bi ih 12, što znači 58 x (1.500 x 12 (godišnja plata) + 500 x 12 x 2 (godišnja plata vozača i sekretarice) + 4.000 (recimo da toliko godišnje košta prevoz, krkanluk i slično) = 58 x (18.000 + 12.000 + 4.000) = 58 x 34.000 = 1.972.000 EUR

3. Ušteda na ministrima - 15 x (1.500 x 12 + 500 x 12 x 2 (plate vozača i sekretarice) + 1.500 x 4 x 12 (plate šefa kabineta i savetnika) + 30.000 (recimo da toliko košta vožnja ministra, klopa, putovanja i slično) = 15 x (18.000 + 12.000 + 72.000 + 30.000) = 15 x 132.000 = 1.980.000 EUR

Sve ukupno, ušteda bi ila oko 7 miliona evra. Recimo da sam nešto potcenio, neka ušteda bude 10 miliona evra, neka bude i 15. Sve je to je relativno malo, ali to ne treba da bude argument da se to ne uradi. Po mom mišljenju, pravi trošak velikog broja funkcionera nije finansijski, već moralni.

Elem, ja naravno nemam mnogo poverenja u Vučića . Ali, kada bi izašao i rekao "Ukoliko mi budemo činili okosnicu buduće vlade, obećavam da će se ovaj Zakon o ministarstvima usvojiti", svakako bih mu više verovao. Ovako, nije čak ni obećao.

Bolje od Power Pointa

Pogledajte sajt RSA Animate. Teško mi je da objasnim o čemu se tačno radi, recimo da se radi o real-time karikaturizaciji nekog govora. Pošto naravno nikome nije jasno šta sam upravo rekao, pogledajte sami jedan od videa, koji se bavi govorom Kena Robinsona.

Berza umetnosti

Više ne morate biti bogati da biste kupili Pikasa. U Parizu je počela da radi berza umetnosti, na kojoj možete kupiti udeo u slici i to za samo 10 evra po akciji.
Berza služi samo za ulaganje, tako da sliku ne nosite kući osim ako je ne otkupite celu.

11 January 2011

Pravo pitanje

Pita se, pita Vanja Udovičić. Zašto pare teniserima? I ja se pitam zašto ikakve državne pare za vrhunski sport, uključujući vaterpolo?

A zašto u veterpolu nema para, a ima u tenisu znaju i ptice na grani. A svaki izbor ima svoju cenu, pa makr bio najbolji u onome što izabereš.

Ne da se Sloba

Ministar koji je poznat po izjavama koje malo koga ostavljaju ravnodušnim i koje povećavaju broj vernika koji se čudom krste kada čuju iste, danas je predložio nešto što je sasvim konzistentno kreativnim predlozima ekonomije destrukcije. Ministar zna kako "rešiti" problem godine u kojoj bi paori mogli da zarade i koju paru više nego obično.

Pitam se pitam ima li granica štetočinstvu?

10 January 2011

Kineske majke

Iz mog iskustva, ima malo oblasti života u koje drugi ljudi toliko vole da se mešaju kao što je vaspitavanje dece. Ajd' što svako misli da najbolje zna kako decu treba vaspitavati (ne samo ili prvenstveno svoju, nego u ne manjoj meri tudju), nego što, u osudi tudjeg načina vaspitanja, se bez pardona zauzima moralna poza koja implicira da je njima, strancima, stalo do dobrobiti tudje dece više nego njihovim rodjenim roditeljima.

Tako je i članak američke profesorke Amy Chua je izazvao pravu lavinu pretežno negativnih komentara, u kojem nepoznati ljudi sažaljevaju način života njene dece. Počev od naslova članka - Zasto su Kineske majke superiorne - njen tekst je veoma provokativan. Osnovna teza je da 'kineski' način vaspitavanja dece daje bolje rezultate od 'zapadnog' a da je osnovna razlika u premisama koje dve vrste roditelja imaju o vaspitanju. Konkretno, 'kineski' roditelji veruju da su deca otporna na kritike i traume, da deca "duguju" roditeljima što su rodjena a ne obrnuto, i da roditelji (a ne deca) najbolje znaju šta je u interesu dece.

