Pages

29 June 2013

Glas razuma o EU

Ne znam u čemu je trik, ali je tužno da ne postoji srpski liberal koji bi ovako nešto rekao, nego moramo da čekamo na Amerikanca, Stevea Pejovicha (tj. osim mene čije je "srpstvo" takođe upitno :)). Komentar je izrečen u povodu razmene diplomata između Kosova i Srbije pod pritiskom EU:

Whether we like it or not, the recognition of Kosovo as an independent state is inevitable, long-overdue and, therefore, the rational choice for Serbia to make.  However, it appears that the exchange of diplomats (which is de facto the recognition of Kosovo) is not a free and rational choice. It is the price Serbia paid for a chance (not even certainty) to join EU. If so, I think that the decision of Serbian government is degrading.

Moreover, the decision is also stupid. Instead of using Kosovo as a chip to bargain for the best deal, the government of Serbia has made a bad one. It recognized Kosovo as an independent state in exchange for transferring much of the country's sovereignty to the bureaucracy in Brussels.

21 June 2013

Richard Esptein i špijuniranje

Na sajtu Hoover instituta, Epstein opravdava NSA špijuniranje i opisuje galamu koju su oko istog podigli libertarijanci i drugi kao izraz paranoje i nedovoljnog poverenja u vlast. Libertarijanac kritikuje ljude što ne veruju vladi! Što je najgore, Epstein sve vreme implicira, koristeći sve moguće advokatske trikove, da je ovde reč o debati između onih koji misle da vlada treba ili da ne treba da prikuplja podatke. Ali, problem je drugi: što vlada to već radi ilegalno godinama i što je sada samo otkrivena sa rukom u pekmezu. Jedini razlog zašto debata danas uopšte postoji je što su neki ljudi rizikovali sopstveni život i slobodu (Snowden, ali ne samo on) da bi obavestili javnost o ovim programima. Glavni whistleblower je izložen pretnjama smrću i električnom stolicom zato što je obelodanio ovo, a naš libertarijanac ismeva i njega i ostale "paranoike", i podržava vladu, tvrdeći da je ok to što ona radi, iako bi do prekjuče tvrdio da su sve te priče o ilegalnom prikupljanju podataka teorija zavere i paranoja. Ko bi još bio toliko lud da pomisli da bi vlada mogla da laže. Još jedna ilustracija da je u Americi sve manje jasno gde prestaje neokonizam a počinje libertarijanizam. Zaista je simptomatično da su političari poput Ted Cruza ili Rand Paula mnogo solidniji od nekih od glavnih teoretičara libertarijanizma.

Jednostavan problem koji profesor Epstein, u svim svojim advokatskim sofizmima, nije ni dotakao je jednostavna istina: vlada Sjedinjenih Država, lider slobodnog sveta, "land of the free, home of the brave", snima sve telefonske razgovore i svu email komunikaciju svih građana na svojoj teritoriji i skladišti ih na neodređeno vreme na više lokacija, od kojih je izgradnja samo jedne koštala 2 milijarde dolara. I sakriva od javnosti podatke o postojanju ovih programa, a kada bude otkrivena, preti da čoveka koji je to učinio pošalje na električnu stolicu kao izdajnika i stranog špijuna.

Epstein takođe veruje Obami na reč da vlada ne može da koristi prikupljene podatke niti da targetira određene pojedince bez eksplicitnog sudskog naloga. Međutim, top Secret dokumenti dobijeni od Snowdena koje danas objavljuje Guardian pokazuju naprotiv da vladi ne treba nikakav specijalni sudski nalog za ove svrhe. FISA sud koji je  zadužen za navodno izdavanje takvih naloga, zapravo izdaje samo opšta ovlašćenja, neku vrstu carte blanshe agentima NSA da koriste podatke zašta god oni, a ne sud procene, i da šijuniraju pojedince koje oni (tj njihovi politički nalogodavci), a ne sud odrede. Sud nema nikakvog uticaja, a kamoli da daje "naloge", ko će da se šijunira, kako, kad i zašto. Veliko iznenađenje - ko bi očekivao da bi vlast mogla opet tako okrutno da obmane našeg dobronamernog profesora:



Once armed with these general orders, the NSA is empowered to compel telephone and internet companies to turn over to it the communications of any individual identified by the NSA. The Fisa court plays no role in the selection of those individuals, nor does it monitor who is selected by the NSA.


