Pages

10 September 2014

Dve žene koje su spasile zapadnu civilizaciju

Ekstremne formualcije poput ove iz naslova se najčešće uzimaju u figurativnom smislu: kao metafore za izvanredan doprinos određenih ličnosti nekom istorijskom rezultatu ili procesu, retko kad kao doslovna istina. Ja nisam siguran da li i u ovom slučaju govorimo o metrafori ili o doslovnoj istini, ali znam malo drugih slučajeva u kojima uobičajena retorička figura prilazi toliko blizu doslovnoj istini.

Govorimo o dve žene koje su dominantno uticale na slom svetskog komunizma i diskreditaciju socijalizma, te moralnu obnovu vere u kapitalizam. Mislim da nije veliko preterivanje reći da su njih dve u najvećoj meri odgovorne za taj istorijski rezultat. Jedna je umrla tokom 1950ih, uradila šta je uradila u periodu 1945-1948, druga je umrla prošle godine a glavni uticaj na svetsku politku je ostvarila tokom 1980ih. Jedna je (zasluženo) velika svetska zvezda, uzor i model mnogih ljudi koji veuju u liberalizam i kapitalizam, kao i praktičnim političarima koji reformišu socijalističke privrede. Druga je nezasluženo potpuno zaboravljena i nepoznata. U kojoj meri ćete formulaciju da su ove dve žene zaista spasile zapadnu civlilizaciju prihvatiti zavisi od toga u kojoj meri slom komunizma i diskreditovanje socijalizma smatrate najvažnijim sastavnim delom spasavanja zapadne civilizacije u 20 veku. Za mene su te dve stvari gotovo identične te i nemam velikih dilema u karakterizaciji ove dve osobe.

Pođimo od slavne i poznate. Naravno, reč je o Margeret Tačer, ženi koja je sa jedne strane pokazala, po prvi put u 20 veku put iz socijalizma natrag u kapitalizam,  što je verovatno glavni izvor animoziteta koji prema njoj osećaju članovi klase inteligencije, čija je glavna opsesija kroz 20 veka bila da dokažu neminovnost procesa u suprotnom smeru, u raznim oblicima i pod raznim imenima. Među njenim dostignućima su liberalizacija finansijskih tržišta u Britaniji, privatizacija velikog broja državnih monopola, poput nafte, gasa, uglja, avio industrije, autobuske industrije, automobilske induistrije i mnogih drugih, te uništenje moći sindikata javnog sektora i subvencioniranih industrija. Za samo nekoliko godina ona je transformisala Britaniju od "bolesnika Evrope" u svetsku ekonomsku i finansijsku velesilu. Njena pobeda je zacementirana ne samo činjenicom da su liberalizacija i privatizacija postale zvanične politike ogromne većina post-komunističkih reformatora već i levičarskih stranaka na Zapadu, uključujući i britanske laburiste.

Drugi aspekt njenog delovanja gde se može govoriti o tome da je doprinela odlučujuće slomu socijalizma je spoljna politika. Njen nadimak "gvozdena lejdi" je široko poznat i korišćen: ipak, činjenica kako ga je dobila je mnogo manje poznat. Dobila ga je još kao lider opozicione Konzervativne stranke od sovjetskih političara zbog svog "zadrtog", "ideološkog" i "nepragmatičnog" odnosa prema komunizmu. Naime, ona je verovala da treba raditi na slomu komunizma koji je intelektualno i ekonomski bankrotiran sistem, a ne na koegzigstenciji i "konvergenciji" sa njim, što su veliki "mislioci" na Zapadu promovisali kao zvaničnu mudrost do samog kraja. Regan-Tačer alijansa je verovanto odigrala odlučujuću ulogu u demontaži komunizma svojim nepopustljivim stavom, vojnim build upom i podrškom disidentskim krugovima na Istoku. 

Ovde imate vrlo dobar dokumentarni film o Tačerovoj snimljen u Britaniji; iako previše hagiografski za moj ukus, ipak mislim da pogađa jednu od glavnih stvari: činjenicu da je ona bila liberalni revolucionar a ne nikakav "konzervativac", i da su je naprotiv jednako mrzeli levičari i britanska aristokratija i tradicionalni konzervativci. To najbolje možete da vidite ako čitate biografiju Margeret Tačer koju je napisao Charles Moore, tipičan kvazi-aristokratski naduvenko koji misli da ako je od "ića i kolenovića", ako je išao na Iton i ima zamak da je nešto bolji od ostalog puka, i da su on i njemu slični ljudi bogomdani da vladaju, a da su crvenokrvni kmetovi poput Margeret Roberts, ćerke sitnog dućandžije iz Granthama odrasloj u kući bez mokrog čvora, tu da se njima vlada i upravlja a ne da oni imaju neko mišljenje. Šta o ćerki dućandžije iz Granthama može da misli čovek koji sebe ovako opisuje:

I have never eaten a product of McDonald's, drunk Coca-Cola, seen The Sound of Music, watched EastEnders or Coronation Street, worn a T-shirt (as an adult), or been to Disneyanything. I have never bought myself any equipment for playing music, or any musical record, CD or tape, never set a video, or attended a professional football, rugby or cricket match, never had a gin and tonic, sewn on a button, lain on a sunbed, carved a joint or changed a wheel.
Evo šta misli. Opisujući intelektualni profil Margeret Tačer, najvažnijeg i svakako najrevolucionarnijeg britanskog premijera u 20 veku i žene ideja; (ako je išta neodvojiv deo njenog političkog karaktera to je), on kaže :