Ja se, s jedne strane, u najvećoj meri slazem sa 'kineskim' premisama ali s druge strane mislim da Chua precenjuje ulogu koje vaspitanje ima po životne ishode. Ono što mi smeta je kad se ljudi, poput Bryana Caplana, okome na takve roditelje sa gnevom pravednika, takoreći spasioca tudje dece. Pri tome njegova reakcija nedvosmisleno pokazuje da on nema pojma kako izgleda odrastanje u ovakvoj vrsti porodice. On zamišlja da je ovo vaspitanje sama surovost i kažnjavanje, a ne primećuju toplinu i požrtvovanost koja se, uostalom i eksplicitno, pominje u samom tekstu.

Nedavno sam pročitala knjigu "Wounded innocents: the real victims of the war against child abuse", koju je napisao američki novinar Richard Wexler (inače progresivac - jako malo ljudi (par progresivaca i grupice religioznih) se bave ovim problemom). Tu se na stotinama stranica dokumentuje perverzna mreža podsticaja vezana za zaštitu dece od zlostavljanja, koja roditelje i decu lišava elementarnih ustavnih prava zagarantovanih najgorim teroristima i kriminalcima, preventivno odvaja decu od roditelja na bazi nebuloznih kriterijuma zanemarivanja (u koje spadaju stvari tipa da li prozori u kući imaju zavese), i onda ih šalje u problematične hraniteljske porodice i sirotišta gde spavaju na podovima i neretko bivaju žrtve ozbiljnog zlostavljanja. Jedan od osnovnih zamajaca celog tog sistema je enorman broj prijava (nekoliko miliona godišnje) koje gradjani (često anonimno) podnose jedni protiv drugih a vezano za, po njihovom misljenju, neadekvatno vaspitanje (taj ogroman broj prijava čini da je vreme posvećeno svakom slučaju vrlo malo, pa se deca preventivno odvajaju od roditelja na osnovu minimalne sumnje, što zauzvrat toliko uvećava njihov broj, da tako "spašeni" iz svojih soba u roditeljskim kućama posle spavaju na podu po podrumima kancelarija). Hoću da kažem, ta, izgleda urodjenja, ljudska sklonost ka zauzimanju moralno superiorne poze prilikom ocene drugih porodica, moze da ima posledice koje su daleko ozbiljnije od zvocanja rodjaka i ostrašćenih blogera.

Problem sa PISA testom

OECD kaže da PISA test "procenjuje koliko su učenici pri kraju osnovnog obrazovanja stekli znanja i veština koje su neophodne za puno učešće u društvu". Međutim, kada pogledate testove, shvatite da to nije baš tako - PISA nije test "znanja i veština", već test razmišljanja, zaključivanja i primene znanja. U stvari, PISA testovi dosta liče na test inteligencije.

I onda, problem nastaje kada se na osnovu PISA rezultata procenjuju obrazovni SISTEMI, a bez skretanja pažnje na to da je PISA skor u stvari veoma korelisan sa IQ-om. Recimo, ako pogledate poslednje PISA podatke, možete da vidite da se u prvih 5 zemalja/regiona nalaze Šangaj, Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Finska i da zaključite da te zemlje/regioni imaju superiorne obrazovne sisteme. Međutim, onda pogledate listu zemalja po prosečnom IQ-u (koja je, naravno i očekivano, veoma sporna) i vidite sledeće zemlje na vrhu - Hong Kong, Južna Koreja, Japan, Tajvan i Singapur.

Dobro, šta sve to znači i kakve to veze ima? Ja razmišljam ovako.

Uspeh u obrazovanju zavisi primarno od dve stvari - detetove inteligencije i kvaliteta samog obrazovanja. Ukoliko u jedan obrazovni sistem ulaze deca koja su inteligentnija nego u drugi obrazovni sistem, očekivano je i da nakon obrazovanja ta deca budu uspešnija, čak i ako su dva obrazovna sistema potpuno ista. Ukratko, sami PISA rezultati nam ne govore mnogo, jer ne uzimaju u obzir razliku u inteligenciji dece, već svu razliku objašnjavaju kvalitetom obrazovnog sistema.