Možda ćete reći, pa šta, oni snimaju, ali ko nema šta da krije taj nema čega ni da se plaši. Međutim, poenta je da nisi ti taj ko definiše da li imaš ili nemaš šta da kriješ, nego vlada. To što danas nisi na listi, ne znači da nećeš biti sutra. Evo vrlo zornih primera. General Petreus je bio nateran prošle godine da podnese ostavku, posle otkrića afere koju je imao sa jednom novinarkom. Po svoj prilici operaciju diskreditovanja su orkestrirali Obamini lojalisti da bi sprečili da Petreus razotkrije istinu o napadu na konzulat u Bangaziju koja bi bila kompromitantna po Obamu (kao što smo videli, jeste). Ostavku je podneo tačno nedelju dana pre nego što je trebalo da svedoči u Kongresu. Ali, ključna stvar je da su oni (FBI) koristili urpavo ovu tajnu bazu podataka (metadata) i opšta ovlašćenja koja su dobili od FISA suda da bi locirali prepisku između Petreusa i njegove ljubavnice. Nije im trebao nikakav poseban "sudski nalog" da ga šijuniraju. I onda su ga ucenili da podnese ostavku i da to uradi na dan Obaminog izbora da bi minimizovali efekte medijske prašine. General Petreus, heroj rata u Avganistanu i Iraku i direktor CIAe ucenjen i smenjen korišćenjem "meta-podataka" koje je Snowden razotkrio! Treba vam jači dokaz da vlada može (i hoće) da zloupotrebi ovaj sistem?

Ili uzmimo drugi primer: IRS skandal sa maltretiranjem Tea Party organizacija. Jedan od načina kako je to rađeno je slanje detaljnih upitnika sa svim vrstama sumanutih pitanja tipa "jel se bavvite kriminalom" itd. Ali neka su bila vrlo konkretna: više grupa je navelo da su dobijali pitanja o njihovim ličnim i profesionalnim odnosima sa osobama o kojima IRS nije mogao da zna ništa, i jedini način da povežu aplikante sa tim drugim osobama je bilo pristupom email ili telefonskoj komunikaciji. Stvarno verujete da je neki sud izdao nalog za špijuniranje ovih organizacija? I još mislite da nemate šta da krijete? To zavisi od Vlade, IRS, ministarstva pravde, CIA i FBI, i njihove trenutne procene da li ste vi "državni neprijatelj" ili ne. Ne od vašeg ponašanja ili vaše logike. Ako žele da vas unište ili kompromituju oni će to uraditi i ne postoji način da se od toga zaštitite.

Epstein spada u istu grupu sa nekim drugim "konzervativnim" teoretičarima koji se slažu da je vlada vrlo nesposobna da upravlja ekonomijom, pa joj tu treba smanjiti ovlašćenja i strogo kontrolisati, ali je zato vrlo kompetentna i dobronamerna kad je reč o nacionalnoj bezbednosti: tu liberalni skepticizam ne važi a bezakonje i administrativna samovolja izvršne vlasti su sasvim cool. Što više moći za vladu to bolje. A ko se ne slaže, taj je ili ludak ili komunista.

17 June 2013

Liberalne crte Teravada budizma

Budizam kao religija se najčešće smatra potpuno apolitičnom, ili se pak povezuje sa idejama pacifizma ili envajornmentalizma. Okrenutost sebi, meditaciji, navodna nezainteresovanost za zemaljske stvari, .navodno odbacivanje materijalizma, glavni su razlozi ovakvog uverenja. Najređe od svega se može čuti ideja da je budizam na bilo koji način konzistentan sa kapitalizmom. Ali ja mislim da bar neke verzije jesu.

Najpre, samo definisanje budizma kao religije je problematično: budisti imaju direktno ateističku kosmologiju i materijalističku filozofiju duha. To znači da veruju da je kosmos večan, nenastao, u stalnom cikličnom kretanju, da ne postoji Bog. S druge strane, ljudski subjekat je samo privremeni agregat različitih materijalnih i "duhovnih" elemenata koji su svi propadljivi i privremeni. Ne postoji duša, ili subjekt ili sopstvo, ili svest, kao nezavisna "supstancija". Ne postoji "ja", duh je za budiste samo glagol a ne imenica, kako kaže jedan filozof, samo metafora aktivnosti i dešavanja a ne označitelj nečeg stabilnog, nepromenljivog i "stvarno" postojećeg.

Ovo su temeljne doktrine koje prihvataju obe glavne struje, Mahajana i Teravada. Međutim, Teravada budizam koji dominira na Šri Lanci, Tajlandu, Laosu, Burmi, Kambodži i delimično Indiji, ima neke dodatne elemente koje ga čine mnogo više u skladu sa liberalnim idejama. Najpre, teravadisti veruju da Buda nije propovedao izdvajanje iz sveta već aktivnu participaciju. Znamo da su u ranom periodu budizma trgovci bili glavni preobraćenici u ovu religiju. U jednoj priči Teravada kanona neki trgovac dolazi da pita Budu kakav bi život trebalo da vodi, i ovaj mu objašnjava da treba da usavrši svoju veštinu ili zanat do najboljeg mogućeg stepena, da dela moralno ispravno prema drugim ljudima i da brani svoju pravedno stečenu imovinu svim sredstvima od lopova (ne mogu da odolim spekulaciji koga bi sve Buda danas svrstao u ovu kategoriju). Ideja da su obični budisti okrenuti samo meditaciji i individualnom prosvetljenju a zanemaraju praktične delatnosti je stoga pogrešna (makar u Teravada tradiciji), i praksa laičkih budista je sasvim konzistentna sa kapitalizmom, i čak direktno ohrabrivana od samog Bude.

