Pages

17 May 2011

Protiv libertarijanskog centralizma

Želim sada da demonstriram šta mislim da je na doktrinarnom nivou pogrešno sa modernim libertarijanizmom. Kao što je malo toga novo pod suncem, tako su i greške libertarijanizma samo ponavljanje već više puta viđenih grešaka drugih pravaca u istoriji. Libertarijanizam u celini je izdanak pogrešne teorije države koju je dala etatistička struja klasičnog liberalizma, vizija države koju su nam dali Hobs i Lok, u kojoj je politička vlast viđena kao suverena i homogena struktura koja stoji nasuprot suverenom i homogenom pojedincu.

Najkraće, libertarijanizam se bavi pitanjem granica vlasti i suštine slobode, ali potpuno ignoriše pitanje tehnike dolaska do toga. Moderni libertarijanizam postavlja jedno ključno filozofsko pitanje: koje su legitimne granice vlasti? Naravno, implicirano je niz drugih pitanja povezanih sa slobodom pojedinca, pravdom itd, ali ona nisu nezavisna u odnosu na ovo osnovno pitanje. Osnovni nalaz, osnovni teorijski dezideratum libertarijanske filozofije (kao i jednog značajnog dela starog klasičnog liberalizma) je da je samo negativna sloboda od nasilja ili prevare drugih pojedinaca ili države legitimna sloboda, i da je funkcija države da tu slobodu štiti. Zapazite da libertarijanci uvek govore o državi kao o singularnom, homogenom entitetu, koji stoji nasuprot pojedincu. Pojedinac ima ta i ta prava i "država" treba da ih štiti. "Država" nikad nije labava, zamagljena konfederacija više nezavisnih jurisdikcija, nego homogena politička struktura, apsolutna kraljevina ili moderna demokratija koja raspolaže "monopolom sile na svojoj teritoriji" kako bi rekao Maks Veber. Ova suverenistička premisa je potpuno preuzeta od Hobsa i kasnije Loka, od teoretičara suverene vlasti. Vlast mora biti potpuna i suverena inače nije nikakva vlast, kaže Hobs; pojedinci će se istrebiti međusobno u stanju anarhije. Lok donosi jedan manji amandman ovoj doktrini: vlast jeste suverena i homogena, ali samo u određenim granicama. Suveren ne može imati neograničenu moć da radi šta mu je volja nego moraju postojati opšti zakoni, sudovi, kočnice i protivteže u vidu podele vlasti na tri grane koje će sprečiti tiraniju ilii diktaturu. Šta god bile garancije da će sloboda biti očuvana, za Loka i lokovce je to uvek neki institucionalni trik unutar datog sistema homogene i jedinstvene države.

Treba imati u vidu kontekst u kome pišu Hobs i Lok: to je era apsolutne monarhije, era sumraka sistema koji je u Evropi kreirao slobodu kroz više vekova, sistema decentralizacije i političke rasparčanosti. 17 i 18 vek donose snažnu centralizaciju. Tokvil u "Starom režimu i revoluciji" opisuje kako Francuska revolucija nije donela ništa novo, da je politička centralizacija već bila obavljena pod monarhijom, i da su revolucionari samo izveli teorijske konsekvence iz procesa koji je već bio daleko odmakao. Koliko je veberovska jedinstvena nacionalna država sa monopolom sile (kao apsolutna monarhija ili "demokratska republika" svejedno) ključna za kolektivističku kontrarevoluciju najbolje svedoči Robespijerova izjava da ako se dozvoli autonomija provincija, revolucija u Francuskoj će propasti. Jedan od prvih Hitlerovih "targeta" u Majn Kamfu bio je tradicionalni nemački federalizam. Nemački rajh ne može tolerisati samostalne federalne jedinice, tvrdio je on. Mora postojati homogena centralna vlast. Linkoln je ratovao protiv konfederacije da bi nametnuo jaku centralnu vlast i sprečio secesiju. Jedan od prvih Putinovih koraka u konsolidaciji KGB-ovske vlasti u Rusijji bilo je dokidanje autonomije regiona. MIlošević je startovao svoj pohod ka vlasti ukidanjem autonomija Kosova i Vojvodine i parolom "Srbija iz tri dela ponovo će biti cela". Svuda gde je totalitarna ili autokratska vlast napredovala, jedan od prvih koraka je uvek bivalo eliminisanje lokalne autonomije i svih federalističkih elemenata.

