Pages

31 January 2013

Šta je sa evrozonom?

Što se savremenih događaja tiče moja knjiga staje negde u avgustu 2012. -- zato čitajte ovo kao njen apendiks. U vezi evra, knjiga otprilike kaže da u ovom trenutku jedini spas može da dođe iz Evropske centralne banke, pred kojom je paradoksalan izbor: može da spase sopstvenu valutu samo podrivajući je. 

U međuvremenum, evrozone i krize evra više nema u vestima. Kriza je, bar na neko vreme, zaustavljena. Kako se to dogodilo i šta je ECB tu uradila? 

U proteklih par godina uradila je nekoliko stvari o kojima je bilo reči, na blogu ili u knjizi. Na primer, jeftini dugoročni krediti evropskim bankama sa ciljem da ih oni upotrebe za kupovinu obveznica kriznih zemalja. Ti krediti su privremeno gasili paniku ali ubrzo zatim bi kamate ovih obveznica opet skočile. 

Ali ključna stvar koja je ovog puta na duže vreme sanirala krizu je ono što je u septembru 2012. uradio novi guverner Mario Dragi. ECB je izašla sa planom da, u slučaju pogoršanja krize, kupuje neograničene iznose obveznica zemlje koja je u krizi.  "Neograničene" je ključna reč. U prethodnim akcijama, ECB je kupovala te obveznice Španije, Italije i drugih, ili posredno ohrabrivala njihovu kupovinu, u određenim, ograničenim iznosima. Te kupovine bi smanjile kamate za ove zemlje, ali je to uvek bilo privremeno jer je i dalje postojao strah da će kupovina jednom prestati, kamate na njihove obveznice opet porasti i zemlje opet upasti u krizu. 

Kada je Dragi rekao da će ECB to raditi u "neograničenom" iznosu, on je eliminisao jedan potencijalni mehanizam krize: paniku samu po sebi. Kada ste u punom bioskopu, stampedo može da nastane i zato što neko počne da paniči bez razloga; i dalje ima mesta za sve i kad bi svi bili mirni lepo biste izašli kroz vrata. I na finansijskom tržištu panična prodaja, recimo, španskih obveznica, sama po sebi može da izazove špansku krizu -- kamate zbog panike porastu, usled čega Španije ne može da se zaduži da servisira dug, usled čega se kriza pogoršava jer sada već postoji i realna opasnost, svi hoće da izađu iz španskih obveznica, kreće još veća prodaja, kamate onda dalje rastu i tako do bankrota. Obećanjem da će u ovakvim slučajevima kupovati neograničene količine španskih obveznica, ECB je eliminisala paniku kao povod krize. 

Interesantno je da ECB apsolutno ništa osim tog obećanja nije uradila. Rekla je da će to uraditi u slučaju krize, ali baš zbog tog obećanja kriza više nije ni bilo! Nema stalnog straha da će neko drugi početi da prodaje španske obveznice i da će svi ostali slediti, pa prema tome ni vi ne prodajete svoje već ih čuvate i ubirete kamatu. 

Ali da li je sve ovako lako? Gde leže potencijalni problemi? 

Prvo, ovo je dalo oduška zemljama poput Španije i stvorilo moralni hazard. Španija sada ipak ne mora da smanji donacije svom kriket savezu i subvencije društvu filatelista. Istina, da bi ECB pomogla, zemlja mora da formalno aplicira i prihvati programe mera štednje slične onima koje su IMF i evrozona stavili Grčku, pa to donekle sprečava da raskalašno troše i uzdaju se u besplatnu pomoć ECB. 

Drugo, panika može da bude jedan neposredni pokretač krize, ali uzroci krize su i dalje nagomilani dugovi. Bioskop je i dalje prepun i nastavlja da se puni. Ako se to nastavi, u nekom trenutku ni obećanje ECB neće biti dovoljno da spreči stampedo. 

Za sada, tržišta veruju ECB. Niko nema interesa da prvi proda španske ili portugalske obveznice, jer zna da će izgubiti. Spekulativna prodaja bi bila siguran gubitak, jer ECB ima neograničene resurse za intervenciju u suprotnom smeru, kupiće sve što prodate. Ali ako dug nastavi da se nagomilava i većih reformi ne bude, tržišta će početi da misle da Mario blefira. Počeće da misle da je problem sada preveliki da bi se čak i ECB usudila da interveniše. Intervencije ECB nisu besplatne, one su posredno veliki trošak za zemlje evrozone. Ako ECB zaista interveniše na ovakav način, to će na kraju morati da bude ili inflatorno ili pokriveno iz budžeta drugih zemalja. Dragijevo obećanje je neograničena kupovina, ali takva kupovina neće imati beskrajnu toleranciju. 

Zato, kriza je za sada samo prikrivena. Paniku u svakom trenutku može da izazove čak i nešto poput neoprezne izjave Angele Merkel da su se Dragi i ECB previše osmelili i da neće moći da urade baš sve što naume. Kriza je sanirana na psihološki način, obećanjem intervencije; tako se može vratiti na isti način, gubljenjem poverenja u ovo obećanje.