Takođe, jedna vrlo značajna doktrinarna razlika postoji između Teravade i Mahajane koja je na drugi način relevantna za našu temu. Glavni ideal budizma, prosvetljenje ("nibbana" ili "nirvana"), u Teravada tradiciji je individualno postignuće: sleđenjem moralnih pravila, meditacijom i učenjem pojedinac može da dosegne probuđenje ili prosvetljenje u nekom od uzastopnih života. Ali, sve je to strogo individualni proces, niko nikome ne može da pomogne direktno. Glavna vrlina i glavni moralna vrednost Teravada budizma je oslanjanje isključivo na sebe u najvažnijim stvarima života, u  samousavršavanju, učenju, i samospoznaji. U određenom smislu, reč je o sofisticiranijoj i sveobuhvatnijoj verziji "vrline sebičnosti" Ejn Rand. Jedini način kako pojedinac može pomoći drugima da dosegnnu prosvećenje je primerom i ohrabrenjem koje njegov sopstveni individualni uspeh pruža. U meri u kojoj religijski duh Teravade uopšte utiče na širu političku kulturum, rekao bih da je on direktno pro-kapitalistički i individualistički.

Nasuprot tome, Mahajana budizam koji je dominantan na Tibetu, u Kini, Japanu, Koreji i Mongoliji je kolektivistički. Iako se slažu u osnovnim kosmološkim i filozofskim učenjima sa teravadistima, sledbenici Mahajane veruju da su solidarnost i saosećanje, a ne oslanjanje na sebe, glavne i najvažnije vrline. I to se vidi u njihovoj doktrini "bodisatve": bodisatva je vernik koji se zaklinje da neće sam ući u nirvanu pre nego što obezbedi da svi drugi postignu isto stanje. On će raditi na sebi, usavršavati se, i kad stigne na domak probuđenja vratiće se natrag da pomnogne nesrećnoj sabraći da i sami brže napreduju. Niko ne treba da bude spašen dok svi ne budu spašeni. Ovo je donekle slično evanđelističkim formama protestantizma koji smatra da svaki vernik mora da učini maksimum napora na eliminisanju grešnog ponašanja u ovom životu da bi i sam bio spasen. U slučaju Mahajana budizma ti dobrovoljno polažeš zakletvu da nećeš postići probuđenje pre nego što učiniš da ga i svi drugi postignu. u meri u kojoj Mahajana budizam utiče na političku kulturu, taj uticaj je jasno kolektivistički i sentimentalistički. Ima čak možda jednu pomalo kičersku crtu.

Kad se analizira odnos svetskih religija sa kapitalizmom, precedenti se nalaze i u hrišćanstvu, i u judaizmu i u islamu, a potpuno ignoriše budizam. Meni se čini da Teravada tradicija potpuno konzistentna sa liberalnim idejama.

Update: kao dokaz da svi veliki umovi misle isto, evo kako Slavoj Žižek takođe veruje da je budizam pro-kapitalistička ujdurma i da bi Veber danas trebalo da preimenuje svoju studiju u "Globalni kapitalizam i etika budizma".  :)

13 June 2013

Špijuniranje, IRS i posledice

Najčešće su ljudi koji govore o tome kako američka vlada špijunira stanovništvo portretisani kao paranoici i marcisoidni egoisti koji skreću pažnju na sebe sumanutim teorijama. Mejnstrim mediji su prednjačili u ismevanju svih koji su recimo tvrdili da vlada direktno prisluškuje sve telefonske razgovore ili snima svu email komunikaciju, bez obzira o kome se radi, koja onda u nekom trenutku može biti iskorišćena protiv osobe.

Ipak, od pre nekoliko dana kada je NSA whistle blower Edward Snowden dao Guardianu podatke koji potvrđuju sve prethodne "teorije zavera", svi su prinuđeni da to prihvate. New York Times u svom uvodniku čak problematizuje ranije negiranje ovih činjenica od strane obaveštajnih zvaničnika u Kongresu.

Naravno, nemajte nikakvih iluzija da su veliki mediji srećni zbog ovoga: naprotiv, oni su učestvovali sve vreme u prikrivanju i zataškavanju ovoga godinama. Ja sam znao za sve detalje koje je Snowden objavio pre neki dan najmanje godinu dana ranije. Ako sam ja znao, svakako su New York Times i Washington Post mogli da znaju. Ako su znali, kao što jesu, zašto nisu objavili?