Problem sa libertarijanizmom je što on deli ovu opštu filozofsku paradigmu odnosa vlasti i pojedinca sa Robespijerom, Bizmarkom, Hitlerom, Linkolnom i ostalim šampionima tiranske vlasti. Moderni libertarijanizam je jedna forma doktrine "prosvećenog despotizma”. On sanja o genijalnom Princu, ili komitetu pravnika u Vrhovnom sudu, ili nekoj trenutnoj političkoj eliti koja će da usvoji libertarijansku filozofiju i da je štiti gvozdenom pesnicom. Put ka slobodi nije kroz razmontiravanje struktura centralizovane nacionalne države, nego kroz preuzimanje dizgina te vlasti i postavljanje “naših ljudi” na strateška mesta u njoj. Pitanje zaštite slobode se svodi na problem pronalaska pravog prosvećenog despota koji će da oktroiše ispravan odnos pojedinac-homogena država, pri čemu je jedina greška socijalista u tome što imaju pogrešnu filozofiju upotrebe instrumenta vlasti, što upošljavaju neprosevećene despote. Trebaju nam tehničari vlasti koji će da odbace pogrešnu, kolektivističku, socijalističku upotrebu države Levijatana i prihvate ispravnu, libertarijansku.

Ovaj kontrast između filozofije slobode i neograničenog poverenja u jaku centralnu vladu kod libertarijanaca najbolje se možda vidi u Americi gde je tradicionalno bila najžilavija suprotna klasično-liberalna doktrina – doktrina federalizma i decentralizacije, shvatanje da se moć može ograničiti i sloboda zaštititi samo okretanjem jedne vlasti protiv druge, a ne papirnim filozofskim proklamacijama i pobožnom nadom da će pravi ljudi sedeti u Vašingtonu da sprovedu našu doktrinu. Dominantna struja u američkom libertarijanizmu je “libertarijanizam 14 amandmana” ili “libertarijanski centralizam” kako ga je u jednom svom odličnom radu opisao Gene Healy (pre nego što će i sam preći u vašingtonski Cato institute i postati još samo jedan od tih istih centralista). Oni smatraju da se pobednosni marš države blagostanja i preterane regulacije može zaustaviti samo ako naši ljudi preuzmu Vrhovni sud i političke institucije i nametnu “libertarijanske vrednosti” odozgo. Federalizam i “prava država” predstavljaju pre smetnju i opstrukciju ovom procesu nego njegov sastavni deo. U ove centraliste spadaju Randy Barnett, Richard Epstein ali i James Buchanan kao i mnogi drugi. Ovo nazivam “libertarijanizmom 14 amandmana” zato što ovi teoretičari zasnivaju svoj centralizam na tzv doktrini inkorporacije po kojoj je 14 amandman, originalno zamišljen kao vrlo skroman i ograničen, zapravo federalizovao Bill of Rights, tj sva ograničenja federalnom Kongresu iz prvih 10 amandmana primenio na same države i dao Vrhovnom sudu (i čak Kongresu u “viziji” nekih od centralista) pravo da sprovodi ta ograničenja protiv samih država. 14 amandman se koristi kao kvazi-pravni izgovor za dalekosežnu centralizaciju vlasti, i ironično, koriste ga jednako i libertarijanci i levičari. Ova doktrina je čista istorijska fikcija ali je svejedno danas prihvataju i libertarijanci i kolektivisti, svako iz svojih razloga i da bi nametao svoje “vrednosti”.

