Pages

20 September 2014

Gordi Albion na putu kanadizacije

Istorija je čudna stvar. Kad sam juče popodne po pacifičkom vremenu počeo da gledam večernji (po evropskom vremenu) program BBC-ja posvećen škotskom referendumu, nisam pretpostavljao da bi iste večeri mogla da se odigra jedna drama koju su novinari i komentatori odmah proglasili  (mislim s pravom) radikalnom promenom celokupnog britanskog ustavnog sistema. I to ne u smislu u kome se to s obzirom na referendum očekivalo: izlaskom Škotske iz Ujedinjenog Kraljevstva. Ironično, verovatno bi ukupna promena ustavnog aranžmana bila manja u slučaju da su se Škoti otcepili. Velika Britanija se sada, posle odluke Škota da ostanu, skoro nezadrživo kreće ka najvećoj ustavnoj i institucionalnoj revoluciji posle 1707 ili čak 1688.

Evo zašto. U početku kampanje, škotski referendum je izgledao kao propala stvar. Po svim sondažama nije bilo više od trećine za otcepljenje. Međutim, tokom avgusta stvar se počela menjati i pojavilo se nekoliko sondaža koje su opciji "za" davale blagu prednost. Ovo je izazvalo pravu paniku u Westminsteru i političari iz Londona su, da bi ubedili Škote da ipak ostanu, počeli da se utrkuju ko će da im obeća veći stepen autonomije, tj delegira ("devolvira") više zakonodavnih nadležnosti koje su ranije bile prerogativ centralnog Parlamenta. Škotska je i inače poslednjih godina dobila mnogo veću autonomiju nego pre, ali David Cameron je u kampanji obećao potpuno preuzimanje poreza na dohodak, i najveći deo nadležnosti u oblasti internog zakonodavstva. Lideri laburista i lib-dema, iako oprezniji, takođe su obećali podršku drastičnoj daljoj "devoluciji" u Škotskoj. Gordon Braun, i sam Škot, implicitno je ovlašćen od strane Camerona da objavi ne samo sadržaj nego i vremenski raspored budućih ustavnih promena. Sve ovo je bilo sračunato da se zaustavi trend podrške nezavisnosti i običan Škot ubedi da treba da ostane jer će imati mnogo veća prava u UK nego do sada, i da nezavinost i benefiti koje ona nosi ne vrede rizika.

I operacija je uspela. Juče su Škoti komotnom većinom od 55:45 odbacili nezavisnost. Problem koji sada nastaje jeste da obećanja data u kampanji, ukoliko se shvate ozbiljno, a moraju se shvatiti ozbiljno jer bi u protivnom došlo do potpunog kolapsa podrške svim centrlanim strankama u Škotskoj, otvaraju Pandorinu kutiju položaja ostalih zemalja unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Ako Škotska bude praktično polu-nezavisna država (što Cameron-Brownov model devolucije manje-više predviđa) onda će se postaviti, i već se postavlja, pitanje Engleske: ako Škoti samostalno odlučuju o svojim unutrašnjim pitanjima bez učešća Engleske onda i Englezi moraju imati prava da odlučuju o svojim unutrašnjim pitanjima bez učešća Škota. Što dalje znači da škotski poslanici u Westminsteru ne bi mogli da imaju pravo da glasaju o ogromnom procentu zakona koje taj parlament inače donosi. Morao bi ili da se stvori poseban engleski parlament po ugledu na škotski, ili da se postojeći centralni parlament reformiše tako da samo engleski poslanici glasaju o engleskim zakonima-što je izgleda Cameronova ideja.