Kako sam ja znao? Vrlo jednostavno, gledao sam youtube video (zapravo više njih) u kojima nekoliko bivših visokih zvaničnika NSA, koji su u međuvremenu podneli ostavku zbog neslaganja sa onim što se radi, sve to objašnjavaju do u detalje. Nema apsolutno ničeg što je Edward Snowden pre neki dan objavio a što oni nisu, čak mnogo detaljnije, razotkrili pre više godina. Svako ko je želeo da zna, znao je.Fakat da glavni mediji u Americi nisu to nikad objavili govori samo da su oni učestvovali u zataškavanju i zaštiti vlade od kritike. Jednostavno. Jedan od najuticajnijih konzervativnih radio voditelja Mark Levin isto tvrdi da on nije znao ništa i da je čuo prvi put pre neki dan od Snowdena. To što je podržavao istu stvar pod Bushom nema veze.

Ima nekoliko zanimljivih konsekvenci svega ovoga. Prvo, ovo trerba posmatrati sa libertarijanske tačke gledišta zajedno sa skandalom vezanim za IRS koji je izgleda godinama diskriminisao desničarske grupe koje su tražile neprofitni status, odlažući odgovore na njihove aplikacije, tražeći liste donora, preteći im kriminalnim progonom itd. Taj skandal je stvorio vrlo jako osećanje kod mnogih Amerikanaca da je federalna vlada gomila nasilnika i kriminalaca koji zloupotrebljavaju moć da maltretiraju narod i da je kolektivistička teorija o birokratiji kao neutralnom i nepristrasnom akteru čista fikcija. Zatim se ispostavilo da je Obamina adminsitracija ilegalno prisluškivala u špijunirala novinare AP i Fox Newsa. Sada ovaj novi i još veći skandal sa opštim nezakonitim špijuniranjem stavlja tačku na "i". Svako ko bi hteo da državu predstavi kao dobrodušnog korektora tržišnih grešaka i onog ko rešava probleme i pomaže nemoćnima prosto deluje smešno. Država više izgleda kao kriminalna banda predatora. I to je strateški dobro za libertarijanizam - fakat da najmoćnija vlada na svetu izgleda kao kriminalna banda, na čelu sa predsednikom dobitnikom Nobelove nagrade za mir.

U okviru libertarijanizma ovo vrši stratešku preraspodelu uticaja od onih koji tvrde da je problem sa državom što je neefikasna i glupa, iako dobronamerna, i nije u stanju da rešava probleme, kao onima koji veruju da je država instrument opresije, da vrlo dobro zna šta radi i da je oličenje zla. Ostrašćena mržnja prema državi je vrlo dobra i blagotvorna konsekvenca svega što se trenutno dešava.

Druga poenta koju ja izvodim odavde ima veze sa statusom kategorije "respektabilnosti" kako  unutar libertarijanskog pokreta tako i izvan njega. Državni činovnici, državne institucije, zvanični mejnstrim mediji su se svečano zaklinjali da nema špijuniranja, da je birokratije "neutralna", da predsednik nije znao da je u Bangaziju bio teroristički napad i tako dalje. Sve to se pokazuje kao laž. Država direktno i stalno laže. Ako vam je IQ 100 i iznad zaista će biti teško da vas se ponovo ubedi u verodostojnost bilo čega što oficijalni državni organi i njihovi mediji tvrde. Čak i kada je to što tvrde tačno. Potpuni kolaps kredibiliteta zvaničnih institucija na kome počiva moć države je vrlo zdrava konsekvenca svih ovih skandala: država ima silu ali nema kredibilitet, bez koga dugoročno teško da će moći da održi sadašnji stepen kontrole. Kad sledeći put čujete opanjkavanja nekog kao "teoretičara zavere", verovatno ćete se brzo setiti da je priča o internet i telefonskom špijuniranju bila "zavera" koju su ti isti ismevali, pre nego što je postala istina koju su morali kiselo da priznaju. Recimo, Obamin serifikat je validan - država jemči svojim kreditilitetom i kune se. Haahaha, dobra šala. Ili Fed nije uradio ništa loše sa bailoutom moramo podatke o recipijentima da držimo u tajnosti, kunemo se da je sve ok. Zlato je u Fort Knoxu, zar ne verujete državi? Obamacare neće da košta ništa i IRS će nepristrasno da ga sprovodi (ovde već počinju grčevi od smeha). I tako redom. Srećno kolektivisti.

Ukratno, svedočimo potpunoj demistifikaciji koncepta države na velikoj sceni, na najboljem mogućem primeru: ako je američka vlada ovakva banda, šta tek možemo očekivati od ruske, kineske ili srpske? Mislim da ljudi koji veruju u slobodu treba da budu zahvalni za ovaj moćni argument koji dobijaju iz Amerike ovih dana i nedelja.