Onda me nije mrzelo, pa sam napravio tabelu u kojoj sam povezao PISA i IQ rangove, pa izračunao razliku između ta dva. U tabeli imam 56 zemalja. Poenta je da ako je zemlja odlična po PISA rangu, a relativno loša po IQ rangu, radi se o dobrom obrazovnom sistemu. Sa druge strane, ako je IQ dobar, a PISA skor loš, onda nešto ne valja u obrazovnom sistemu. Evo šta sam našao.

Po ovome, najgore obrazovne sisteme imaju Austrija, Luksemburg, Italija, Kazahstan i Tajvan, a najbolje imaju Irska, Finska, Australija, SAD i Novi Zeland. Recimo, Finska sa 18. najinteligentnijom nacijom ima druge najbolje PISA skorove, a SAD sa 29. nacijom po inteligenciji ima 16. PISA skorove (od ovih 56 koji se preklapaju u dva spiska). Sa druge strane Austrija sa devetim IQ skorom zauzima tek 33. mesto po PISI. Na donjem grafikonu su prikazane sve zemlje, pa kliknite da bi mogli da pročitate imena.


Nažalost, na pitanje "Gde je tu Srbija?", nemam konkretan odgovor, jer Srbije nema na listi zemalja za koje je računat IQ. Ali, nedostatak podataka me svakako neće sprečiti da iznesem svoj stav. :)

Elem, PISA skorove imamo, pa nam treba samo IQ. Evo procenjenih IQ-ova za zemlje u okruženju: Makedonija 91, Albanija 90, Bosna 90, Hrvatska 90. Mislim da neću mnogo da pogrešim ako i za Srbiju pretpostavim 90. Sa tim IQ skorom bi delili 43. mesto sa Hrvatskom, a po PISA skoru smo 37. u ovom mom spisku, što znači da naš obrazovni sistem relativno dobro "radi" i delio bi od 15. do 18. mesta sa Poljskom, Francuskom i Meksikom.

Ne moram ni da napomenem da se svemu ovome može staviti mnogo prigovora, ali sam pomislio da bi nekome moglo da bude zanimljivo. Ali, mislim da je osnovne poentu - da PISA skorovi ne zavise samo od kvaliteta obrazovnog sistema, nemoguće osporiti.

09 January 2011

Deda Mraz državni neprijatelj broj 1

Mislio sam da napišem nešto više na ovu temu, ali eto jedan deklarisani levičar je napisao mnogo bolje nego što bih ja to uradio.

Nije reč o Deda Mrazu koji je već odavno državni neprijatelj broj 1 u delovima FBiH nego o Deda Mrazu mračnom perverznjaku.

08 January 2011

Wikileaks i neokonovi

Jedan od dosta citiranih telegrama otkrivanih od strane Wikileaksa je onaj o saudijskim vlastima koje nagovaraju Amerikance da bombarduju iranska nuklearna postrojenja, i da time kako se saudijski kralj izrazio "odseku glavu zmiji".

Nije ništa neobično da levičari u Americi ne vole previše da se insistira na ovome jer to podriva njihov narativ o imperijalnoj američkoj spoljnoj politici koja izmišlja neprijatelje, laže o opasnostima da bi opravdala vojne intervencije i u saglasnnosti sa malim jevrejskim Satanom teroriše i podjarmljuje potlačene Muslimane. Ako više arapskih vlada, uključujući i samog saudijskog kralja, mole Amerikance da "odseku zmiji glavu", neće biti da je zmija baš tako bezopasna i da je George Bush tek tako "iz plavog" nazvao Iran, Irak i Koreju "osovinom zla" (uzgred budi rečeno, dodatni Wikileaks kablovi otkrivaju da je Severna Koreja direktno snabdevala Iran vojnom tehnologijom, i da je "osovina zla" zaista funkcionisala i funkcioniše u praksi).