Kada je Cameron predložio žestoku devoluciju Škotskoj u kampanji nastao je pravi haos među konzervativnim back-bencherima (običnim poslanicima koji nisu članovi kabineta) jer on ništa nije rekao o sudbini Engleske. Danima su mediji izveštavali o otvorenoj pobuni u konzervatinvoj stranci koja zahteva devoluciju prava odlučivanja Englezima, a ne samo Škotima. Cameron nije mogao da se javno izjasni o ovome jer bi u Škotskoj to bilo doživljeno kao razvodnjavanje i uslovljavanje podrške njima. Međutim, rano jutros, pošto su povoljni rezultati referenduma saopšteni, Cameron je skinuo rukavice i javno saopštio: da, Škotska će dobiti nove nadležnosti koje idu vrlo daleko, ali će sve te nadležnosti, do poslednjeg detalja i u isto vreme, morati da budu date i Engleskoj, a takođe i Velsu i Severnoj Irskoj.

Promene koje će ovo povući potpuno su revolucionarne. Velika Britanija je vrlo centralizovana država, u kojoj se smatra da je Parlament suveren. Ja koji predajem kanadsku politiku uvek pričam kako je kanadski sistem kopija britanskog vestminsterskog modela suverenog parlamenta, kombinavana sa federalizmom. Međutim, u narednih nekoliko meseci to bi moglo zauvek da se promeni: Velika Britanija bi mogla da se pretvori u vrlo decentralizovanu federaciju ili konfederaciju američkog tipa iz perioda pre 1861, ili još bolje, da postane kopija Kanade, kao kombinacije vestminsterskog parlamentarnog sistema i federalizma. Situacija u kojoj se danas nalazi Britanija podseća na situaciju u kojoj se Kanada našla početkom 90ih. I Britanija sada ima šansu da uspešno uradi stvar koju Kanada nije uspela sa propalim Meech Lake sporazumom 1987-1990. Ovaj sporazum, predložen od strane tadašnjeg premijera Malrunija i prihvaćen od strane provincijskih vlada, na kraju je bio odbačen pod pritiskom anglo-etatista predvođenih Pjer Eliot Trudoom, medijima, intelektualcima i NGO-ovima koji su se svi plašili slabljenja moći centralne valde i erozije socijalističkih politika do koje bi to dovelo.

Razlog za sam sporazum je bio da je pozicija Kvebeka tokom 1980ih bila slična poziciji Škotske danas, i zapravo mnogo gora: posle ustavnih promena 1982 koje su donele značajnu centralizaciju, i po prvi pu u istoriji donesene bez saglasnosti Kvebeka, ova frankofona provincija se našla de fakto van kanadskog konstitucionalnog sistema. Kvebečani su bili ogorčeni Trudoovim ustavnim promenama čije donošenje su nazivali (i danas nazivaju) "noć dugih noževa". Malruni, i sam Kvebečanin, predložio je da se Kvebeku da značajan ustupak decentralizacijom vlasti a da zauzvrat Kevebek prizna legitimnost ustanvog poretka ( decentralizacija je trebalo da uključi veto Kvebeka u pogledu ustavnih promena, "poseban status" u okviru Kanade, značajnu ulogu u imenovanju sudija Vrhovnog suda, veća ovlašćenja u socijali, mogućnost da istupi iz federalnih programa uz punu kompenzaciju itd). Da bi se izbegla asimetričnost rešenja, Malruni je je prosto ponudio svim ostalim provincijama isti stepen autonomije kao i Kvebeku. I to je prihvaćeno.Ali je bilo previše za centraliste iz Otave i Toronta, za koje je ovo značilo političku apokalipsu, i čija kampanja je na kraju dovela do odbacivanja sporazuma od strane dve provincije i time njegove propasti.

