Pages

23 September 2011

Partizanština na delu

Potomci "saradnika" i saradnika okupatora neće moći da dobiju imovinu koju su im opljačkali oni koji su na vlast u Srbiji došli na krilima jednog drugog okupatora koji je u istoriji zabeležen kao jednako brutalan kao i onaj okupator koji je došao tri i po godine ranije u Srbiju. Ovo je jako loše, pa da navedem taksativno.
- Prvo je pitanje ko su to saradnici okupatora? Notorna činjenica je da su, na primer, komunisti vrlo prilježno sarađivali sa svojim saveznicima u Srbiji sve dok isti nisu napali SSSR. S druge strane, mnogi nerehabilitovani "saradnici" okupatora bili su deo antitotalitarističkog pokreta koji se setio da je ustanak opcija već u maju 1941. godine. Nije mi jasno ni ko je zločinac, onaj koji nije hteo da žrtvuje civile pred bezumljem okupatora, ili domaći šljam koji je svojim bezumljem izazvao još bezumnija masovna streljanja. I na kraju, kakve to veze ima sa pitanjem imovine, ako si zaista izdajnik, onda ideš u zatvor, pred streljački vod, otkud tu pitanje imovine ako nije stečena kroz "izdajničke aktivnosti"? Ako, na primer potomci Milana Nedića ili bilo koga ko je pokušavao da Srbe spase od istrebljenja nemaju prava na imovinu, a imaju potomci onih koji su "saradnike" pronalazili po formuli "što veća imovina koju mogu oteti, to veći izdajnik kome ću pucati u čelo", mi se ovim zakonom direktno ismevamo i ideji pomirenja i ideji patriotizma i samoj ideji slobode i ljudskosti.
- Ismevamo se i ideji da nacije ne mogu biti kolektivno krive. Stoga nemamo nikakvo pravo da kukamo i govorimo da se Srbi kolektivno kažnjavaju, kada naša vlada kolektivno kažnjava druge narode u verziji i sa amandmanom i bez njega. Bolje je i da se zemlja zaparloži i ostane državna, što nam najavljuje vlada, nego da se slučajno ne nađe neki potomak onih koji su prošli kroz koncentracione logore Titove Jugoslavije samo zato što su bili pripadnici naroda koji je živeo u Vojvodini od kako se ista od močvare pretvorila u prelepu oranicu. I opet, ismevamo se i onima koji su bili lojalni SFRJ/SRJ/Srbiji, a koji će ostati i bez imovine ili de facto imovinskih prava zato što svaka zemlja bivše SFRJ može sa punim pravom da ih proglasi za okupatore. ZAšto li sada Čanak ne stane u odbranu Vojvođana koji nisu mrski dođoši?
- Da li je za očekivati da bi neki krajiški Srbin da se stvari nekim čudom promene i da za 4 godine vaskrsne Republika Srpska Krajina, a Hrvatska postane okupirana i rasprčana krpa od zemlje, bio lojalan Hrvatskoj koju je trpeo ili čak prezirao? I da li bi mu trebalo oteti imovinu ako nije načinio ikakav zločin osim što je bio deo takve države nakon što ista, recimo, ponovo propadne tri godine kasnije. E onda pametnome ne treba mnogo da shvati da pripadnost okupatorskom režimu ne treba da bude razlog da se nečiji potomci liše imovine, ako istu nisu stekli na nelegalan način.
- Ovim zakonom se i jasno kaže da se naš levičarski antifašizam velikim delom oslonjen na pljačku imovine. I na ljubomorno negovanje tekovina te borbe. To je istinsko pljuvanje i po onim fanticima koji su imali malo više poštenja, a manje cinizma.

Volontiranje

Dobio sam poziv na neki skup o volontiranju u Srbiji. Između ostalog, u pozivu piše:


Zvuči neobično, ali mnogo vremena i novca je potrebno da biste angažovali volontera ili volonterku koji će dobrovoljno i bez naknade obavljati neku aktivnost zarad dobrobiti zajednice i društva.

Pre nego što organizuje volontiranje, svako udruženje mora da podnese prijavu Ministarstvu rada i socijalne politike, odštampa volonterske knjižice, a nakon toga, podnosi godišnje izveštaje o volontiranju. U suprotnom, plaćaće kazne koje se kreću između 100 i 500.000 dinara. Sve ovo nalaže novi Zakon o volontiranju koji se primenjuje od 2010. godine i koji u velikoj meri destimuliše i komplikuje organizovanje volontiranja u Srbiji.