Ali, za mene je mnogo zanimljivije, i iskreno rečeno šokantnije, bilo da saznam da i neki neokonovi uopšte ne vole ove Wikileaks izveštaje. Recimo Daniel Pipes. Na prvi pogeld ovo je čudno, jer se ovi nalazi mogu sjajno iskoristiti sa opravdanje Bušove politike i kao dokaz da pokušaji da se stvari pomere na Bliskom Istoku nisu beznadežni. Zašto bi jedan neokon osećao ugroženim zbog objave da saudijski kralj jako mrzi teheranske mule i voleo bi da im vidi leđa? Zar to nije sjana vest za neokon spoljnu politiku?

Pravi razlog zašto, bar u slučaju Pipesa nije, je što rečeni izveštaji relativizuju nešto do čega je takvim bigotima stalo mnogo više nego do američke spoljne politike - a to je narativ o dijaboličnoj, ubilačkoj religiji Islama, koja kao ujedinjen front kidiše na zapadnu civlizaciju. Sad, naime, odjednom ispada da se sunitski Arapi jednako plaše nuklearnog Irana kao i Izrael i Amerika. I štaviše, spremni su da podrže na sve načine američku ili izraelsku vojnu akciju (nezvanični izveštaji govore da su pre više meseci saudijske i izraelske vojne vlasti sve ugovorile da Saudijci zažmure na prelet jevrejskih aviona preko saudisjke teritorije u eventualnom napadu na Iran). Ako je ovome ovako, onda antimuslimanska propaganda bigota i rasista poput Pipesa "ne pije vodu" više: u arapskom i muslimanskom svetu, kada je reč o njihovim političarima, konvencionalna politička rezonovanja i odnosi moći odnose prevagu nad religijskim rezonima, a još više nad fiktivnom željom da svi kao ujedinjena vojska džihada unište zapadnu civilizaciju. Naravno da ovo nije ništa novo, i da je neprijateljstvo i nepoverenje između Irana na jednoj i Saudijaca, Jordana i Egipta na drugoj opšte mesto. Osim za zapadne antiislamske krstaše koji ne mogu da podnesu da muslimanski Neprijatelj ne predstavlja kohezivan ujedinjeni front kome će oni herojski da se suprotstave, nego kolekciju zavađenih frakcija koje se više mrze međusobno nego što iko od njih mrzi Zapad. Đavo nije tako crn, tj ujedinjen i kompetentan. Štaviše, neki đavoli više vole Ameriku nego svoju tobožnju "sabraću" u uništenju Amerike.

Naravno, malo je reći da se Daniel Pipesu ova prosta istina koju Wikileaks otkriva uopšte ne sviđa. Štaviše, on je vrlo zabrinut da ovi izveštaji "predstavljaju odvraćanje pažnje od onog što je zaista važno i daju iskrivljenu sliku o arapskoj politici". Naravno da odvraćaju pažnju od onog što je Pipesu važno, kad čine paralažu o dijaboličnom ujedinjenom islamskom frontu protiv civilizacije onim što ona i jeste: tupavom, rasističkom, ksenofobičarskom fantazijom zapadnih bigota i neznalica. Razlog zašto on misli da Wikileaks nalazi "iskrivljuju stvari" je uverenje da arpaski političari uvek lažu (to je njihov "kulturološki" kod naime, kao što Jevreji ispijaju krv a Šiptari se brzo kote), te je saudijski kralj u svojoj tajnoj depeši Amerikancima mislio sve suprtono od onog što je rekao. On zapravo voli iranske mule i nada se da će oni da naprave bombu i da zajedno složno ko jedan udare na sve što je srpsko, pardon, zapadnu civlizaciju (otelo mi se, nisam izdržao:)). I izveštaji o sastancima Saudijaca sa Jevrejima gde su dali zeleno svetlo za prelet su takođe deo neke čvorovićevske zavere u stilu "sve je suprtono od onoga što izgleda da jeste". Pipes čak ide toliko u paroksizam da tvrdi da izjave za novine u kojima se tajni izveštaji negiraju ili modifikuju istinine a tajni izveštaji i depeše lažni!

