Pages

04 July 2011

"Đokovićev brend" i slika sveta o Srbima

Ja spadam među one ljubitelje tenisa kojima je žao što Roger Federer nije ove godine izjednačio rekord Peta Samprasa od 7 osvojenih Vimldona, verovatno jedini rekord u istoriji tenisa koji Federer još ne drži. Gledati Đokovića i Nadala u finalu Vimbldona je stvarno bilo mučenje i poniženje najgore vrste za svakog ko je ikad video Borisa Bekera ili Pita Samprasa ili Rogera u finalu ovog ili bilo kog turnira (a ko nije napaljen na "Noleta Srbina" i njegovo "pokoravanje sveta" i "brendiranje Srbije"): dvojica drvoseča i snagatora koji se takmiče ko će jače da udari bekend sa obe ruke, ko će više da se prodere tom prilikom, ko će brže da trči i ko će da izdrži više u razmeni udaraca sa osnovne linije na travi, dok sačeka da onaj drugi pogreši! Pobednik Vimbldona koji je tri puta (dobro ste pročitali, tri puta) izašao na mrežu posle servisa tokom četiri seta finala - ništa vam bolje od tog užasavajućeg fakta ne svedoči o tužnoj dekadenciji teniske igre (jedino gore što nas je moglo snaći bilo bi da je Andy Murray prošao u finale. Slava Bogu, makar toga smo ostali pošteđeni - jedan je morao da ispadne u polufinalu)!

No, ovo je samo prvi, i priznajem subjektivni razlog što meni oduševljenje Đokovićem izgleda malo kao stvar lošeg ukusa. Naravno, ukusi su različiti, i ljudi mogu više voleti drvoseče i snagatore nego genije. Čovek je prvi igrač sveta i to se mora poštovati, šta god da mislite o njegovom stilu igre. Okolnost koja je meni mnogo relevantnija je da se on petlja sa političarima u Srbiji, što je em neukusno i glupo, em licemerno. Čovek koji sedi u Monte Karlu da ne bi plaćao srpski porez ima preko svog oca ambiciju da upravlja teniskim savezom Srbije, i ima Vuka Jeremića za najbližeg saradnika! To otkriva da je reč o osobi bez integriteta, ili u najboljem slučaju o neiskusnom klincu koji je dozvolio da bude izmanipulisan i iskorišćen od strane političara.

Stvar koja ostavlja najgori utisak je sveopšta politizacija Đokovićevog sportskog uspeha među medijima i inteligencijom - vera da je on nekakav "ambasador Srbije" koji će da "promeni sliku sveta o nama" (sa jedva prikrivenim starim jedom na "medijsku satanizaciju svega što je srpsko" i "nepravedne i ničim izazvane sankcije" u pozadini). U ulozi pravog antičkog horovođe ove kolektivne gluposti našao se po mom mišljenju "marketinški stručnjak" Voja Žanetič, čiju dubinsku mudorost o značaju Novaka Đokovića za srpsku stvar B 92 prenosi:

Vrednost brenda Novaka Đokovića je neprocenjiva. Posebno za Srbiju, kojoj on neverovatno pomaže, da ljudi, domaći i strani, o njoj misle bolje nego ranije. U budućnosti će vrednost njegovog brenda biti matematički zbir svih profita proizvoda, usluga i teritorija povezanih s njegovim imenom i likom.


Prvo, koja će to "teritorija" da prosperira od Đokovićevih pobeda i kako? Možda Monte Karlo? Ili će, očarani njegovim dvoručnim bekendom, strani investitori kao hipnotisani da pojure u Srbiju kakva jeste? Bez obzora na propise, regulative, poreze, pljačku, korupciju, krađu, inflaciju?

Dalje, koji domaći idiot bi o Srbiji kao zemlji mislio bolje samo zato što je neki dečko koji se preziva na "ić", a živi i plaća porez u Monte Karlu, pobedio na Vimbldonu? Šta je "Srbija", tj bilo ko od nas zaslužan za teniski uspeh Novaka Đokovića? On je čovek sa imenom i prezimenom i karijerom koji je postigao to i to, zahvaljujući svom talentu i upornosti kao i vremenu i ogromnom novcu koji su njegovi roditelji uložili u njegovu karijeru. Šta to govori, bilo dobro bilo loše, o nama ostalima? Ako išta, čovek može da misli samo gore o "Srbiji", kad se suoči sa ovom provalom primitivnog kiča i politizacije tenisa koju gledamo danas.

