Pages

13 April 2014

Lucije Kornelije Sula i libertarijanci

Lucije Kornelije Sula je bio slavni rimski general iz prvog veka p.n.e koji je u istoriji ostao najviše poznat po tri stvari: prvo po tome što je maršom na Rim uveo diktaturu 82 godine p.n.e., sto godina pošto je bila poslednji put korišćena (za vremen II Punskog rata), drugo po radikalnim reformama koje je sproveo za vreme diktature, i na kraju po iznenađujućoj odluci da se dobrovoljno povuče sa mesta diktatora pošto je obavio reforme. Jedna od vanremenskih mudrosti starih Latina koja je preteranim raubivanjem postala i više od klišea je ona o "istoriji kao učiteljjici života". Priča o neobičnom slučaju generala Sule je najbliže što u antičkoj istoriji možemo naći kao dikretnu pouku i opomenu današnjem libertarijanskom pokretu svuda u svetu.

Sula je bio član rimske aristokratije poznate pod imenom "optimati" iz koje su se tradicionalno regrutovali članovi Senata, grupa kojoj su pripadali Katon, Brut, Ciceron i gomila drugih viđenih ljudi Rimske republike. Prema kraju 2-og i početkom 1 veka p.n.ere republikanske institucije i slavni balans moći između tolikog broja magistrata, skupština i ofisa počinje da slabi. Tendencije ka populizmu i istovremeno tiraniji brinule su mnoge od ovih optimata, i pitanje šta uraditi je bilo vrlo dramatično shvaćeno. Možete zamisliti užasavanje rimskog repulikanca na činjenicu da populat Gaj Marije biva protivustavno biran sedam puta  za konzula! Sula se razlikovao od ostalih što nije samo razmatrao, nego je preduzeo šta treba da se obnovi slavni rimski politički sistem. Ono što je uradio je otprilike ideal koji nam mnogi moderni libertarijanci predlažu da realizujemo danas, samo malo finije i postepenije. Sula je naprosto umarširao sa vojskom u Rim, prinudio Senat da ga proglasi za doživotnog diktatora, suspendovao sve "korumpirane" zakone, dramatično smanjio uticaj magistrata i povećao moć Senata (da bi sistem vratio natrag na stari "aristokratski" model). Glavni motiv je bio da se zauzda moć popularnih tribuna, političkih funkcionera koji reprezentuju plebejsku klasu ("populares"), i koji su po mišljenju optimata glavna opasnost da se tendencije ka populizmu i tiraniji ujedine. Transgresije populata na čelu sa Marijem-sedmostrukim konzulom su uključivale nepoštovanje desetogodišnje pauze pri reizboru pretora i konzula, nametanje izvršnih dekreta kao legitimnih zakona, nametanje neizabranih osoba kao funkcionera-magistrata itd

Marijus i većina lidera populata su bili pobijeni. Jedan od izuzetaka koji je Sula napravio na molbu nekih svojih rođaka je bilo da poštedi mladog, 17-godišnjeg populata po imenu Gaj Julije Cezar. Po priči Tit Livija Sula je upozorio te koji su agitovali za mladog Gaj Julija da će taj doći glave republici. Kako god bilo, posle dve godine prilično krvave diktature, i ispravljanja svih konstitucionalnih krivih Drina, 80 godine p.n. ere, Sula podnosi ostavku na mesto diktatora i penzioniše se, i posle nekoliko godina umire. Umire verujući da je svojom plemenitom kratkotrajnom diktaturom obnovio rimski ustavni sistem, sprečio divljanje populizma, demagogije i autokratskih tendencija svih vrsta.

A šta se desilo u relanosti? U realnosti već sledeće godine novi konzuli Gnej Pompej i Marko Kras prave nagodbu sa populatima: vi nas podržite za konzule mi ćemo ukinuti Sulin Ustav. I tako je i bilo. Međutim, tu se stvar ne završava. Sula je svojom "plemenitom diktaturom" dao ideju mnogim, manje plemenitim a više ciničnim i valstoljubivim političarima šta da urade: nešto što nikome 50 godina ranije ne bi palo na pamet. Iskoristiti vojsku za preuzimanje vlasti, ali ovaj put ne na kratko vreme da bi ispravio ustavne nepravde nego zauvek, da bi proglasio permanentnu diktaturu tj monarhiju. 63eće godine p.n.ere optimat Lucije Sergije Katilina, sa grupom drugih optimata i vojnih veterana napravio je zaveru za ukidanje republike čiji bi rezultat bilo proglašnje njega za doživotnog diktatora. Politika sa kojom nastupa Katilina predstavlja populističke mere opraštanja duga i državnih subvencija veteranima, što je i bio način kako je zadobio podršku i vojnika i populata. Priprema je naravno uključivala dovođenje legija i pretorijanaca u Rim i zauzimanje svih zgrada i ofisa. Sulin primer je široko navođen kao legitimacija celog poduhvata. Ciceron je razotkrio zaveru, primoravši Katilinu da emigrira a veliki broj zaverenika je na kraju bio pogubljen. Jedan od neuspešnih advokata zaverenika je bio Julije Cezar.