06 January 2011

Zašto je Afrika siromašna?

Prilog raspravi je sa aerodroma u Najrobiju. Napravili ljudi sami sebi VIP ložu i niko u tome ne vidi problem.
Inače sam u kratkom boravku u Africi primetio to generalno obožavanje državnih struktura. Svaki skupštinski poslanik ima titulu velečasni (honorable). Na jednom skupu prisustvovao je između ostalih i ministar iz vlade -- stigao je poslednji i kad je ušao svi u sali su ustali. U prvom trenutku nisam shvatio šta se dešava, a onda su mi objasnili da kada uđe ministar red je da se ustane.

Ni međunarodna zajednica izgleda da ne vidi problem u svemu ovome, jer ne samo da rado ustaju, nego daju i materijalni doprinos VIP-izaciji Afrike -- evo Lazarove dokumentacije o tome.

Spontana akcija

Putnici su opet spasili avion (iako ovaj napadač nije ni imao pravu bombu). To se sada već nekoliko puta dogodilo posle napada al-Kaide.
Jedini razlog zašto je napad 11. septembra uspeo je što putnici u avionu nisu mogli pretpostaviti da se radi o samoubicama, već su mislili da će ovi da se spuste na aerodrom i traže otkup. Sada to više nije slučaj i zato bilo koji terorista u punom avionu nema skoro nikakve šanse da uspe. To sve čini još manje smislenim stroge aerodromske kontrole (posebno su u Americi one prešle granicu apsurda, ljude skeniraju rentgenom pri ukrcavanju.)

05 January 2011

Kad je vlada liberalizovala

Ko je mislio da će država ispustiti priliku da kažnjava svoje građane ljuto se varao. Ko je pomislio da ćemo prestati plaćati cenu što nam je pružena prilika da guramo svetu prst u oku zeznuo se još više. Liberalizacija uvoza nafte i naftnih derivata je prilično obesmišljena odlukom da se na benzin koja se kupi od NIS plaća akciza od 45 dinara po litru, a na benzin koji se uveze mimo NIS-a plaća se 49,5 dinara. Kada se doda PDV to je više od 5 dinara u jedra Gaspromu.

04 January 2011

Javno mnjenje

Pogledajte ovaj izliv gneva u komentarima na vest B92 da će država možda prodati Komercijalnu banku. Uostalom i samu vest, pristrasnost sa kojom je pisana, ekonomiste koje je novinar pitao za komentar.
Zamolio bih ekonomiste čije su izjave citirane da mi objasne iz koje teorije su izvukli to da država treba da se bavi bankarstvom? Možda nisam pratio literaturu. Šta je u pitanju, tržišna greška, javno dobro? Možda politekonomski razlozi, superiornost stranačkih menadžera?

I u vreme najveće finansijske krize, kad je američka vlada privremeno ušla u vlasništvo banaka, to je bilo samo u svrhe kolaterala za pomoć koju im je dala i do sada taj udeo uveliko prodaje. Ni intervencionističke ekonomiste poput Krugmana i Stigliza nećete čuti da traže da država upravlja ili bude vlasnik banaka, ili da bulazne o nekakvoj "razvojnoj banci" za bilo koju zemlju.

Da li Komercijalna banka nudi bolje uslove od stranih banaka? Da je tako, do sada bi imala monopol na tržištu a druge banke bi pobegle. Naprotiv, Komercijalna banka preživljava kao državna firma jer je konkurencija tera na pristojnost, a imala je dobru startnu poziciju i aranžman sa EBRD.

S vremena na vreme mi dođe da se izvinim političarima što ih ovde napadamo. Ne znam drugu zemlju gde vlast mora da se izvinjava ekonomistima što hoće da privatizuje državnu banku na čijem je čelu stranački kadar.

Kraj dinara?

