Pages

29 June 2012

Vrhovni sud i Obamacare

Američki Vrhovni sud je, znači, podržao Obamacare i time uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja u Americi može da se nastavi. Kao prvo, da odmah kažem da sa ideološke tačke, ovo ne bi trebalo tržišne liberale preterano da dotiče. Američki sistem zdravstvenog osiguranja je nekada bio privatan i dobrovoljan -- ali u međuvremenu je, slično finansijskom sistemu, postao toliko regulisan i preregulisan, da privatnog vlasništva i slobode izbora tu ima samo u obrisima. Na državu i direktno otpada više od polovine zdravstvenih troškova, a ona polovina koja je, kao, privatna, je obimnim regulacijama ograničena i iskomplikovana. Rezultat svega toga je užasno skup sistem, najskuplji na svetu, i svi libertarijanci koji su do sada branili američki zdravstveni sistem su vodili pogrešnu borbu. Bolje im je bilo da su kao primer uzimali Švajcarsku ili Hong Kong.

E sad, što se odluke tiče, to je vrlo zanimljivo. Glavno većinsko mišljenje je na 200 strana i ko zna šta sve tu piše, ali suština je, koliko uspevam da razaznam iz blogova poput Volokh zavere, da je odluka dvosmislena. Sa jedne strane je Obamacare prošao, ali sa druge, način na koji je prošao može potencijalno biti dobra vest za poklonike ustavnog ograničenja vlade.

Prva zanimljivost je da, iako je rezultat bio 5:4 slučaj nije odlučio Kennedy -- Anthony Kennedy je sudija koji je uvek u sredini između četvoro liberal-socijalista i četiri konzervativca (a postavio ga je Reagan, grrr) i zato ovakvi tesni politički slučajevi najčešće od njega zavise, nego je slučaj u prilog liberal-socijalista odlučio konzervativni predsednik suda John Roberts (a postavio ga je Bush. Grrr?) 

Međutim, Roberts, koji je napisao i glavno mišljenje, odlluku je obrazložio ovako. (A obrazloženje odluke je jednako važno i u dugoročnom smislu možda i važnije nego sam ishod, jer obrzaloženje sadrži presedane i rezonovanje koje će kasnije sudije morati da slede.) Odluku je obraložio ovako -- individualni mandat, naredba vlade da morate kupiti i imati zdravstveno osiguranje nije podržan. Država vas ne može naterati, na osnovu bilo čega u ustavu, na osnovu commerce clause niti necessary and proper clause, da kupite osiguranje. To je, nakon jako dugo vremena, valjda od pre New Deala, prvo sudsko ograničenje vlade i Kongresa da iskoriste ove klauzule, posebno commerce clause, da urade šta god hoće. Commerce clause su pisci ustava ubacili da bi ustanovili da Kongres ima pravo da reguliše trgovinu između saveznih država, odnosno da osigura da ona bude slobodna. Mic po mic, popuštanjem sudova, ta klauzula je bivala upotrebljena da opravda bilo šta što Kongres izglasa, posebno razne slučajeve ekonomskih regulacija na federalnom nivou. Uključujući, bukvalno, i kontrolu federalne vlade šta i koliko sadite u svojoj bašti. E sad se, sa ovom odlukom, tome bar jednom stalo na put. Posle mnogo vremena sud je rekao da ovog puta ni ta fraza ne odobrava neki postupak Kongresa i možda će neke kasnije važne odluke slediti ovakav stav.

Umesto toga, kaže Roberts, individualni mandat, odnosno obavezno zdravstveno osiguranje, uvodi se na osnovu moći Kongresa da raspisuje poreze. Ne morati vi kupiti zdravstveno osiguranje, ali Kongres ima pravo da vam naplati porez na nekupovinu osiguranja.  To je verbalna akrobacija koja podiže mnoga pitanja. Na primer, koliki porez se ne smatra mandatom? Porez od milion dolara je itekako mandat, tj. naredba. Drugo, demokrate su prilikom guranja Obamacare u kampanji ekspicitno tvrdile da on ne uvodi novi porez,da bi sada sud protiv njihove volje rekao da to jeste porez.

Sve u svemu, sam ishod odluke, prolazak Obamacarea je loša vest -- ali alternativa Obamacareu ioanko nije bilo slobodno tržište zdravstvenog osiguranja nego sadašnji mambo džambo koji ni konzervativci nisu pokazivali nameru da stvarno reformišu. Međutim, tekst i rezonovanje odluke su, libertarijanski ustavni pravnici kažu, potencijalno dobra vest.

Nivo debate

Ako je neko (opet) iznenađen što je Italija sinoć (opet) pobedila Nemačku, evo kratkog objašnjenja. Ne mogu savršeno da poredim jer ne znam kako to izgleda u mnogim drugim zemljama, ali pošto sam neko vreme proveo u Italiji mogu da potvrdim da je nivo fudbalske debate u toj zemlji zapanjujuće visok. Zapanjujuća je i sama količina ovih debata -- kad uključite slučajni kanal na TV-u velika je verovatnoća da u studiju sedi jedno osam gostiju, trenera, bivših igrača, stručnjaka (i jedno dve polugole starlete, od kojih se neke takođe solidno razumeju u fudbal) i satima idu u neke sitne detalje o fudbalskim utakmicama. A onda je i nivo tih razgovora, kao i svakodnevnih fudbalskih razgovora ljudi na ulici, primetno viši. Koncepti kao 4-4-2 ili 4-5-1 nisu, kao kod nas, rezervisani za par boljih trenera, nego su laičke, svetovne stvari u svakodnevnoj kućnoj upotrebi. 

Kad poredim to sa Srbijom, jedina stvar koja je važna u Srbiji, ne laicima nego i sportskim novinarima, je da li će igrati ovaj ili onaj. Ili pošto smo dotakli novo dno, da li će pevati himnu. U Italiji, kada novine ili komentatori izveštavaju o utakmici rutinski će vam prvo reći formaciju, to je osnovno -- sastavi su važni tek u kontekstu taktike. Evo sada možete saznati i da je Italija sinoć igrala u ništa manje nego u 4-1-2-1-2 formaciji. Ko bi znao. 

Nivo javne debate u velikoj meri utiče na ishod u bilo kojoj oblasti. Kad bi se u Srbiji o ekonomiji i politici razgovaralo kao što se u Italiji razgovara o fudbalu gde bi nam bio kraj.