I konačno, 49 godine pre nove ere isti taj Gaj Julije Cezar posle pobede u građanskom ratu sa Pompejem proglašava se za doživotnog diktatora i planira dalja osvajanja i teritorijalna širenja. Po Tacitovoj priči, mladi Julije Cezar koji je u Španiji naišao na statutu Aleksandra Makedonskog neutešno je plakao: kad su ga pitali zašto, odgovorio je da je Aleksandar u njegovim godinama već bio osvojio svet. On je sada konačno dobio šansu da pod starije dane ponovi Aleksandrove "podvige". Ipak grupa tvrdoglavih  i zatucanih republikanaca rešava da ga spreči, i predvođeni Markom Junijem Brutom ubijaju ga u Senatu u martu 44 godine p.n.ere. I oni, kao i Sula veruju da su odbranili republiku. Ciceron koji je u egzilu a koga drugovi optimati ne obaveštavaju o zaveri piše posle obavljenog posla: "zašto i mene niste pozvali na ovaj najbolji martovski banket?".No, republika nije spašena: građanski rat koji rezultira iz ubistva Cezara dovodi do konačnog ukidanja republike i proglašenja Imperije Oktavijana Avgusta, 27 godine p.n.ere.

Ova priča je za mene poučna jer baca zanimljivo istorijsko svetlo na ideje modernih američkih libertarijanaca, posebno krila koje ja nazivam "libertarijanskim centralistima", a čiji san je da se simbolički ponovi u Americi Sulina prosvećena i benevolentna diktatura: da se preuzimanjem funkcija federalne vlade, a prevashodno Vrhovnog suda, odozgo nametne izvorni američki Ustav (zapravo ne izvorni, nego individualističi i libertarijanski) svima, i da onda za kolektiviste i levičare bude kasno da išta promene. Oni zato idealizuju jurisprudenciju Lochner ere koja se najviše približava njihovom idealu prosvećene ditature libertarijanskih Filozofa Kraljeva, i maštaju o restituciji tog sistema danas. Njihova glavna teorijska ideja je da koriste 14-i amandman i njegove elastične 'kaučuk' odredbe o "privilegijama i imunitetima" kao i "jednakoj zaštiti zakona" da odozgo nametnu libertarijanski konstitucionalizam koji je od 1930ih "u egzilu", recimo doktrine o "slobodi ugovora" (koja ne postoji u Ustavu) i mnoge druge libertarijanske fiks ideje.

Međutim, ja mislim da je istorija 20og veka već dovoljno pokazala da  su to puste nade, i nadasve opasne iluzije. Na svakog libertarijanskog Sulu u Americi i drugde u svetu, dolazi 20 socijalističkih Katilina, Cezara i Oktavijana Avgusta, dvadeset ideologa koji obožavaju moć i vlast i koji će iste ustavne principe 14og amandmana iskoristiti da nametnu svoje ideje državne svemoći. Na svakog Randy Barneta koji hoće libertarijanski 14i amandman ima dvadeset Cass Sunsteina koji hoće socijalistički 14i amandman koji garantuje državu blagostanja, afirmativnu akciju, minimalne nadnice, abortus, gej brakove i zabranjuje molitve u školama. Da, u periodu 1900-1936 "mi" smo držali Vrhovni sud. Ali posle toga su ga preuzeli "oni". I drže ga i dan danas. I uspeli su da proglase čak i Obamacare ustavnim na osnovu odredbe čije izvorno značenje je bilo da federalna vlada ima pravo da ukine carine i druge barijere koje federalne države uvedu jedna drugoj!

Prosto, ne možeš koristit sredstva koja nisu u skladu sa ciljem. Ako se boriš za slobodu pojedinca svaka uzurpacija vlasti i svaka politička centralizacija radi u korist tvojih neprijatelja jer su u toj igri zloupotrebe moći i vlasti oni uvek bolji. Isto kao što je igra decentralizacije, rasparčavanja jurisdikcija, sistema blokada i vetoa njihova noćna mora. Zato se i svi loši momci toliko boje secesije i nulifikacije i toliko histeričnu propagandu demonizacije vrše protiv ovih doktrina. Oni znaju kao što je i Adolf Hitler znao da ako "regionalne vlade budu suverene sve je izgubljeno". Njihovi dizajni, njihove grandiozne šeme zasnovane ne moći, vlasti, nasilju i diktatu prosto se raspadaju.Ma koliko razočaravajuće zvučalo, Katon mlađi, tragični gubitnik i desperados sjajne prošlosti, je ne samo moralniji, nego i politički efektivniji primer za nas od pobednosnog generala Sule.