Pages

14 August 2012

Sportovi na budžetu

Objavio sam bio post sa tabelom u kojoj se nalaze svi sportski savezi i organizacije koje finansira Ministarstvo omladine i sporta.  Iz nekog razloga, ta ogromna tabela je pravila problem u prikazivanju celog bloga, pa sam morao da je skinem. U svakom slučaju, klikom na link možete doći do tabele. Otvorite fajl, imaćete priliku da čujete za neke nove sportove. Izvinjavam se i komentatoru  čiji sam komentar morao da obrišem. 

***

Kao dodatak na Slavišin post, evo tabele iz Rešenja o raspodeli sredstava za programe granskih sportskih saveza Srbije, Sportskog saveza Srbije i ostalih sportskih udruženja koji se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, koji sam našao na sajtu Ministarstva omladine i sporta, za 2011. godinu. Ukupan iznos je oko 1,26 mlrd dinara.

Razočaran sam što šahboks kod nas još ne postoji...

Means testing - za i protiv

Dušan Pavlović daje nekoliko predloga kako bi Grad Beograd mogao da uštedi novac. U suštini, Dušan smatra da Grad, ako već treba nekome da pomaže, treba da pomaže siromašnima, a da nema potrebe da dobro stojeći građani plaćaju subvencionisane cene vrtića, prevoza i slično.

U nemogućnosti da pronađem srpsku frazu za ovo o čemu Dušan piše, koristim englesku "means testing". To znači da, da bi se neko kvalifikovao za neku subvenciju/program socijalne pomoći, mora prvo da dokaže da nema dovoljno sredstava. Nekada se radi o prihodu, nekada o imovini, a nekada se oba kriterijuma uzimaju u obzir.

Koliko ja znam, na nacionalnom nivou postoje samo dva "means tested" programa socijalne pomoći - novčana socijalna pomoć (do nedavno se program zvao MOP - materijalno obezbeđenje porodice) i dečiji dodatak. Da ne ulazim u preterano objašnjenje, ali recimo da uslove za ove programe uglavnom ispunjavanju samo zaista siromašni, a da mnogi realno siromašni na selu ne mogu da ostvare pravo na ove programe jer imaju više od 0,5 hektara zemljišta i previsok "katastarski prihod" (što je posebno besmisleno, jer taj katastarski prihod nije revalorizovan jedno 20 godina, a čak ni inicijalno nije imao mnogo smisla). Na lokalnom nivou postoje i drugi programi koji su means tested - recimo većina gradova i opština ima programe jednokratne pomoći, gde se siromašnima daju pare, ili recimo drva za ogrev. Svi ostali socijalni programi u Srbiji (besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, penzije, subvencionisana struja, gas i grejanje i slično) nisu means tested i na njih ima pravo svako, bez obzira na materijalno stanje.

Means testing deluje kao očigledno dobra stvar - država može da smanji rashode (alternativno, poveća prihode) i tako smanji deficit, a vremenom i poreze. Dakle, deluje sasvim logično da država ne treba da subvencioniše one koji imaju pare.

Iako se generalno uglavnom slažem sa ovim pristupom, treba biti svestan dva velika problema sa means testingom.

1. Najveći problem je što means testing uvodi ogromne granične stope "poreza" (porez stavljam pod navodnike pošto se ne radi o pravom porezu, već o gubitku prava na subvenciju), naročito ako program nije dobro osmišljen. Evo primera iz koga će (valjda) biti jasno o čemu pričam.

Recimo da Pera zarađuje 10.000 dinara mesečno i da postoji socijalni program koji kaže "svi koji zarađuju manje od 11.000 dinara dobijaju od države još 3.000 dinara mesečno". Pera znači sada ima ukupni dohodak od 13.000 dinara. Onda Žika ponudi Peri da mu Pera okreči stan za 5.000 dinara. Ali, za Peru to nije 5.000, jer ako prihvati posao gubi pravo na one 3.000. Dakle, ako prihvati i okreči stan, imaće 15.000 dinara, što znači da je krečio za 2.000 dinara, odnosno granična poreska stopa (na tih dodatnih 5.000) je celih 60%. Da sam pretpotavio da je cena krečenja 1.500 dinara, Pera bi na tih 1.500 dinara prihoda platio 3.000 "poreza", odnosno poreska stopa bi bila 200%, što znači da ga krečenje u stvari košta.

Rekao sam i da je problem "ako program nije dobro osmišljen". Primer koji sam naveo je upravo takav primer loše osmišljenog programa, jer postoji oštra linija razgraničenja - ako zarađuješ 10.999 dinara dobiješ još 3.000, ako zarađuješ 11.001 ne dobiješ ništa. Dobar deo means tested programa u Srbiji (uključujući i "13. penziju") su upravo ovakvi. Rasponima problem može da se ublaži (da se granična poreska stopa snizi), ali ne može da se reši - neki pragovi prosto moraju da postoje


2. Drugi ozbiljan problem sa means testingom je što je on veoma administrativno zahtevan. Na primer, nema nikakvog smisla voditi program socijalne zaštite koji je usmeren na pojedince, a ne na porodice. Kakve veze ima što je neko bez posla i ima prihod nula, ako mu žena zarađuje 2.000 evra mesečno? Dakle, potrebno je imati vrlo dobre registre porodica (i, prethodno, razjasniti da li govorimo o porodici ili domaćinstvu, šta sa parovima koji žive zajedno, ali nisu venčani, šta sa parovima koji jesu venčani, ali ne žive zajedno, šta sa decom koja studiraju, jel su ona domaćinstvo za sebe, ili nisu i slično), a onda imati i registre o njihovim prihodima i imovini. Načelno posmatrano, sve je to moguće uraditi, svako od nas ima JMBG, Poreska uprava već ima podatke o prihodima i imovini.