Jedna od opsesija libertarijanskih centralista je povratak u tzv Lochner eru pre 1936. To je bio period velikog aktivizma Vrhovnog suda koji se karakterisao poništavanjem velikog broja socijalističkih zakona država koji su se smatrali protivnim “duhu” Ustava: najvažnija odluka po kojoj je i ceo period dobio ime je Lochner vs New York iz 1905 u kome se jedan pekar iz države Njujork žalio na zakon o ograničavanju radnih sati koji je donela ova država, tvrdeći da se time ograničava “sloboda ugovaranja” između njega i njegovih zaposlenih. Iako takva navodna “sloboda” nigde nije postojala u Ustavu, Vrhovni sud je dao za pravo Lochneru. Ceo taj period 1890-1936 se karakteriše naporima Vrhovnog suda da nametne libertarijanske vrednosti odozgo protivno Ustavu, centralizujući vlast, tj federalizujući prava koja nikad nisu bila data federalnoj vladi po Ustavu. Žalbe na “aktivizam” Vrhovnog suda potiču iz tog perioda, i njihovi autori su originalno bili levičari koji su pokušavali da nametnu levičarske politike na državnom nivou, a Vrhovni sud im je bio u tome smetnja svojim protivustavnim sputavanjima. Libertarijanci i konzervativci koji ponavljaju iste pritužbe na aktivizam Vrhovnog suda, sada kada su ga levičari preuzeli, nisu imali nikakvih primedbi u prvim decenijama 20-og veka kad su oni žarili i palili. “Živi Ustav” koji štiti maglovite “vrednosti” i “prava” (a ne striktne pozitivne odredbe) i znači ono što mi danas kažemo da znači je super, ali samo kad naši ljudi odlučuju, i kada štite naše “vrednosti”. Kad su ovi drugi u većini i guraju svoje “vrednosti”, onda je to grozni “aktivizam”.

Osnovna greška libertarijanskih centralista je u tome što veruju da je dovoljno dovesti naše ljude u sedlo da bi sloboda procvetala, i ne vide da time daju sjajan argument levičarima, pretvarajući politiku u permanentni građanski rat oko političkog plena. Ako se sve odluke donose u jednom centru to je uvek borba na sve ili ništa. Sloboda nikad neće biti zaštićena kroz prosvećeni despotizam, nego samo kroz političku fragmentaciju i decentralizaciju. Kroz stvaranje što više sukobljenih fokusa političke moći, od kojih niko nema monopol vlasti. Nije slučajno da je najveći klasični liberal 19 veka Lord Acton pisao generalu Lee-ju da je poraz Juga u Građanskom ratu poraz poslednje nade za slobodu u svetu, a najveći socijalista i zagovornik tiranije u ljudskoj istoriji Karl Marks zdušno navijao za Linkolna i Sever. Jedina šansa za povratak slobodi danas je politička decentralizacija i federalizacija, ne prozelitizam liberalnih ideja koji će prosvetiti despote (tj "demokratske" nacionalne vlade i elite).

Politička forma libertarijanizma koja ima šansu na učinkovitost je zalaganje za separatizam, secesionizam, nulifikaciju federalnih zakona i sve ostale političke instrumente rastakanja moći centralnih vlada. Ne njihovo prevaspitavanje da ostvaruju "libertarijanske vrednosti". I nije više toliko urgentno da mnogo nagvaždamo o pitanjima "šta vlast sme da čini" polazeći od filozofskih principa (to već i vrapci znaju), nego da vidimo kako da PRAKTIČNO obezbedimo da svaka vlast može što manje da čini, u šta god njeni nosioci verovali. Ne da idemo okolo i filozofiramo o libertarijanskim pravima i slobodama (namigujući prosvećenim despotima da ostvare naše snove), nego da se borimo za slabljenje centralnih vlada i političku fragmentaciju i decentralizaciju, uvek i svuda, pod bilo kojim uslovima i sa bilo kojim izgovorom.

Svetovno i sakralno

Neki, ali prilično bitni, Crnogorci imaju krajnje interesantno viđenje odnosa države i crkve. Ne mogu reći ništa drugo nego da je ovakva izjava u 21. veku druga strana medalje Amfilohijevog bavljenja politikom, ali je mnogo više groteskna i opasna jer dolazi od strane nekoga ko ima moć batine u rukama. Padaju mi na pamet neke stvri koje mnogo više ugrožavaju staru/mladu državnost i koje se nalaze u finansijskom sektoru, ali da ne cepidlačim.