Pages

31 May 2013

Akademsko objavljivanje

U monetarnoj ekonomiji postoji nešto što se zove Goodhartov zakon (Goodhart's law), koji kaže: kada merilo postane cilj, ono prestaje da bude dobro merilo. Ovo se može primeniti u različitim kontekstima: u monetarnom i još više finansijskom, recimo kod raznih merila rizika. Ali može se primeniti i u raznim drugim oblastima.

Na primer, kod akademskog objavljivanja. Na zapadu je tržište mnogo konkurentnije (da citiram Kristijana G., mala bara, mnogo krokodila) ali i transparentnije. Kao i svuda, lobiranje i poznanstva neizbežno igraju ulogu, važne su i stavri poput ličnog utiska, ali uz sve to, na dugi rok, za dobijanje akademskih pozicija najvažniji je broj nečijih publikacija u referisanim časopisima (ponderisan rejtingom tih časopisa).

Sada, ako uzmete publikacije kao merilo kvaliteta, one zaista jesu jedno dosta objektivno i neutralno merilo.  Međutim, kada je merilo postalo cilj sam po sebi, ono je prestalo da bude dobro merilo -- danas akademici ne objavljuju zato što imaju nešto da kažu, već zato što je to put do akademskih pozicija: prvo do docentske, pa vanredne, pa redovne profesure.

To je mnogo bolje od sistema koji je još uvek na snazi u državnim fakultetima u Srbiji, gde ako kojim slučajem postanete asistent, možete bez mnogo dokazivanja dočekati penziju kao počasni profesor. Ali ima i svoje mane: što bi rekao James Buchanan, granični doprinos prosečnog akademskog rada u ekonomiji je nula. Ili kao što kaže Alchianov zakon (Armen Alchian), 99% ekonomskih publikacija je ili pogrešno ili irelevantno.

Skoro sam, na primer, video jednog mog poznanika, ekonomistu srednjeg ranga u SAD, kojeg inače jako cenim, da na Facebooku objavljuje: "rad prihvaćen!" Ništa o radu, šta je radom hteo da kaže, da li je ideja važna ili tačna -- samo to da je neki rad o nečemu prihvaćen od strane referisanog časopisa, jer to je poenta. I ovo nije izuzetak nego pravilo; na taj način se govori o publikacijama, govori se o njihovom broju, rejtingu, načinima i strategijama da ih časopisi prihvate, a ne o onome zbog čega radovi postoje, o njihovoj suštini, o idejnom ili empirijskom doprinosu.

Nekako ne mogu da zamislim da su Mises, Hayek ili Keynes pisali svoje radove da bi povećali broj publikacija; ustvari pouzdano znam da nisu, pisali su ih jer su imali nešto važno da kažu.

Ovo ne znači da publikacije nisu potrebne, naprotiv. Niti znači da imam neko bolje merilo, nemam. Niti imam lični problem sa tim, jer imam dobar broj radova u međunarodnim referisanim časopisima (a uz to mislim da su stvari o kojima u njima govorim važne). Samo znam da ovde nešto ne štima, da ima nešto trulo u načinu na koji se danas govori o akademskom objavljivanju, u motivima, a na kraju i u rezultatima. Publikacije su nekad bile smisleno merilo; ali otkad su se pretvorile u cilj, njihov prosečan kvalitet opada, a njihov broj je slab indikator vrednosti nečijih ideja.

Koliko vredi život?

Steven Landsburg kaže da je najbolji način da se izračuna vrednost života razlika u platama između relativno opasnih i manje opasnih zanimanja. Na primer, ako je ukrotitelj slonova plaćen 20,000 a ukrotitelj lavova koji ima pola procenta veću verovatnoću da nastrada na radnom mestu plaćen 40,000, onda vrednost života iznosi oko 4 miliona dolara. Landsburg citira studije koje navode da je vrednost života u Americi 1980-ih godina ovom metodom procenjena na 8 - 12 miliona današnjih dolara. 

Dok je ovaj metod računjanja vrednosti života može biti interesantan akademicima jer pokazuje subjektivnu vrednost života, teško je zamisliti neku praktičnu primenu. Normalno je da ljudi imaju visoko mišljenje o vrednosti sopstvenog života ali objektivna vrednost, koliko bi neko drugi bio spreman da plati za taj život na slobodnom tržištu, je svakako interesantnije pitanje. 

Ovaj problem je imao i Kenneth Feinberg kada je dobio zadatak da raspodeli 7 milijardi dolara državne kompenzacije porodicama žrtava i povređenima u napadu jedanaestog septembra kada je poginulo 5,500 ljudi. Feinberg je odlučio da vrednuje živote ljudi na isti način na koji se tradicionalno vrednuju preduzeća, odnosno svaki život je vredan onoliko koliko bi novca mogao da zaradi u budućnosti. Porodice ljudi koji su u trenutku napada zaradjivali više, dobili su i veću nadoknadu. Porodice mlađih ljudi, koji su imali duži radni vek pred sobom su takođe dobijale veću isplatu i slično. Feinberg je diskreciono povećao isplate pri dnu i smanjio ih pri vrhu tako da su isplate bile od $0.3 do $6m po nastradalom. Prosečna isplata je bila oko $1.8m, daleko manje od subjektivnih $8 - $12m. Prilično jednostavan i ja bih rekao pravedan sistem. Feinberg je pak zaključio da je 11. septembar bio izuzetak i da je u drugim slučajevima primenjivao raspodelu na jednake delove kao što je uradio posle incidenta na Virginia Techu. 

Kada bi primenili Feinbergovu formulu da izračunamo vrednost života prosečnog Amerikanca, ne uzimajući u obzir godine, došli bi do cifre od oko $0.83m. Sa prosečnom platom od $50,000 godišnje, diskotnom stopom od 8% (oportunitetni trošak) i terminalnim rastom od 2% (godišnji rast prosečne zarade), dobijamo pomenutih $830,000. 

Ako vas zanima u Srbiji, sa prosečnom platom od 350 evra (4,200 godišnje), istom diskontnom stopom i terminalnim rastom, vrednost prosečnog života izlazi na 70,000 evra ($91,000).  Deluje skromno. Sa druge strane pravo pitanje nije koliko vrednujete sopstveni život već koliko ste spremni da platite za tuđi?