Update: Ups, izgleda da se respektabilni libertarijanci i konzervativci u DC ne slažu sa ovakvim ekstremističkim pristupom. Da bi zagriženi Obamisti mogli da brane ovo nije toliko iznenađujuće. Ali da National Review i Cato Institute brane državno špijuniranje, to je već...ne znam kako bih to opisao osim kao tragikomično i istovremeno jednako demistifikujuće i razgolićujuće kao i ono što Obama radi. 

12 June 2013

Kako treba da funkcioniše sloboda govora

Rusofilni taliban, Marko Grgurović, predložio je jedno zastarelo rešenje prema kojem u vrtiću treba razdvajati dečake i devojčice jer će se tako obe grupe pravilnije razvijati, svaka u željenom pravcu u skladu sa svojim prirodnim predispozicijama. Grguroviće, je, dakle, predložio nešto što se ni po čemu suštinski ne razlikuje od predloga raznoraznih fanatika koji su imali svoje ideje u vezi drugih nacija, ljudi različe seksualnosti, Kosova i sl. Dakle, zastupao je nepopularne, a ja bih rekao nedotupave stavove. Međutim, za razliku od nekih ranijih slučajeva kada je prećeno (ah, u Srbiji se uvek preti, mi smo jedna od retkih zemalja gde se preti primenom zakona) i ponešto urađeno na sankcionisanju verbalnog delikta, sada je sve prošlo kako i treba  kada su ekstremisti u pitanju. On je na sve strane ismejan, njegovi stavovi su odbačeni i on je sa svojim talibanizmom smešten gde i treba da bude. Njegovo neosporno pravo je da otvori privatni vrtić i da tamo odvaja dečake i devojčice, jer zasigurno ima podršku za svoje stavove u Srbiji kod dela populacije. Takođe, njegovo pravo je i da se zalaže za ove stavove kolikogod hoće, a moje je pravo da ga smatram baš onim što jeste. Nema potrebe za velikim bratom koji bi sankcionisao, nema potrebe da on postane mučenik. Ako njegovo zalaganje ostane samo na nivou predloga, on ne treba da bude smenjen sa mesta na kome se nalazi ako sve ono što je opis njegovog posla radi na pravi način. 

11 June 2013

Biznis u Srbiji

Novosti pišu o tome zašto Ikea, Lidl i drugi lanci još nisu u Srbiji. Ukratko, komplikovane procedure, neregulisana imovinska pitanja pri kupovini zemljišta, dozvole za gradnju i druge birokratske zavrzlame.

Ali evo šta o tome kaže Rasim Ljajić:

"U stalnom smo kontaktu sa predstavnicima „Ikee“, razgovarali smo i prošlog meseca i rečeno nam je da su kupili treću parcelu i da je u toku proces dobijanja dozvola za gradnju "- kaže za „Novosti“ Rasim Ljajić, ministar spoljne i unutrašnje trgovine Srbije. 

" Ponudili smo im pomoć, a oni su istakli da se to odvija svojim tokom. Inače, u planu je da „Ikea“ u Beogradu bude regionalni centar za tržišta Slovenije, Hrvatske, Srbije i Rumunije."
 

Eto tako funkcioniše sistem u Srbiji: prvo napravite vizantijske procedure, a zatim se lično angažujete, razgovarate sa predstavnicima Ikee, nudite pomoć, činite usluge. Ljajić čak ne vidi da je tu nešto sporno, pa se javno hvali da je "nudio pomoć" trgovinskim lancima.

Nemojte više nuditi pomoć, već promenite sistem. Pojednostavite procedure tako da "pomoć" ministra ulagačima ne bude potrebna. Ne mora svaka strana investicija prvo da prođe kroz ruke ministarstva. Nema Ikea šta da "razgovara" sa predstavnicima vlasti. Može da kupi zemljište, dobije neophodne dozvole i počne da gradi. Da je to tako lanci bi odavno bili tu.  

10 June 2013

Privatnost

Ne znam koliko imam prijatelja i poznanika u realnom životu, verovatno par stotina. Na Fejsbuku sam pronašao praktično sve koje sam tražio, iz srednje škole, sa faksa, sa postdiplomskih, raznorazne ljude sa kojima sam radio, dalje rođake...

Elem, jedan od onih retkih poznanika koji nemaju Fejsbuk profil je moj kolega sa studija u Americi koji godinama radi za Senatski komitet za državnu bezbednost.

Sada mi je jasno i zašto.

08 June 2013

Perceptivna čudesa

Laureat godine je, što nije čudno, Milan Nikolić. Ako je odlazak DS u opoziciju doneo nešto dobro Srbiji to je da imamo manje izjava istog u medijima. Međutim, kada je prostora manje, to se da nadoknaditi intenzitetom. Stoga MIlan Nikolić dolazi do veoma osebujnih zaključaka:

"Najveći deo naših ekonomista su neoliberali, a neoliberali su izazvali krizu i ne znaju kako se iz nje izlazi. Tek nekoliko ozbiljnih ekonomista imamo koji ne pripadaju ovoj školi, ali njima ne pada na pamet da se bave savetovanjem."

