Pages

04 February 2011

Sizifov posao

Mlađan Dinkić piše u Politici o svojim projektima, ali kao glavni razlog privlačenja investicija vidi smanjenje spoljnotrgovinskog deficita:

Dakle, jedini način da se oslobodimo spoljnotrgovinskog deficita jeste, naravno, da postojeća preduzeća nastave da izvoze još više, ali i da ovde dođu nove kompanije, poput „Fijata”, „Panasonika”, „Benetona” i ostalih. Ove kompanije mogu toliko da doprinesu porastu izvoza da naš izvoz bude jednak uvozu.

Možda će Srbija jednog dana uravnotežiti spoljnotrgovinski bilans, ali ako se to desi neće biti zbog investicija nego uprkos njima.

Zato što stanje na tekućem računu nema veze sa vrednošću izvoza, konkurentnošću ili investicijama. Stanje na tekućem računu je posledica razlike između domaće štednje i investicija. Ako se u zemlji više ulaže (iz stranih i domaćih izvora) nego štedi, zemlja će imati deficit. Ako se više štedi nego što se ulaže, imaće suficit.

Investicije, izvoz i konkurentnost su odlične stvari, ali one ne stvaraju suficit na tekućem računu. Kina nema suficit zato što je konkurentna, nego zato što ima veliku državnu i privatnu štednju. Amerika nema deficit zato što je sa Microsoftom i Appleom nekonkurentna, nego zato što su domaće i strane investicije u SAD velike, a štednja mala. Državna potrošnja je tu važan faktor, jer se budžetski deficit računa kao negativna štednja.

Pretpostavimo da sve firme koje Dinkić planira dođu u Srbiju, još trostruko povećaju ulaganja i proizvodnju usmere na izvoz. Da li će to smanjiti deficit? Neće, ako nema promena u razlici između štednje i investicija. Izvoz će porasti, ali će taman toliko porasti i uvoz, jer ćemo moći više uvoza da priuštimo. To će podići životni standard (uslovno rečeno, jer ove investicije izgledaju da nas više koštaju nego što donose), ali deficit ostaje.

Što, naravno, nije ni najmanji problem.

Rade Pendrek, godina 40

Nekada je štrajk policije mogao da se dogodi samo u Zoni sumraka.