Pages

21 March 2012

O neoliberalizmu

Slaviša je pre neki dan pomenuo raspravu na temu neoliberalizma koju je organizovao profesor Ljuba Madžar. U tekstu je pomenuo i članak Boška Mijatovića koji, u suštini, predstavlja odgovor na tekst Jovana Dušanića.

Pitao sam Boška da li mogu da stavim tekst na net, rekao je da može, pa evo ga ovde (tekst nije previše dugačak, ali je ipak suviše dugačak da ga celog ovde kopiram). Iz teksta, a vezano za ekonomsku politku u Srbiji:

И где је уопште  та неолиберална политика? У ригидном радном законодавству, по коме готово да није могуће отпустити радника? У манипулацијама девизном курсом током целе претходне деценије? У канцерогеном ширењу еснафског система кроз лиценцирање све већег броја делатности, од сељака до туристичких радника? У масовном опраштању неплаћених пореза и доприноса? У сталним субвенцијама бројним предузећима у тзв. рестуктурирању (од ЈАТ-а и Железнице надаље), разним пољопривредним произвођачима, страним инвеститорима и свим другима којима требају паре? У непостојању стечаја, како се незапосленост не би повећала? У разним стратегијама и политикама економског и регионалног развоја, социјалног становања итд? У тзв. подстицању грађевинарства, где министар слободно дели паре? У ширењу државне својине (Телеком, Смедерево, „аквизиције“ Србијагаса)? У партијској контроли над предузећима у јавном сектору? У чврстој контроли медијске сцене? Итд, итд. Не, нема ту либералне политике, већ само свемоћне, интервенционистичке државе, баш како воле Душанић и другови.

Obamacare pred Vrhovnim sudom

Posle skoro dve godine povlačenja po nižim sudovima, došlo je vreme da se i trust mudraca zvani Vrhovni sud SAD oglasi o ustavnosti zakona o zdravstvenom osiguranju, donetog 2010 godine, popularno zvanog Obamacare. Ovaj zakon znatno povećava ulogu federalne vlade u zdravstvenom osiguranju, i što je poseban predmet spora, uvodi obavezu da svako mora da ima zdravstveno osiguranje, ili plati kaznu višestruko veću od polise osiguranja, dok bi za one koji ne mogu da plate bio kreiran dodatni vladin fond.

Ova ideja obaveznog zdravstveog osiguranja je prvi put dizajnirana od strane konzervativne Heritage fondacije 1994 i u to vreme su je republikanci, uključujući i Newt Gingricha široko reklamirali kao alternativu nepopularnom Hillary careu. U međuvremenu je isti sistem uveo Masačusets 2006 pod guvernerom Romnijem (da, tim Romnijem). Međutim, kad su demokrati 2009 izašli sa tom idejom, republikanci su odjednom to proglasili za vrhunac etatizma i atak na lične slobode (što i jeste, samo su se malo kasno setili).

Problem sa tim individualnim mandatom je što je direktno protivustavan. Naravno, to samo po sebi ne znači ništa, pošto je ionako 90% stvari koje američka federalna vlada radi direktno protivustavno. Problem je što je Obamina administracija napravila grešku u koracima kad je dala argument na čemu se temelji ustavnost zakona. Teorijski, oni su mogli da se pozovu na pravo federalne vlade da razrezuje poreze, i da kažu da bi taksa na neposedovanje zdravstvenog osiguranja bila vrsta poreza. Sa ustavne tačke to ne bi bilo sporno, ali je problem što je Obama obećao u kampanji da neće povećavati poreze, te su demokrati očajnički pokušavali da izbegnu ovo rešenje.

Stoga su izabrali drugo, hazardnije. Pozvali su se na tzv Commerce clause iz Ustava koja federalnoj vladi daje pravo da "reguliše trgovinu između država i sa indijanskim plemenima". Izvorni smisao ove klauzule je bio vrlo uzak: da federalna vlada ima pravo da ukine carine i druge trgovinske barijere koje jedna država uvede drugoj, drugim rečima da bude garantor zone slobodne trgovine, i ništa više.