Ekonomista Labus je mnogo bolji od političara Labusa. Ovo je odličan članak o dinaru, inflaciji i NBS, sa jednom ključnom propozicijom za razmišljanje:
Slaba vlada popustila je pod pritiskom i uvela je indeksaciju plata i penzija. Poslednje sidro za obuzdavanje cena time je napušteno. Dugoročno gledano, to predstavlja definitivnu presudu za dinar. Kada postoji dvocifreni rast cena koji Narodna banka ne može da zadrži, kada je budžetski deficit visok a zaduživanje države podiže kamatne stope, kada postoji dvovalutni sistem u kome evro dominira, kada sve to postoji, uvođenje indeksacije ubrzava neminovni pad dinara. ... Spirala plata, cena i kursa vrteće dinar nadole sve dok ga potpuno ne izbaci iz opticaja.

Evo i kakav režim kursa kome odgovara:

Narodna banka takođe nema interes ništa da menja. Svako fiksiranje kursa dinara umanjuje njenu ulogu u privredi. Mnogo je jednostavnije da optuži vladu za inflaciju nego da se liši svog uticaja.

Ni vladi ne odgovara promena režima deviznog kursa. Tada bi zaduživanje bilo mnogo skuplje, a mogućnosti finansiranja deficita daleko teže. ...

Interesi banaka su protivrečni. Lepo se zarađuje na razlici između kupovnog i prodajnog kursa, ali se istovremeno gubi na negativnim kursnim razlikama. ...

Privredi, na kraju, uopšte ne odgovara nestabilan kurs. Ona je na čistom gubitku.

02 January 2011

Coaseova (Koazova) teorema

Posle posta o samom Coaseu, da vidimo u čemu je problem sa njegovom teoremom.

Naziv Coaseova teorema nije izmislio Coase nego George Stigler. Odnosi se na diskusiju eksternih efekata i obično je formulisana ovako: kada su vlasnička prava jasno definisana i transakcioni troškovi niski, resursi će biti efikasno alocirani bez obzira na njihovu prvobitnu alokaciju. Ovo "resursi" se odnosi na eksternalije (negativne eksterne efekte neke aktivnosti, recimo zagađivanje sredine), pa je možda bolje reći ovako -- kad su vlasnička prava nad eksternalijama (ko ima pravo da ih stvara) jasno definisana, i nema transakcionih troškova (mogući su pregovori između suprostavljenih strana), problem eksternalija će suprostavljene strane same rešiti pregovaranjem, tako da to rešenje bude efikasno (u Pareto smislu, tako da su obe strane zadovoljne, kao i u kolektivističkom smislu maksimizacije ukupnog proizvoda). Dalje, krajnje rešenje će biti isto, bez obzira ko je pre pregovaranja imao pravo da pravi eksternalije.

Ako sam ovako još više zamutio stvari, uzmimo primer. Zubar i psihijatar imaju ordinaciju jedan do drugog. Zubar pravi buku, psihijatru treba tišina. Zubar svojom bukom pravi negativne eksternalije psihijatru.

Kako rešiti problem? Prvo rešenje je pravno -- recimo da se zubar tu prvi uselio, kao i da njegov nivo buke ne prelazi neki dozvoljeni nivo u tom delu grada. Dakle, zubar ima vlasničko pravo nad eksternalijom buke. Ali ovde postoji i ekonomski problem odvojen od pravnog aspekta i to je ono što nas sada interesuje.

Standardna ekonomska teorija pre Coasea je eksternalije definisala kao tržišnu grešku koja mora da ispravi država. To standardno neoklasnično, Piguovsko (po A. C. Pigouu) rešenje problema eksternalija je bilo da se oporezuje onaj ko stvara eksternaliju, a da se subvencioniše onaj kome ona šteti. I imajte na umu da se ovde radi o strogo ekonomskom, ne pravnom problemu. Ekonomski problem eksternalija postoji ne zato što je psihijatar oštećen, nego zato što je psihijatar na neki način "oporezovan" zubarevom bukom, pa će usled toga on ponuditi manje usluga psihijatra nego što je optimalno (za njega i za društvo). Zubar, pošto može besplatno proizvoditi buku je tako praktično subvencionisan, pa će onda ponuditi više zubarskih usluga nego što je optimalno. Da bi se to ispravilo i došlo do optimuma, potrebno je da zubar plaća porez, a psihijatar dobija subvenciju. To je standardno ekonomsko rešenje. Primetićete, standardno neoklasično rešenje, kao i uvek, podrazumeva da nema korupcije, lobiranja, kao i da država zna kolike su tačno štete i koristi na osnovu kojih će izmeriti specijalne poreze i subvencije.

