Pages

24 March 2011

Smrtnost po teravat-času

Vrlo zanimljiv grafikon iz jedne švedske studije, a u kojem je prikazan broj procenjenih izgubljenih života po jedinici proizvedene struje, za različite izvore energije (podaci se odnose na EU).


Sindikati u javnom sektoru


Redovni čitalac Janko mi je poslao prevod odličnog članka Tomasa Dilorenca. Tekst se odnosi na Ameriku, ali je vrlo relevantan zbog protesta najavljenog za sutra.

Glavni razlog što su tolike države bankrotirale ili su na ivici bankrotstva je kombinacija vladinih monopola i sindikata državnih službenika. Sindikati državnih službenika imaju mnogo veću moć nego sindikati u privatnom sektoru zbog toga što su entiteti za koje rade tipično monopolski.
Kada zaposleni u pekari, na primer, štrajkuju i zatvore pekaru, mušterije mogu jednostavno kupovati drugde, a vlasnik pekare je potpuno slobodan da zaposli zamenske radnike. Nasuprot tome, kada prosvetni ili sindikat komunalaca štrajkuje, nema škole niti odnošenja smeća sve dok štrajk traje. Dodatno, propisi čine gotovo nemogućim angažovanje zamenskih radnika.
Tako, kada državne birokrate štrajkuju imaju moć da potpuno ugase celu „granu privrede“ u kojoj „rade“ na neograničeno vreme. Poreski obveznici će se gorko žaliti zbog toga što deca ne idu u školu i što niko ne odnosi smeće, pa će nadležni brzo da pristanu na sindikalne zahteve da bi izbegli rizik da izgube na izborima sopstveni posao zbog nezadovoljstva glasača. Ovaj proces je glavni razlog zašto troškovi vlade i lokalne samouprave skaču iz godine u godinu, dok "proizvodnja“ državnih službenika opada.
Već decenijama, istraživači primećuju da što je više para potrošeno po đaku oni su lošije obrazovani. Slični rezultati su preovlađujući i u svim drugim oblastima državnog „privređivanja“. Kao što je Milton Fridman jednom napisao, vladina birokratija - posebno ona koja ima sindikate – liči na ekonomsku crnu rupu gde povećanje „input-a“ vodi smanjenju „output-a“. Što više se potroši na državne škole, to su učenici manje obrazovani. Što više se potroši na socijalna davanja, to su građani siromašniji, i tako dalje. Ovaj proces je potpuno obrnut od normalnog ekonomskog života u privatnom sektoru, gde povećani input vodi većoj količini proizvoda i usluga, a ne manjoj.
Pre trideset godina, ekonomista Šeron Smit je objavila istraživanje koje pokazuje da su državni službenici plaćeni 40% više od uporedivih zaposlenih u privatnom sektoru...
Ogromna moć sindikata efektivno premešta moć oporezivanja od glasača ka sindikatima. Zato štosindikati mogu tako lako da nateraju izabrane političare da povećaju poreze da bi im ispunili njihove zahteve, oni, a ne glasači, kontrolišu poreske stope. Oni su korisnici posebnog oblika oporezivanja bez volje glasača...
Ovi sindikati su primarno zainteresovani za maksimiziranje sindikalnih prihoda. Poslednično, oni koriste propise kao alat za zaštitu zaposlenja i poslednjeg birokrate, ma koliko nekompetentan ili neodgovoran bio. Manje zaposlenih birokrata znači manje članarine. Tako da je skoro nemoguće otpustiti bilo koga. Sudski procesi mogu potrajati godinama.
Političari su odavno otkrili najpodesniji odgovor na ovakve dileme, treba nagraditi nekompetentnog službenika poslom koji će rado prihvatiti, zajedno sa većom platom i dodacima koji mu iz toga slede.Ovo rešava problem roditelja koji se žale da profesor matematike njihovoj deci ne ume da predaje matematiku, a isključuje otpuštanje, zbog sindikata.Ovo je razlog zašto su ministarstvo prosvete i školske inspekcije prepune profesora koji ne umeju da predaju pa im je umesto toga data odgovornost da upravljaju celim sistemom. Ni jedna privatna škola ne bi mogla opstati uz ovakvu perverznu politiku.
Sindikati su takođe šampioni u zapošljavanju većeg broja radnika od potrebnog. Da se ovo desi u privatnom sektoru, veći troškovi plata bi učinili firmu manje konkurentnom i manje profitabilnom. Možda bi čak i bankrotirala, kao što se i desilo američkoj sindikalizovanoj industriji čelika, automobila i tekstila pre nekoliko decenija. Tako nešto se ne može desiti u državnom sektoru, gde ne postoje profit i gubitak, a većina državnih organizacija su ionako monopoli. Zapošljavanje većeg broja radnika od potrebnog u državnom sektoru donosi korist i političarima i sindikatima – ali sigurno ne poreskim obveznicima. Sindikati prikupe više članarine ako ima više državnih službenika, a političari imaju više radnih mesta da poklone. Svako takvo radno mesto donosi dva ili više glasa, jer svaki državni službenik donosi glasove svoje porodice ili bliskih prijatelja političaru koji mi je obezbedio posao. Ovo je razlog što u ogromnoj literaturi koja pokazuje superiornost privatnog u odnosu na državno privređivanje, državno uvek ima veće troškove radne snage.
Svaki sindikat državnih službenika je politička mašina koja lobira za veće poreze, povećanu državnu potrošnju, još zapošljavanja, i veće obećane penzije – dok sa druge strane demonizuje neodlučne poreske obveznike kao neprijatelje dece, starijih, i siromašnih (kojima navodno „služe“ državni službenici koje predstavljaju sindikati).
To je stari socijalistički trik o kome je pisao Frederik Bastija u svom čuvenom eseju, ZAKON : Sindikati vide zagovornike privatnih škola, ne kao legitimne kritičare propalog sistema, nego kao mrzitelje dece. Kritičare države blagostanja sindikati predstavljaju, ne kao osobe zabrinute za uništavanje porodice ili radne etike koju ona uzrokuje, već kao neprijatelje siromašnih. ...

Miš-maš

Pisao je Marko o potrebi da se napiše nova istorija jer naša današnja shvatanja prošlosti nemaju preterane veze sa time kakva je ta prošlost bila. Međutim, kreativnost Delija u pravljanju miš-maša nadmašuje mnogo toga što je viđeno.

Ti si Zvezdin četnik, Putine.

E treba osmisliti takvu eklektiku.