Pages

07 February 2013

Baš čudan dan

Čudim se, čudim se, ali danas hvalim Dinkića. Da mu je politika bila ovakva i ovakva ne bi bio ubedljivo najveće razočarenje posle 2000. godine. Doduše sada je kasno da se promeni, ali kako ja baš loše procenjujem njegovu gimnastiku, neću dalje ulaziti u prognoze.

Ja i asistent u Ninu

Dobih malo prostora u Ninu. Tu i tamo je seckano (ne zbog sadržaja, nego prostora), pa se ponegde gubi lepota dugačke misli u dugim rečenicama:-)


Nemam odgovor

Jedno od pitanja na koje nemam odgovor jer mi se suprotstavlja više dobrih argumenata je šta raditi sa socijalnim slučajevima koji najočiglednije neodgovorno štancaju decu kojoj gotovo ne mogu išta da pruže. S jedne strane deca nisu kriva i ne treba da gladuju zato što roditelji nisu čuli za kontracepciju i to da je poželjno ulaziti samo u ono za šta imaš novca da isfinansiraš. S druge strane, pitanje je koliko je to novca? Užasno je ako dobiju baš mrvice jer će vrlo verovatno imati teške probleme u daljoj socijalizaciji i karijerama i stvarati nove probleme, a ako im date previše stvorićete malu armiju kao u Britaniji, istinskog belog smeća koje se razmnožava u najranijim godinama i ceo život živi na teretu poreskih obveznika ogajajući mladunce koji se povremeno ističu akcijama kao što je paljenje britanskih gradova 2011. godine. Pitanje nataliteta me uopšte ne zanima kao takvo jer kod nas nikada nije prošlo bez najočiglednije fašističkih primesa u razmtranju istog - i od strane države i od strana većine građana.

Situacija je dodatno komlikovana jer naš sistem kaže da je primarna porodica gotovo uvek na prvom mestu (što je apsurd, zna to svako ko je iole vidio kakvog polusveta ima), sistem usvajanja nam je do zla Boga komplikovan i odbacuje mnogo ljudi koji bi bili odlični roditelji, državna sirotišta su blagi očaj. Kako deca zaista ne mogu sama da se brinu o sebi ostaje mi otvoreno pitanje. Dobra stvar je da će gotovo uvek ovakve porodice ako su iole uklopljene u svoju zajednicu imati pomoć koja je dominatno privatna, ali ima onih koje su potpuno izopštene i tu ni taj deo priče ne pije vodu.

Fiksni kurs i izvoz

Najnovija stvar koju o fiksnom kursu čujem je da ne pogoduje izvoznicima; da je u neskladu sa izvoznom orijentacijom. Na stranu mitologija o izvozu i "izvoznoj orijentaciji" kao nečemu neupitno dobrom, nečemu što se za sve misleće ljude podrazumeva, već ne znam ni odakale je ova ideja da fiksni kurs slabi izvoz iskrsla. Oblik kursa, načelno, nema veze sa izvozom i uvozom. Na primeru Srbije, stvar je još i obrnuta -- ovaj rukovođeno plivajući kurs još i uništava privredu i izvoznike. Fiksni kurs bi, ako išta, popravio izvoz.

Ilustracije radi, pogledao sam neke podatke. Evo grafika o izvozu kao procentu društvenog proizvoda po zemljama. Zemlje sa fiksnim kursom sve redom imaju veći udeo izvoza u GDP-u; da ne pominjem da uglavnom sve imaju i veće stope rasta GDP, pa prema tome i brže rastuće apsolutne iznose izvoza. Srbija sa svojim kursom pliva na začelju.











Evo i omraženog platnobilansnog deficita. Srbija je i ovde, sa plivajućim kursom i depresijacijama koje navodno stimulišu izvoz, na začelju.










Hajde stručnjaci probajte još jednom. Zašto plivajući dinar? Ili bolje, zašto dinar?