Šta je Coase rekao na ovo? Rekao je da, ako su vlasnička prava definisana (ako znamo da je zubar taj koji ima pravo na buku), i ako nema visokih transakcionih troškova (zubar i psihijatar mogu lako da sednu da se dogovore kome šta smeta i ko šta treba da nadoknadi), oni će sami doći do rešenja problema tako da ono bude optimalno za sve. Zamislimo da psihijatru mir vredi više nego što zubaru vredi buka -- on misli da bi bez buke zarađivao 1000 dinara više; zubar misli da bi bez svoje bučne sprave gubio 800 dnevno. Lako će se dogovoriti da urade nešto u obostranom interesu -- psihijatar će platiti zubaru nešto između 800 i 1000 dinara, recimo 900 i obojica će biti na neto dobitku od 100. Tako su sami stigli do optimalnog rešenja, a to je da buke u prostorijama više nema.

Zamislimo sada da su ove vrednosti njihovog dobitka i gubitka od buke iste, ali da sada psihijatar ima legitimno pravo na mir, umesto zubar na buku. Kakav će onda biti ishod? Ishod će biti isti, buke opet neće biti, s tim što niko nikome neće plaćati kompenzaciju, jer zubar nema interesa da ponudi iznad 800 a psihijatru se ne isplati da prihvati ispod 1000. To je ona dodatna propozicija, poslednji deo teoreme, da će optimalno rešenje do kojeg će doći biti isto (ukida se buka), bez obzira kakva je bila prvobitna raspodela resursa (ko je imao vlasničko pravo na eksternaliju, mir ili buku.)

Ali kao što sam rekao u postu o njemu, Coase nije posebno voleo sopstvenu teoremu. U čemu je problem?

Njegov ključni članak iz 1960., iz kojeg je teorema nastala, je podeljen na dva dela. U prvom delu, Coase objašnjava ovo što sam ja objasnio u dosadašnjem delu posta, samo na drugačijim primerima. Ali onda zaključuje da je to bio teoretski tretman problema u svetu bez transakcionih troškova pregovaranja, primene i kontrole poštovanja sporazuma. Ali u stvarnosti, transakcioni troškovi su visoki -- nema samo dva aktera kao u našem primeru, nego njih mnogo. Ako jedna fabrika zagađuje okolinu za nekoliko hiljada ljudi koji žive u blizini, teško da se problem može rešiti pregovaranjem sa svima pojedinačno. Problem eksternalija postoji baš zato što su transakcioni troškovi u realnosti visoki i to je ono što je Coase hteo da kaže. Stigler je, da bi se to lepo uklopilo u imaginarni svet neoklasične ekonomije, izvrnuo Coasea naglavačke i formulisao teoremu sa "kad nema transakcionih troškova, eksternalije nisu problem". Coase je hteo da kaže "pošto transakcinih troškova uvek ima, eksternalije jesu problem".

U drugom delu tog podužeg članka Coase onda posmatra realni svet i govori o jednoj drugoj stvari -- taj deo nije više vezan za teoremu samu po sebi, ali je osnova za nastanak cele akademske grane ekonomske analize prava. Tu Coase gleda stvarne sudske slučajeve o eksternalijama i zaključuje da u anglosaksonskom običajnom pravu sudije istorijski pokazuju sklonost da presuđuju tako da se postiže društvena optimalnost. Sudski slučajevi postoje kada nema jasno definisanih vlasničkih prava nad eksternalijama -- vratimo se na naš slučaj, to bi bilo kada ne znamo da li zubar ima pravo na buku ili psihijatar ima pravo na mir. Uselili su se u isto vreme u novu zgradu, gradska regulacija o buci ne postoji. Kome onda dati pravo? Coase, posmatrajući slučajeve iz prakse, zaključuje da su sudije često odlučivale prema ekonomskoj optimalnosti, odnosno davale prednost onome kome eksternalija znači više -- u našem slučaju, psihijatru.

