Pages

09 May 2012

Da li se istorija ponavlja?


Jedina stvar koja ce mi biti više poražavajuća od trenutno aktuelnih rezultata izbora bila bi da su u pravu: Dveri , SNS, SVM i PRS za sada. Bio bih srećan ako svi oni lažu, jer sam u stanju da ujedam ako nam se istorija ponavlja.

Teorije zavere

Jedna od najčešćih diskvalifikacija u respektabilnom društvu danas je da si "teoretičar zavere". To se uzima skoro kao sinonim za paranoika: paradigme teoretičara zavere su Spooky Mulder koji je uveren da su vanzemaljci tu, ili razne vrste frikova koji veruju da svetom vladaju masoni, Iluminati, Kosti i Lobanje i slične supertajne grupe koje vuku političke konce iza kulisa.

Osnova teorije zavere je ideja paralelnog nevidljivog sveta koji je jedini istinski pravi svet: tu ideju srećemo kod Parmenida i Platona u Grčkoj, kroz učenje o spoljašnjem svetu kao prividu i svetu ideja kao jedinoj pravoj realnosti koja je "iza" i nevidljiva. Cela ideja "meta-fizike" ("iza-prirode") u koncepcijskom smislu je "konspirološka". Štaviše, zameci koncepta teorije zavere se sreću još ranije, kod Homera u Ilijadi: tu se vodi Trojanski rat u kome vojskovođe komanduju, vojske se sukobe, junaci dele megdan, žene se preotimaju i vraćaju, Danajci su lukavi, Trojanci ponosni itd, ali sve to dešavanje i sva ta realnost je samo privid, svi akteri su samo marionete bogova koji sede na Olimpu i tajno upravljaju svime što se dole zbiva. Istorija je samo pozorište njihove zabave.

Po istom ovom arhaičnom modelu svet često i vide mnogi savremeni "teoretičari zavere". Samo se u ulogama Zevsa, Here i Posejdona i njihovih svađa i igara pojavljuju Iluminati, CIA, Jevreji, masoni, Kominterana, Vatikan, pederski lobi i tako redom. Problem sa konspirološkim viđenjem sveta nije u tome što je on lažan, nego u tome što predstavlja poluistinu, što najčešće ima zrno istine u sebi, ali je kombinovan sa potpuno proizvoljnim i slobodnim spekulacijama, koje onda skeptičnije ljude navode da odbace bilo kakvo kritičko razmatranje zvaničnih državnih objašnjenja istorije.

To je velika greška. Često je vrlo kul i šik podsmevati se konspirolozima, i nema veće noćne more za "respektabilnog" intelektualca nego da ga kolega intelektualac proglasi za teoretičara zavere. Ali, taj stav onda vodi ne samo manjku kritičnosti nego i paradoksalno, odsustvu falibilizma. Kritičar teorija zavere odbacuje ne samo maštovita objašnjenja stvarnih zagonetki, nego i same probleme i zagonetke. On teži da veruje mnogo više, a sumnja mnogo manje.

Moje vrlo frapantno iskustvo ovog tipa je Obamin sertifikat rođenja o kome sam mnogo puta pisao. To za nekog može biti marginalno pitanje, ali je šokirajuća činjenica kakve su sve alogične intelektualne akrobacije mnogi respektabilni desničari izmišljali samo da ih se ne bi opisalo kao teoretičare zavere i krankove. Jednostavan problem da su Obama, njegov štab, i ljudi u vlasti države Havaji više puta direktno lagali i davali protivrečna objašnjenja da li setifikata ima ili nema: da je Obama tri godine trošio stotine hiljade dolara da spreči objavljivanje dokumenta (za koji je tvrdio da ne psotoji a koji košta 12 dolara!!!) a onda ga iznenada objavio na internetu, bila je manje važna od fakta da neki od birthera tvrde da je on Musliman. Pre dva meseca je vrlo popularni šerif iz Arizone Arpaio, inače heroj konzervativaca zbog njegove borbe protiv ilegalnih imigranata, sproveo istragu i objavio da je Obamin sertifikat rođenja falsifikovan. Da li se iko zainteresovao za to? Ne, a najmanje "respektabilni" desničarski intelektualci. Oni veruju vladi, zar bi Obama i njegovi ljudi išta lagali. Sačuvaj bože. Čak i kad ne vole Obamu, još su više užasnuti da će biti nazvani teoretičarima zavere ako postave neke pitanja koja se vladi i njenim psima čuvarima u medijima ne dopadaju. Pavlovljevska dresura.

