Pages

24 March 2013

Procenjivač



Đilas nastavlja smelo, doduše više u aristotelovskom značenju ovog izraza. Da bi odbranio svoj nadasve originalan koncept (u civilizovanom delu sveta, koncept je inače mejnstrim u Argentini i Venecueli, na primer) osnivanja novih državnih preduzeća i nadasve originalan ekonomski program (koji mi je Demokratsku stranku stavio u sličan rang sa SRS, Dverima i PUPS), danas majstorski odokativno procenjuje da je PKB Beograd pre dve godine vredeo 1 evro, a sada vredi 400 miliona. Kako je on to izmerio niko ne zna (ja vidim da se na berzi ne trguje akcijama PKB BEograd (u restruturiranju), nije bilo bilo ikakvog tendera za prodaju, niti neke ozbiljne procene vrednosti), očigledno ne voli da uz epohalne podatke o rastu vrednosti i mlečnosti krava ukrsti i podatke o tome koliko poreski obveznici Beograda ulažu u blagostanje Milke, Belke i Šarulje - sve u svemu horor, mrak, užas, kraj, što bi rekao Biške. Ima tu i malo filozofije, a to je da građani ne mogu da štede, nego da društvo treba da štedi na glupostima na koje se danas troši. Ako je ikome jasno šta ovo znači, ja mu poklanjam jedan orden Tržišnog rešenja drugog stepena.

Izgleda da stvarno nisu znali

Financial Times počinje da shvata stvari -- jedan od glavnih urednika i kolumnista Gillian Tett prenosi istraživanje ekonomista sa Princetona koji tvrde da bankari pre i tokom finansijske krize nisu znali šta se sa spornom aktivom dešava, da su i sami verovali u kvalitet hipotekarnih obveznica i druge AAA aktive.

Odlično, ali o tome ste na ovom blogu mogli da čitate od 2009. godine (evo samo nešto direktno o tome, da ne linkujem poznate postove; a sve to opširnije imate i u mojoj knjizi). Svetska finansijska kriza je proizvod sistematski pogrešnog verovanja, uzrokovanog pre svega bazelskom regulacijom, da su neke vrste hartija manje rizične nego što su zaista bile.

Finansijski sistem i rizici u njemu su užasno kompleksni i zbog toga smo osuđeni na zablude i neznanje, na tumaranje u mraku kad je reč o rizicima i posledicama. To neznanje se može rešiti samo na jedan način, mobilizacijom individualnih i decentralizovanih znanja -- pustanjem ljudi da kupuju, prodaju i drže aktivu koju žele, da rizik procenjuju sami za sebe i da u tom procesu neki propadaju a neki profitiraju. Kao i sva tržišna ekonomija, to nije savršeno rešenje ali je daleko bolje od alternativa.

Međutim, svet radi potpuno suprotno -- regulacijom se odlučivanje centralizuje i ponašanje u finansijskom sistemu homogenizuje. Gomili koja tumara u mraku naznačen je vođa, pa se sada svi kreću zajedno što ih kolektivno dovodi u još veću potencijalnu opasnost. Svi su kupovali iste hartije koje je regulator proglasio kvalitetnim (od hipotekarnih obveznica do državnih hartija Grčke i Kipra) i niko, do pred sam kraj, nije imao pojma koliko je tu bilo rizika.