U stvari, da li ima? Pa, u mnogim slučajevima nema. Često PIO fond ne zna da je neko inostrani penzioner, ne znaju koju imovinu imaju naši građani u inostranstvu (recimo u Bosni i Crnoj Gori), da ne govorim o prihodima iz sive ekonomije i poljoprivrede, kao i o neuknjiženim kućama, stanovima i vikendicama. Uzmimo i tipično seosko domaćinstvo koje jede svoje meso, sir, voće i povrće. Kako to uzeti u obzir? Nemam pojma. Možemo, naravno, reći da to nije bitno, ali onda prihvatamo da su porodica na selu i porodica u gradu koje imaju po 10.000 mesečno prihoda u novcu u istoj situaciji. A jasno je da nisu - porodica na selu skoro sigurno neće gladovati. Porodica u gradu lako može da gladuje.

Takođe, da li u obzir uzimamo lokalne troškove života? Jasno je da su 20.000 dinara prihoda u Surdulici i 20.000 u Beogradu različite stvari. A opet, čak i ako jeste "jasno", kako tačno to uzeti u obzir?

Takođe, da li u obzir uzimamo i starost i bolest? Neko ko ima 1.000 evra prihoda, ali zbog bolesti mora da izdvaja 900 evra za lekove nije tako bogat kao što izgleda samo na osnovu prihoda. Kako uzeti u obzi sposobnost/nesposobnost za rad? Da li uopšte neko ko je mlad, zdrav, obrazovan, a ne radi, treba da ima pravo na pomoć, iako ima prihode nula?


Međunarodna praksa je veoma različita. Recimo, veliki deo evropskih zemalja ima univerzalni sistem dečijih dodataka, gde svaka porodica sa decom dobija mesečno pare od države (u Engleskoj, za decu mlađu od 20 godina, dobija se po 80 oko funti mesečno po detetu). Kod nas se dečiji dodaci "means testiraju". 

Jasno je da svaki program socijalne zaštite (bilo da je means tested ili univerzalan) čini nerad relativno atraktivnijom opcijom u odnosu na rad, ali mislim da je nesumnjivo da je means testing (zbog već navedenih destimulativnih efekata visoke granične poreske stope) lošiji od univerzalnih programa po pitanju destimulisanja rada, a takođe je podložan laganju, manipulaciji, korupciji, a i administrativni trošak je visok. Sa druge strane, means tested programi su jeftiniji (jer se ne odnose na celu populaciju), pa su poreske stope niže. A porezi naravno takođe negativno utiču na rad.

Mislim da je konačnu ocenu veoma teško dati.

Ako vas ova tema zanima, predlažem kraću raspravu između Bryana Caplana i Davida Hendersona od pre par godina: inicijalni Bryanov post, Davidov odgovor, Bryanov odgovor, Bryanov ultimativni argument, David priznaje poraz.

Kako to?

B92/Tanjug su u pravu:

Skok vrednosti dinara proteklih nekoliko dana najvećim delom je posledica nastavka restriktivne monetarne politike NBS i povećanja referentne kamatne stope.

Ko bi rekao da je to moguće. Do pre neki dan nas je NBS uveravala da dinar nema veze sa NBS i njenom politikom, već da pada zbog nekonkurentne privrede.

Tekvondo na budžetu

I neizostavno su krenule priče o nagrađivanju sportista koji su svojim medaljama ugled Srbije vinuli u još više visine. Ovog puta, za sada, nisu sami sportisti ti koji traže novac i stanove, kao što je Milorad Čavić besramno radio, već to za njih traži javnost.

Javnost ako hoće, može vrlo lako da potkrepi priču delima. Neka otvore žiro račune i neka uplate kome koliko misle da treba.

Tu inicijativu može da pokrene i Olimpijski komitet Srbije i imaju odličan primer na koji se mogu ugledati: Olimpijski komitet SAD je nevladina organizacija koja ne dobija ništa iz budžeta. I gle, protivno zakonima logike, opet su osvojili najviše medalja. 

Američki olimpijski tim, uključujući i troškove priprema i putovanja, finansira se isključivo privatnim donacijama. To se sve lepo vidi na sajtu, tamo ćete naći i tačnu strukturu prihoda i troškova. Kad se kaže da američki sportisti dobiju toliko i toliko za osvojenu medalju, to daje Olimpijski komitet koji je novac sakupio dobrovoljnim privatnim donacijama

To je bolje za budžet, ali je pre svega zdravije za društvo. Javnost tako nema šta da traži i zahteva, već može da uštedi reči i pređe na dela.