Šta reći? I ja mislim da Srbija ne može da propadne pored tolikih nalazišta dijamanata i nafte, a i ako sve to nije dovoljno, zna se da smo višestruki šampioni sveta u fudbalu i atletska velesila.

Reinhart i Rogoff ponovo

Čitam knjigu koju je pomenuti dvojac objavio 2009 pod naslovom "This Time is Different", i čija osnovna teza je da je fenomen poslovnih ciklusa i finansijskih kriza univerzalan, da se ponavlja vekovima sa istim ili vrlo sličnim simptomima i posledicama i da su, štaviše, uzroci uvek isti. Najveći deo knjige je zapravo ekonomska istorija u kojoj autori nude gomile i gomile podataka o raznim finansijskim krizama od 12-veka naovamo, sa sve tabelama, grafikonima, ciframa kretanja dohotka, novčane mase, juriša na banke i svega ostalog.

Međutim svakako najzanimljiviji, i za mene najrelevantniji aspekt knjige je to da ona pokazuje da je cela rasprava koja se poslednjih godina vodi između većine levičara i većine liberala o uzrocima finansijske krize 2008 bespredmetna. Naime, rasprava se svodi na to da li je kriva regulacija ili deregulacija. Levičari će insistirati da je ovo drugo slučaj, da je odustvo volje da se banke drže pod kontrolom, a posebno ukidanje Glass Steagallovog zakona podstaklo rast finansijskih spekulacija na tržištu koji je doveo do konačnog sloma i da je lekcija koju treba izvući da je neoliberalizam koji je stajao iza ovog pasivnog pristupa države pogrešan i da se  mora više i bolje regulisati. Liberali uzvraćaju istom merom: ne da nije kriva deregulacija, nego je finansijski sektor zapravo najregulisaniji a pravi uzroci krize nametanje bazelskih kriterijuma, Fannie i Freddie i agencije za procenu hartija od vrednosti koje su operisale pod režimom moralnog hazarda jer im je država dala kvazi-monopol. Međutim, bez obzira na ovo neslaganje, obe škole mišljenja se slažu da je kriza bila neki unikatni fenomen uzrokovan određenim vrlo specifičnim tipom problema u regulatornom okviru države, koji se mogao i morao izbeći boljom regulacijom, ili manjom regulacijom, ili većom regulacijom, zavisno od gledišta.

Reinhart i Rogoff "sipaju hladnu vodu" na ovu pretpostavku. Ne, tvrde oni, najnovija kriza se ni po čemu ne razlikuje od svih prethodnih: uvek prvo dolazi do finanijskog i spekulativnog buma, sa brzim porastom cena akcija i bumom nekretnina i tržišta kapitalnih dobara, da bi u drugoj fazi došlo do pada profita, nesigurnosti i nepoverenja u finansijski sistem, juriša na banke i drugih formi finansijske panike, drastične korekcije naduvenih cena nadole i na kraju ekonomske recesije koja likvidira značajan deo fiktivnih dobitaka iz ere buma. Sve smo to videli u poslednjoj recesiji i sve smo to videli u svim prethodnim krizama i panikama. Nema ničeg novog, tvrde Reinhart i Rogoff.

Stvar postaje još bolja kad dođemo do njihove analize uzroka. Kao što je fenomen univerzalan, i osnovni uzroci su univerzalni i uvek isti. Citiram iz predgovora:

If there is one common theme to the vast range of crises we consider in this book, it is that excessive debt accumulation, whether it be by the government, banks, corporations or consumers often poses greater systemic risk than it seems during a boom. Infusions of cash can make a government look like it is providing greater growth to its economy than it really is. Private sector borrowing binges can inflate housing and stock prices far beyond their long-term sustainable levels, and make banks seem more stable and profitable than they really are. Such large-scale debt build ups pose risks because they make an economy vulnerable to crises of confidence, particularly when debt is short term and needs to be constantly refinanced. Debt-fueled booms all too often provide false affirmation of a government's policies, a financial institutions ability to make outsized profits or a country's standard of living. 

Ovo meni jako liči na relativno primitivnu, rudimentarnu verziju Austrijske teorije poslovnog ciklusa (sličnu onoj koju propagairaju recimo Peter Schiff ili David Stockman). Svi suštinski elementi su tu: preterano zaduživanje, kreditna ekspanzija, neodrživi rast, bum cena nakretnina i berze i tako dalje. Jedino fale konkretni mehanizmi kojima sve ovo stvara boom-bust ciklus, poput "intertemporalne misalokacije resursa", produžavanje stepena "zaobilaznosti" proizvodnje veštačkim sniženjem kamatnih stopa i sličnih teorijskih finesa.