Ovaj kratki spoj je istovremeno i razlog zašto su kritike i ismevanje teorija zavere toliko omiljeni i popularni sportovi među etatističkim intelektualacima. Njihov interes je da svaku radikalniju kritiku ili svako ukazivanje na postojanje zakulisne politike, ili odnosa moći koji sežu mimo demokratskih ustanova prikažu kao izraz paranoje. Upravo zato da bi zaštitili interes države da bude izvan domena kritike. Recimo Cass Sunstein, regulatorni car u Obaminoj administraciji čak predlaže da se donese zakon po kome bi se širenje teorija zavere strogo krivično kažnjavalo. A šta bi se smatralo teorijom zavere? Pa otprilike izazivanje sumnje u objašnjenja raznih događaja i procesa koje daje država i ukazivanje da država laže ili nešto prikriva. Ovaj Obamin setifikat rođenja bi bio idealan povod da se neko zatvori.

Ovo je fenomen koji se u zapadnom svetu ustoličio od sredine 20og veka. U Americi je bio uglavnom instrument konsolidovanja Njudila i "liberalne" revolucije, kroz denunciranje pretežno predstavnika "stare desnice" kao predstavnika "paraniodnog stila" politike. Oni su prvo verovali da je Vilson uveo Ameriku u rat da bi nametnuo socijalizam i kontrolu ekonomije u zemlji, zatim da je Njudil bio socijalistička revolucija, da je Ruzvelt kriv za ulazak Amerike u II svetski rat, te da se komunisti nalaze svuda u federalnoj vladi. Kasnije je isti model "kritike" primenjivan i na levičarske kritičare statusa quo.

Navešću samo nekoliko oblasti gde su kritičari vlade bili a često su još i danas otpisivani kao paranoici, a u stvari su bili u pravu. Antikomunistička histerija i lov na veštice, orkestrirani od strane Mekartija i desničara. Oni su, kako se tvrdi, videli komunistu "ispod svakog kreveta" i sumjničili i proganjali potpuno nevine ljude, vođeni samo svojom ideološkom paranojom. Danas pak znamo da su stotine najviših državnih funkcionera u Americi bili komunistički agenti, uključujući savetnika predsednika Ruzvelta za nacionalnu bezbednost, Algera Hissa i najvišeg finansijskog savetnika i kreatora sistema Breton Woodsa, Haryja Deckster Whitea. I Rozenborgovi jesu odavali nuklearne tajne Rusima.

Dalje, teorija da je Ruzvelt znao za Perl Harbur i ništa nije učinio, i štaviše ohrabrio i priterao Japance uza zid da napadnu bila je i još uvek je opisivana kao teorija zavere. Ipak, već je poznato mimo svake razumne sumnje da je teorija potpuno tačna. Ruzvelt je aktivno minirao sve mirovne inicijative proameričkog premijera Konojea, dok njegova vlada nije pala i hardlineri preuzeli stvar.

Ko se nije smejao teorijama da su bankari tajno napravili zaveru da formiraju Federalne rezerve. Ipak, danas znamo da su se oni zaista tajno sastali na Jekyll Islandu i napisali prvi draft zakona o centralnoj banci koiji je kasnije u svojen u skoro nepromenjenom obliku. Ljudi koji su ga napisali bili su predstavnici Morgan i Rockfeller banaka i nekoliko njihovih saveznika sa Vol Strita.