Strictly speaking, Mrs Thatcher was ill equipped for intellectual battle. Despite her brisk efficiency for which she was renowned, she did not have an intellectually orderly mind; nor did she have an original one. rather than developing the ideas of her own, she was a "stage-door-Johny" for the ideas of others - admiring, overexcited. But, this was not, in fact, a handicap. Alfred Sherman, who at this period, supplied so much of the material, developed his theory about Mrs Thatcher's  intellectual character: "She was not a woman of ideas", he said "she was a woman of beliefs, and beliefs are better than ideas".
Jasno kao dan: mislilac sa Itona se žali što političar nema "originalnih ideja", što u prevodu znači da nema originalnih muljatorskih "public policy" "ekspertskih" rešenja,  nego ima određene fiskne ideje i principe za koje veruje da se mogu univerzalno primeniti. To je tako seljački i nesofistikovano. Od žene koja je rekla da je "ekonomija suviše ozbiljna stvar da bi se  mogla ostaviti ekonomistima" ništa drugo se i nije moglo očekivati. Verovatno ništa više ne vređa i ne provocira samozaljubljenost kvazintelektualnog parazitizma na strateškim mestima nego otvoreno defladiranje vrednosti njihovih usluga za "društvo". S druge strane, možda je problem što Tačer nije imala originalnih ideja poput njenog mentora F.A. Hajeka? Što nije originalni filozofski mislilac? Ako je to kriterijum, koji političar u istoriji je imao "originalnih ideja", osim možda Jeffersona, Madisona ili Calhouna? Jel voljeni Čerčil imao "originalnih ideja" u ovom smislu? Ili čak Gladstone, Tačerkin uzor?

Druga ženska osoba o kojoj govorim je Elizabeth Bentley, bivši obaveštajni kurir NKVDa u Americi sa informacijama o bukvalno celom Sovjetskom obaveštajnom aparatu. U novembru 1945 ona je prebegla, bukvalno ušetavši u njujorški ofis FBI i tokom dva dana i dve noći ispričača im sve o sovjetskoj špijunaži u SAD. Tada je FBI saznao bukvalno sve o Alger Hissu, Harry Dexter Whiteu, Gregory Silvermasteru, i desetinama drugih ljudi zaposlenih u američkoj federalnoj vladi koji su radili za Ruse bilo kao špijuni bilo kao "agenti uticaja".Neposredna posledica ovoga je bilo momentalno rasformiranje celokupnog sovjetskog obaveštajnog aparata u SAD koji se od tog udarca nikad više nije oporavio. Svi kasniji pokušaji špijunaže su bilo mnogo manje efikasni, oslanjajući se na plaćene agente, što je daleko rizičnija i daleko manje efikasna forma uticaja od ubacivanja svojih lojalnih ljudi na visoka mesta u američkoj politici koji odatle ne samo daju poverljive podatke nego utiču na formiranje američke politike u skladu sa sovjetskim interesima. Alger Hiss i Harry Dexter White su bili značajni ne toliko zbog tajnih memoranduma i poverljivih podataka o američkoj vojnoj industriji ili ratnim planovima, nego zbog toga što su sa svojih pozicija mogli da direktno utiču na formiranje američke politike recimo prema Kini, opstruiranjem podrške Čang Kai Šeku i podrškom komunistima, ili uticajem na odluke na Jalti ili u pogledu Nemačke. Posle tog po njih kobnog 7 novembra 1945 komunisti nikad više nisu uspeli da izgrade sličnu kvazi-okupaciju američkih državnih agencija i ministarstava kakvu su nametnuli tokom 1930ih i ratnih godina.

Odijum prema Elizabeth Bentley koji su oduvek osećali pripadnici kaste intelegencije u Americi je vrlo sličan odijumu prema Tačerki, uz dodatak ideološkog bagaža "izdaje" progresivnih ideja. Isti odijum i nepoverenje kakvo su gajili i gaje prema svim ostalim uticajnim otpadnicima od komunizma, poput Solženjicina, Kolakovskog, Đenovezea... Interesantno je da ni feminističke "teoretičarke" koje iskopavaju sve moguće i nemoguće ženske autore i aktere istorije nikad nisu bile mnogo zainteresovane za fakat da je jedan od vodećih članova sovjetskog obaveštajnog aparata bila žena i da je ona dominantno zaslužna za dramatične istorijske promene sredinom 20 veka. Postoje samo nekoliko knjiga napisanih od strane ženskih autora u kojima se ponavljaju iste "informacije" o Bentley, većinu kojih je lansirao svojevremeno KGB, ili pak podaci o njenom alkoholimzmu, kao i za ono vreme, dosta "slobodnom" seksualnom moralu (ovo bi valjda trebalo da je kvalifikuje kao "naprednu", ali nikad ne znaš sa progresivcima na čemu si).

Ako dodamo ovim dvema još tri - Ayn Rand, Elizabeth Paterson i Rose Wilder Lane, koje su praktično održale u životu klasični liberalizam i libertarijanizam tokom 1940-ih i 50ih u Americi, dobijamo interesantan libertarijansko-feministički panteon. Da izvinete na contradictio in adjecto...