Šta je poenta Coaseovog članka u celini? Prvo, da je neoklasično, Pigouovo rešenje glupo, jer neoklasični okvir pretpostavlja odsustvo transakcionih troškova, tu se sve odvija glatko, svi sve znaju, pregovaranje i trgovina su laki bez obzira na broj aktera. Ali u takvom svetu, neoklasičnom svetu, svetu bez transakcionih troškova, kaže Coase, problem eksternalija na prvom mestu ne bi ni postojao, bio bi rešen pregovaranjem. Drugo, da skrene pažnju na sudsku praksu koja uvažava ekonomsku optimalnost kod slučaja eksternailja. Opet, da se i kad ima transakcionih troškova, ekonomski deo problema eksternalija u praksi relativno uspešno rešava sudskim putem.

Da problem bude veći, i taj drugi deo Coasevog čuvenog članka, inače jednog od najcitiranijih i u ekonomiji i u pravu, je izvor nesporazuma pokrenutog od Coaseovih kolega iz Čikaga. Richard Posner je začetnik ekonomske analize prava, koji je Coaseovu pozitivnu analizu ("to je ono što sudije rade"), prekrstio u normativnu ("to je ono što sudije i treba da rade"). Iz toga se onda, razvojem celog pravca, došlo do dalekosežnih zaključaka o upotrebi prava u svrhe društvene optimalnosti. Sudski slučajevi postoje onda kada nije jasno ko ima pravo na šta i zato sudije koje je Coase posmatrao često nisu imale drugi kriterijum osim neke ekonomske optimalnosti kako su je oni videli. Posnerova škola je otišla korak dalje i podigla optimalnost na nivo ravan vlasničkim pravima -- u krajnjem slučaju, da se zubaru može oduzeti pravo na buku čak i kad je on prvi kupio lokal, samo zato što psihijatru mir više vredi i onda je to društveno optimalno. Ovo otvara niz problema, kako političko-filozofskih (sme li efikasnost biti važnija od vlasničkih prava? gde je granica u relativizaciji prava, šta se sve može oduzeti -- pravo na eksternalije, na fizičku svojinu, na život?), tako i ekonomskih (kako uopšte sudije znaju šta je optimalno?). Sam Coase nije imao na umu ovaj dodatni Posnerov korak i kao što nije voleo Stiglerovu priču o teoremi, ne voli ni Posnerovu struju ekonomske analize prava.

I na kraju, još nešto o samoj "teoremi". Ekonomisiti odavno znaju da resursi na tržištu idu onome ko najviše ponudi, čime novi vlasnik pokazuje najviše vrednovanje tih resursa. Dakle bez obzira na početnu alokaciju, resursi će razmenom doći do onih koji ih najviše vrednuju, što znači do svoje optimalne upotrebe. Coaseova teorema ne kaže ništa drugačije od toga -- jedino što govori o eksternalijama i što posebno naglašava odsustvo transakcionih troškova (koje se u standardnoj neoklasičnoj mikroekonomiji inače podrazumeva). Važno je što je Coase to rekao na takav način, jer je naglasio da se eksternalijama trguje kao i svakim drugim resursom, da će se i one same optimalno alocirati, kao i da je kod eksternalija problem transakcionih troškova naglašeniji. I njegov cilj je bio da to naglasi. Ali gde je tu teorema? To nije nikakva nova propozicija, nego poseban slučaj jednog opšteg mesta u mikroekonomiji, optimalne alokacije resursa na slobodnom tržištu -- što Deirdre McCloskey zove teorema Adama Smitha. Coase se slaže.