Ali, još zabavnije je pitanje zašto bi stranci mislili nešto bolje (ili nešto gore, svejedno) o Srbiji samo zbog Đokovića? Sama ideja o nasušnoj potrebi popravljanja slike sveta o nama je prva indikacija zaraženosti naci-virusom: Žanetić misli da svet nepravedno mrzi Srbe, i da bi Novak Đoković, mladi uglađeni teniski šampion, sa dobrim manirima i još boljim engleskim, mogao da svetu otvori oči, da vide "da mi Srbi nismo najgori divljaci", takoreći da ih navede da se pokaju zbog nepravednog tretmana kome su "nas" izlagali godinama. To govori da Žanetić živi i dalje u tom balonu petparačkih mitova Miloševićeve Srbije, u skučenom palanačkom, odbramenom sindromu "ugroženosti" i panike od zlog "sveta".

Ovde imamo sličnu vrstu podvale kao i sa kontroverzom oko toga kome i čemu se sudi u Hagu. Neobavešten čovek bi pomislio da se sudi(lo) pojedincima koji su bili na istaknutim političkim i vojnim položajima i koji su, većina njih, bili odgovorni za strašne ratne zločine. Neki zdravorazumski naivko bi čak pomislio da nema ništa loše da se takvim likovima sudi, pa makar i u inostranstvu. Ali, nacoši su bolje obavešteni: oni znaju da se ne sudi Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i ostalim zlikovcima nego se sudi "srpskom narodu". I haški sud je zato "antisrpski". Ja se jako bojim da cela ta neuroza da se o "Srbiji bolje misli u svetu", makar uz pomoć Novaka Đokovića, nema mnogo veze sa Srbijom i Srbima, nego opet sa politikom. Kao što priča o antirspkom haškom sudu nije tu da bi branila "Srbe", nego Miloševićevu politiku i njegov ratni projekat, tako i briga za sliku sveta o Srbiji nije briga za "Srbiju" nego za isti propali politički projekat.

Ja poslednjih nekoliko godina živim na Zapadu. Nikad se još nisam sreo sa nekom osobom koja bi me diskriminirala ili gledala popreko zato što sam Srbin. Ili tražila da objašnjavam šta sam radio 1990'ih. Naprotiv, i kad se pitanje Srbije pokrene, to je uvek neka paternalistička briga i saučestvovanje sa našom nesrećom i zadovoljstvo što se više ne puca. Na to ja najčešće odgovaram da se nama nije desila nikakva "nesreća" i da se kod nas nije "pucalo", nego da smo sticajem nesrećnih istorijskih okolnosti izabrali ludog diktatora koji je uništio zemlju, uključujući četiri ili pet ratova. I da svako snosi odgovornost za svoje postupke, pa i "mi", tj "Srbi". Tako nam je kako nam jer smo bili glupi. Što kaže pokojni Đinđić, to ne može besplatno.

Stvar koja mene najviše intrigira je zašto ljudi imaju potrebu da rehabilituju to, da se izbore da neko na Zapadu bolje misli o Srbiji 1990ih nego što misli (ili čak o današnjoj Srbiji). Ja volim čak i kad neko kaže zaoštreno "vi Srbi ste uradili to i to 1990ih" jer sam ja to uvek govorio. Ako ima mesta za ljutitu reakciju, onda je to što neko mene, pristojnu osobu stavlja u isti koš sa psihotičnim ubicom, blakanskim kasapinom, a ne što kasapina krivi za njegova nedela. Ali, bojim se da Žanetići ostale horovođe ne misle na to, jer to svaki normalan čovek vidi, i tu nikakva posebna filozofija nije potrebna, a najmanje brend Novaka Đokovića. Oni hoće da se bolje misli o kasapinu, samo ne bi baš da to tako javno kažu. Ili da se malo "uravnoteženije" misli o njemu i onome što je uradio, da se jednako valorizuju i ustaški i balijski zločini nad Srbima itd.

Ja nemam potrebu da popravljam sliku o Miloševiću, sa Đokovićem ili bez njega. Mislim da je dobra i zdrava stvar da ljudi u svetu imaju istu predstavu o "Srbima" kakvu su imali do sada. Ona je, ako išta, suviše blaga u odnosu na karakter režima koji je ovde vladao, i karakter njegovih nedela. Niko ne mrzi "Srbe", to je čista glupost koju podmeću advokati zločinaca da bi ih opravdali, i svakog Srbina učinili odgovornim za njihova sopstvena nedela. Kao i slučaju Haga, oni kažu "nepravde i satanizacija Srba", a zapravo misle "nepravde i satanizacija Miloševića i njegove politike". Bilo bi dobro kada obični, normalni ljudi koji nemaju ništa sa tim, ne bi nasedali ni na jednu ni na drugu podvalu. Kad bi navijanje za Novaka Đokovića (ako već imaju toliko loš teniski ukus:)) mogli da svedu na prosti, seljački, predrasudni provincijalizam: "naš čovek pa navijam za njega", kao što manje-više svi ljudi i narodi u svetu najčešće rade. Ne Đoković brend, ambasador srpske istine u svetu, i politička ikona.