Kad se setim da je pre samo 3 godine nevladin sektor u Srbiji na sva zvona insistirao da se što pre donese Zakon o volontiranju, dođe mi da ih pitam "A šta ste uopšte očekivali?". Donošenje novog zakona i "uređivanje" neke oblasti praktično po definiciji podrazumeva prijave, formulare, knjižice i kazne.

Zašto, o zašto?

Šokiraju me reakcije srpske ekonomske javnosti na Mandelovu preporuku za uvođenje fiksnog kursa. O čemu oni uopšte govore?
Najčešća primedba je da se fiksni kurs može uvesti samo ako je inflacija stabilna i budžet izbalansiran. Ne -- fiksni kurs je sredstvo za zaustavljanje inflacije. On se uvodi upravo zato što ima inflacije, ne zato što je nema. Umesto da cilja (i redovno promašuje) inflaciju, NBS cilja fiksni kurs, to je sve.

Budžetski deficit takođe nema nikakve veze sa režimom kursa. U evrozoni svi imaju fiksni kurs (jedni sa drugima), pa opet sve zemlje imaju deficite, dozvoljene od 3% i nedozvoljene preko toga. Budžetski deficit je problem po sebi, ali nije uslov za fiksni kurs. Tačno je da pri fiksnom kursu ne možete da ga pokrivate štampanjem para bez deviznog pokrića jer ćete na kraju morati da devalvirate. Ali u tom smislu fiksni kurs je opet samo sredstvo monetarne discipline. Monetarne discipline -- ne fiskalne discipline, jer i dalje, pri fiksnom kursu, možete imati budžetske deficite sve dok ih pokrivate normalnim zaduživanjem. Srbija je i do sada deficite pokrivala zaduživanjem, ne može se reći da NBS nekontrolisano štampa dinare da finansira budžet.

Neki kažu da je nemoguće utvrditi pravi nivo kursa. Tačan nivo nije toliko bitan, uvede se jednostavno sadašnji tržišni nivo kursa, a ako se pokaže da je to previsoko ili prenisko prilagodiće se cene. Možda neko hoće preduprediti prilagođavanje cena nadole, tj. deflaciju, ako se uzme da važi da su cene manje fleksibilne nadole nego nagore. To je lako, jednostavno se ostavi mali prostor za grešku na strani nižeg kursa, slabijeg dinara -- recimo fiksirati na 105 umesto 100 dinara za evro. Sledeće godine inflacija bude malo veća nego što bi inače bila, i posle toga, kad su cene jednom prilagođene, nivo kursa postane irelevantan.

Prof. Kosta Josifidis kaže da će se devizne rezerve potrošiti. Naprotiv, pravi fiksni kurs, kao i valutni odbor, podrazumeva štampanje dinara samo na osnovu ulaska deviza u zemlju i povlačenje dinara samo na osnovu njihovog izlaska. Devizne rezerve u takvom mehanizmu ne mogu opasti ispod potrebnog nivoa, kao što ne mogu dugoročno ni rasti. One prema samom mehanizmu fiksnog kursa ostaju tačno na nivou koji je potreban za održanje kursa. A Srbija trenutno ima nekoliko puta više deviznih rezervi nego što joj treba za fiksni kurs, tako da je jedino pitanje šta uraditi sa viškom.

Mnogi govore o uopštenoj, političkoj ili ekonomskoj, nespremnosti Srbije za fiksni kurs. Baltičke zemlje i Bugarska su uvele fiksne kurseve početkom i sredinom 1990-ih, Crna Gora krajem 1990-ih, Kosovo takođe odavno ima evro što je još ekstremniji oblik fiksnog krusa. A Srbija 2011. godine nije spremna?

I šta znači priča da se srpskim monetarnim vlastima ne može verovati da će poštovati mehanizme fiksnog kursa? Šta je onda rešenje -- dati im još više nadležnosti, kao ovo što imaju danas, odrešene ruke da vode monetarnu politiku, kupuju i prodaju zapise, sami ciljaju kurs i inflaciju? Ako im se ne može verovati, onda je to još jedan razlog da im se uvede ograničavajuće pravilo kao što je fiksni kurs. Pa ako ga ne poštuju to će biti lako vidljivo -- čim urade bilo šta drugo osim rutinskog menjanja deviza za dinare, znači da su prekršili pravilo. Odrešene ruke centralnim bankarima se daju samo ako imate neograničemog poverenja u njih.