No, nezavisno od svega toga, ključni doprinos knjige je po mom sudu naglašavanje činjenice koja se ne može previše neglasiti, a to je da ono što se desilo 2008 nije ništa novo, specifično i neviđeno, nego isti fenomen koji gledamo vekovima, da su uzroci i posledice isti, i da moramo imati neki opšti pristup i opštu teoriju (ovakvu ili onakvu) koja se ne odnosi samo na poslednji primer, nego i na sve prethodne, ako želimo da razumemo šta se dogodilo 2008.

07 June 2013

Lepa izjava i mnogo tuge

"Zaista mislim da mora da se povuče crta i da se kaže - nema više samoupravljanja. Radnici ako žele da upravljaju fabrikom onda neka plaćaju gubitke te fabrike. Ako traže da država plaća te gubitke, odnosno svi građani Srbije, onda nemoj da odlučuju kako treba da se upravlja."

Šteta što ja stvarno ne mogu da išta poverujem autoru te inače odlične izjave koja ilustruje štetočinstvo većine sindikata u Srbiji. Posebno ako iza nje sledi neki projekt gde umesto gubitaša plaćamo debelo iz svog džepa najbogatijim ljudima sveta da vode svoj biznis u Srbiji.


04 June 2013

Fleksibilnost

Znate kako je jedan od argumenata fiksnog kursa bila fleksibilnost i mogućnost samostalne monetarne politike NBS? (I to je bio jedan legitiman argument, za razliku od nebuloza tipa da je fiksni kurs nemoguć sa trgovinskim deficitom ili sa nekonkurentnom ekonomijom.) E, sada ćete na delu videti tu fleksibilnost. Čim su počele priče o bankrotu, NBS će biti prva koja će priteći u pomoć. Kad za mere štednje nema volje i snage, najlakše rešenje je da u NBS pritisnu Ctrl+P. Tome fleksibilnost služi.

Evro je već počeo da raste i ako se ne dogodi čudo i prione na štednju, onda je ovo samo početak dužeg trenda. A za inflaciju će biti krivi monopolisti i supermarketi.

03 June 2013

Odbrani novčanik

LibeK nastavlja da iznenađuje kvalitetom, ozbiljnošću i obimom inicijativa -- najnovija, već pomenuta je Odbrani novčanik koja se zalaže za smanjenje poreza, državne potrošnje i državnog zaduživanja. Evo jednog besplatnog saveta u vezi ove i sličnih inicijativa. 

Kod ideje o smanjenju državne potrošnje postoji jedan paradoks javnog mnjenja. Ako ljude upitate da li su za manju državnu potrošnju, niže poreze i sporije državno zaduživanje, lako ćete dobiti pozitivne odgovore. Pogledajte rezultate nekoliko zemalja -- svi, od SAD do Italije i Portugala su za smanjenje potrošnje. Ali pitanje je ovim ispitanicima postavljeno načelno, na generalnom nivou: da li ste za veću ili manju državnu potrošnju? Economist misli da je vredno pomena što odgovor glasi "manju"; ja mislim da je informativna vrednost ove ankete nula. 

Da je isto pitanje bilo postavljeno na nivou pojedinačnih stavki potrošnje, rezultati bi bili vrlo drugačiji. Kada iste ljude upitate da li su za smanjenje bilo kog konkretnog dela potrošnje, upadate u problem. Osim nekoliko populističkih stavki ("manje plate poslanicima"), javno mnjenje će podržati ili tražiti veću potrošnju po gotovo svim stavkama. Ovo je poznata pojava, način na koji se pitanje potrošnje postavlja opredeljuje odgovor na pitanje.

To je važno imati na umu kod ovakvih inicijativa. Ako se zalažete za "niže poreze" ili "državnu štednju", dobićete široku podršku, ali ste sebi postavili prelak zadatak. Ako predložite da se ukinu poljoprivredne subvencije, ili da se reformiše PIO, ili bar ukinu nacionalne penzije ili smanji potrošnja za "kulturu", ili sport ili obrazovanje, ili gotovo bilo šta drugo osim nekoliko trivijalnih stavki, onda ćete već naići na nerazumevanje i otpor. Ali to je jedini način da se ostvari uticaj i stvarno utiče na javno mnjenje.

Žene i libertarijanizam

U svetu u kome su "jednakost" i "inkluzivnost" vrlo važne kategorije, statistički dsipariteti bilo koje vrste predstavljaju zabrinjavajući fenomen: bilo rasni, bilo polni bilo koji god treći: Ako ima 30% žena u politici to je problem, ako među 20% najsiromašnijih ima 60% crnaca to je problem. I tako redom.

Čovek bi očekivao da makar libertarijanci nemaju takve probleme: mi smo individualisti, mi ne verujemo u te kolektivističke gluposti o jednakim srazmerama različitih arbitrarno kreiranih grupa ljudi i tako dalje. Mi verujemo u slobodu pojedinca, slobodu izbora i svaki ishod koji iz njih sledi smatramo legitimnim. Manji procenat žena nego muškaraca u libertarijanizmu je s naše tačke gledišta irelevantan, isto kao i procenat plavih u odnosu na smeđe.