A šta tek reći za svetsku vladu? Ima li iko ovde ko se neće smejati tome kao paranoičnoj fantaziji? Ipak, bivši franucski predsednik Širak je rekao da Kjoto protokol treba usvojiti jer bi on čak i ako nema zagrevanja bio dobar prvi korak ka globalnoj vladi. Filozofi poput Habermasa i Helda otvoreno i bez zadrške pišu o EU kao zametku buduće svetske vlade. Još 1940 ih godina američki Kongres je usvojio rezoluciju (manjinsku) kojom se od predsednika Trumana tražilo da pretvori UN u organ svetske federacije. Rezoluciju je potpisao krem američke politike, uključujući i buduće predsednike Geralda Forda i Johna Kenedija. Ruzveltov protivkandidat na izborima 1944 Wilkie je napisao knjigu koja je bila Njujork Tajmsov bestseler prodat u milionskim tiražima, a čiji je naslov bio "jedan svet" a glavna teza potreba formiranja svetske vlade. Finansijeri i ideolozi ovog pokreta poput Karola Kviglija i Davida Rockfellera otvoreno govore kako je njihov cilj formiranje svetske valde. Ipak, kad neko ko je prema toj ideji kritičan primeti da postoje neki moćni ljudi koji guraju svetsku vladu, on je proglašen za paranoika i konspirologa.

Ili, uzmite ovaj primer. Bilderberg grupa, polutajna, tj provaljena organizacija sastavljena je od najviših svetskih političara, biznismena i novinara koji se sastaju svake godine u nekom hotelu širom sveta da diskutuju. O čemu? To niko ne zna, jer oni ne izdaju nikakva saopštenja i nikad ništa ne procuri. Njihova odbrana je da su to samo neformalna ćaskanja. Ipak, Obama i Hilari su prekinuli kampanje na prajmeririjima 2008 da bi otišli na sednicu Bilderberg grupe. Da bi neformalno ćaskali? Šta su tamo pričali, sa kime i zašto? Kakvu moć i značaj ima ta neformalna grupa da kandidati za najmočniju političku funkciju na svetu idu njima na noge? Još bolje, ko su ti ljudi, ko organizuje celu grupu? Na njihovom sajtu piše da to radi neki Steering committee, da oni pozivaju ljude na sastanke. Ali, "ko čuva čuvare", tj ko postavlja taj komitet? Vrlo zabavna i enigmatična pitanja. Postoje razne teorije i spekulacije, da su to Rokfelefer, Kisindžer, razni drugi centri moći, ali vrlo malo stvarnih podataka. Ali, čik nađite repsektabilnog novinara ili profesora koji će time da se pozabavi. Jeste, pa da ga strpaju u ludnicu sa sablasnim Molderom i Vladimirom Bukovskim.

A šta tek reći za Savet za spoljne odnose (CFA) - NGO u Vašingtonu koji je dao 8 od 10 poslednjih predsednika i mislim 10 od 10 poslednjih ministara inostranih poslova. Kakva je to "privatna" organizacija čija je najupadljivija odlika to da su njeni članovi najmoćniji ljudi iz obe političke partije? Kakva je to demokratija, u kojoj ispada da koja god stranka da pobedi najmoćnija mesta u vladi će da zaposednu ljudi iz jedne privatne institucije! Instuticije koja makar spolja gledano kao da kontroliše obe stranke. Ko njome upravlja, kako, i odakle joj takva moć? Uvrnuto? Interesantno? Ne, time se bave samo paranoici.

Već ovo je dovoljno da shvatimo koju sociološku funkciju igraju kritike teorije zavere: ulogu konsolidacije obrazovnog i informacionog monopola države i kontrole i ućutkivanja kritičkih glasova. Diskurs kritika konspirologije je moderna zapadna verzija psihijatrijskih klinika za disidente u Sovjetskom Savezu. Ona treba da nas ubedi da je svaka radikalna sumjna u zvaničnu verziju istorije ili ideologije koje širi dsržava proizvod nekog mentalnog poremećaja, i da je samo građanin koji sluša nastavnike u državnim školama, propisane "respektabilne" medije i saopštenja birokratskih tela vlade psihološki normalan. Još uvek paranoici nisu u bajbokani, ali kao što vidimo to nije nezamisliva mogućnost - Cass Sunstein (i mnogi drugi) već rade na tome.