Do Njudila je ova klauzula bila relativno malo korišćena, ali pošto je Vrhovni sud kapitulirao pred Ruzveltovim pretnjama čitava serija direktno protivustavnih mera Njudila je aminovana na osnovu "prava" prosteklih iz Commerce clause, koju je Vrhovni sud počeo da tumači vrlo široko. Vrhunac je bila odluka Wickard v Filburn iz 1942 u kojoj je farmer Roscoe Filburn bio osuđen jer je uzgajao kukuruz za ishranu sopstvene stoke, ne poštujući ograničenja koja mu je postavio federalni zakon u cilju smanjenja prooizvodnje i povećanja cena. Vrhovni sud je rekao da vlada ima pravo da Filburnu zabrani gajenje kukuruza na osnovu "Commerce clause", pošto njegovo ponašanje ima značajan uticaj na trgovinu između država. Pošto sve može imati uticaj na trgovinu između država, Wickard vs Filburn je praktično značio davanje apsolutnih i neograničenih moći federalnoj vladi da reguliše svaki aspekt ekonomskog života. Od tada vlada može da uvede bilo kakvu regulativu čega god hoće u bilo kojoj državi - samo treba da se pozove na Commerce clause i Vrhovni sud će to poslušno da aminuje.

Ovaj "ustavni" standard "značajnog uticaja na trgovinu" je bio korišćen pri obrazlaganju Obamacarea: sadašnji sistem stvara značajane negativne efekte u međudržavnoj trgovini te vlada ima pravo da ga reguliše uključujući i mandat.

Ali, problem je što Obamin individualni mandat ide dalje čak i od Wickard v Filburn jurisprudencije. Obamacare ne samo da preuzima pravo da reguliše i zabranjuje sve, nego i da pozitivno naređuje ljudima šta moraju da rade - da kupe određeni proizvod, i to ne bilo kakav nego sa tačno doređenim karakteristikama - i to od privatne firme! To je zaista bez presedana: do sada je federalna vlada samo mogla da ti zabrani da radiš bilo šta što se njoj ne sviđa. Sada će moći i da ti naredi da radiš ono što joj se sviđa.

Da li ovo znači da su stvari otišle predaleko i da će Vrhovni sud da proglasi mandat protivustavnim? Ni najmanje! Četvoro konzervativnih sudija će glasati za, četvoro liberalnih protiv a Kenedi je nepredvidiv, mada sve više naznaka ima da li mogao da glasa za. Ja prognoziram da će mandat proći, a Intrade se slaže sa tim, dajući samo 39% šanse da će mandat biti oboren.

Ako se to zaista desi, to će biti vrlo zgodna ilustracija koliko je car go. U Americi od 1937 godine praktično vlada bezakonje u kome federalna vlada radi šta hoće, a Vrhovni sud to aminuje. Od 1942 do 1995 ni jedan federalni zakon nije proglašen protivustavnim! Ali je zato Vrhovni sud arbitrairao u svemu i svačemu na nivou država: od molitve u školama, abortusa, segregacije i desegregacije, korišćenja opijata, oružja i gomile drugih stvari. On je bio samo jedan od instrumenata političke centralizacije. Ovakvom odlukom u pogledu Obamacare ta bi realnost samo postala bolno očigledna. I pobožna očekivanja levih libertarijanaca da će se Vrhovni sud preobratiti u skup Platonovih Filozofa Kraljeva koji su čitali Hajeka i koji će da nadjačaju stoku u Kongresu i stoku koja ove bira, bi bila najokrutnije ismejana. Ako išta pozitivno izađe iz gužve oko Obamacare onda je to spoznaja da je bilo kakva nada u reformu odozgo iluzorna.