Međutim, neki libertarijanci misle da nije tako. Julie Borowski, američki lbiertarijanski komentator, napravila je prošle zime jedan youtube video koji je izazvao veliku debatu. Jullie je tvrdila da je manji procenat žena u libertarijanskom pokretu posledica fakta da su žene podložnije socijalnim pritiscima i konformizmu od muškaraca a libertarijanizam je vrlo nekonformistička ideologija koja zahteva spremnost da budete izopšteni, tretirani kao čudak i slično. Libertarijanci, ako žele da privuku veći broj žena moraju da ga učine više šik, da ga povežu sa umetnošću i zabavom i tako olakšaju posao ženama koje hoce da postanu deo pokreta. Uzgred je oplela po "libertenskom" životnom stilu koji modni magazini promovišu, skupa sa levičarskom politikom.

Naravno da je cela mašinerija politički korektnog levog libertarijanzma odmah ustala da žigoše Julin seksizam i predrasude i sve redom što možete da zamislite.

Brian Caplan je dodatno zabiberio stvar teorijom da statistička diskrepanca o kojoj je reč ne može da se izbegne jer muškarci u mnogo većem procentu nego žene teže da misle a ne da osećaju. Libertarijanizam je logička i racionalna doktrina koja ide protiv svih popularnih i opšteprihvaćenih formi altruizma, stoga libertairjanizam nikada ne može u jednakoj meri biti privlačan i za muškarce i za žene, jer ljudi koji prevashodno "osećaju" (bili oni muškarci ili žene, ali žena ima više) nikad neće prihvatiti pogled na svet zasnovan na nemilosrdnoj logici koja ide direktno protiv altruizma. Stoga se treba manuti ćorava posla  (on to ne kaže, već mulja kako se ipak treba truditi sa propagandom, ali da će rezultati biti ograničeni).

Jedna nova studija baca međutim dodatno zanimljivo svetlo na celu ovu debatu. Studija je anonimno istraživanje hiljada ispitanika putem interneta. Imali su mogućnost da se ideološki definišu na razne načine, i oko 12 000 njih su se deklarisali kao libertarijanci, znatno veći broj kao "liberali" i "konzervativci". Morali su da odgovore na veliki broj pitanja koja su merila različite aspekte njihove ličnosti i ideoloških opredeljenja. Uz to, trebalo je da se deklarišu kog su pola.

Ima nekoliko zanimljivih stvari sa libertarijancima. Prvo, potvrđena je stara predrasuda da ima više muškaraca nego žena, pošto su oko 80% samodeklarisanih libertarijanaca bili muškarci a samo oko 20% žene. Ali, najrelevantjiji nalaz je bio vezan za njihove ideološke i lične stavove. Muškarci i žene libertarijanci su imali praktično identičan ideološki i psihološki profil: radikalnni individualisti,  pojam individualne slobode im je ključna vrednost i imaju naglašenu tendenciju da daju prednost logici u odnosu na emocije i altruizam. Žene libertarijanci su jednaki gadni desničari, "posesivni individualisti" i bezdušne logičke mašine kao i muške kolege. Nema nikakve razlike. S druge strane, muškarci i žene koji su se deklarisali kao konzervativci i liberali pokazivali su takođe jednak odnos razuma i emocija koju dotične grupe u proseku imaju.

Ovo je vrlo interesantno. Ispada da ogorman broj žena - ako je verovati ovoj studiji, petina ukupne libertarijanske populacije - nema nikakav problem da ga prihvati ovakvog kakav jeste: ni socijalni, ni psihološki ni kulturološki. Njima nije trebala nikakva specijalna propaganda, nikakvo zašećerivanje ni prepakivanje.

Glavna pouka koju ja izvodim odavde je da su žene koje prihvataju libertarijanizam pod postojećim okolnostima najbolji i naperspektivniji deo te populacije, koji možemo da zahvatimo. Ako učinimo išta da libertarijanizam približimo ostalima, to bi značilo da ga učinimo glupljim, emotivnijim i ispraznijim, da bismo time konkurisali ispraznosti, gluposti i sentimentalizmu levičarskih ideologija koje žene u većini prihvataju. Stoga je jedina poenta svih tih priča o činjenju libertarijanizma "atraktivnijim za žene" da se libertarijanizam učini atraktivnijim za gluplje, a manje atraktivnim za pametnije žene (koje ga i sad prihvataju, i koje će ga, jednako kao i pametni muškarci, odbaciti ako postane samo još jedna levičarska sentimentalna tlapnja, u šta, uzgred budi rečeno, mnogi libertarijanci danas svojski pokušavaju da ga pretvore).