Kao posledica propasti Meech Lake Kvebek se okreće nezavisnosti. Dramatični referendum 1995 u kome je ne strana pobedila za nekoliko hiljada glasova bio je direktna posledica stanja u Kanadi posle Meech Lakea i potpune izdaje Kvebeka od strane Otave. Ministar finansija i bliski prijatelj Brajana Malrunija, Lisjen Bušar je dao ostavku i predvodio independiste u kampanji, što je lično pogodilo Malrunija koji nikad više nije razgovarao sa Bušarom.  Polarizacija je bila strahovita i osećaj poniženja u Kvebeku enorman. Da bi se ovo amortizovalo, postupne političke promene posle referenduma zapravo su veći deo rešenja koja je Meech Lake predviđao etablirale ne kao ustavna, nego zakonska rešenja. To je bio politički genij premijera Jean Chretiena. Ali, i kao takva, teško je zamisliti da bi neko ova rešenja u budućnosti mogao promeniti.

Britanci imaju sada šansu da sve ovo, i još više, obave mnogo brže i efikasnije. I imaju šansu da za razliku od Kanade svoj federalni sistem postave na mnogo zdraviju osnovu. Jedan od ključnih problema kanadskog federalizma je što se ne zna "ko pije ko plaća": tj ustavne ingerencije u pogledu državne potrošnje se ne poklapaju sa ustavnim pravima oporezivanja. Federalna vlada ima pravo da razrezuje poreze i da ih troši kroz direktne dotacije čak i na programe iz provincijskog zakonodavnog domena, poput zdravstvenog osiguranja, obrazovanja i socijale, a provincijske vlade nemaju ni blizu dovoljno izvornih poreskih prihoda da finansiraju potrošnju za koju su odgovorne. To stvara neviđeni moralni hazard u kome jedna garnitura oporezuje i preliva sredstva kroz vrlo komplikovan mehanizam redistribucije, a druga garnitura troši, delimično sredstva koja sama prikupi, delimično dotacije federalne vlade. To vodi sistemu u kome je praktično nemoguće identifikovati odgovornog za performanse programa: "nema para, krivac je federalna vlada koja ne da ni pare, a ni moć oporezivanja", kažu provincije. "Krive su provincije, mi smo dali dovoljno para, oni su nesposobni da administriraju program". U ovom tekstu, ja se recimo bavim time kako cela ova nevesela koruptivna dinamika kanadskog federalizma funkcioniše u domenu zdravstvenog osiguranja koji je verovatno najgori u civilizovanom svetu (ja ga zovem "severnokorejski" jer je zabranjeno privatno osiguranje bilo koje vrste za ogromnu većinu medicinskih usluga, jedinstven slučaj u jednoj demokratskoj državi).

Britanci imaju šansu da izbegnu tu malignu formu tobožnje decentralizacije koja to nije, i Cameron je već najavio da će probati da je izbegnu: da odgovornost za potrošnju bude propraćena punim pravom razrezivanja poreza i odsustvom dotacija bilo Škotskoj bilo Engleskoj od strane vlade u Vestminsteru. To bi bio čist, i jedino efikasan federalizam. Onaj kanadskog tipa, perverzno, zapravo vodi metastaziranju države, jer se potrošnja može politički nekažnjeno povećavati, budući da odgovornost za finansiranje te potrošnje nije fiksirana.

Kakve će posledica federalizacije Britanije biti, ukoliko ceo proces bude uspešan? Prvo, politički uticaj konzervativaca, i posebno UKIPa će dramatično porasti, a uticaj laburista dramatično oslabiti. I to je razlog zašto treba očekivati njihove otpore primenu devolucije na Englesku. Engleska je mnogo manje naklonjena laburistima nego Škotska i Vels, i ako se velški i škotski poslanici isključe iz odlučivanja o engleskim zakonima, kako Cameron i Farage sada najavljuju i traže, to će značiti da će za svrhe upravljanja Engleskom za laburiste biti ekstremno teško da namaknu većinu. To bi bilo kao da očekujete od republikanaca da pobede na predsedničkim izborima u Americi, a da isključite Teksas, Alabamu, Misisipi i Južnu Karolinu iz elektoralnog koledža. To nije nemoguće, ali je vrlo teško u praksi. I štaviše, čak i kad bi uspeli, cena toga bi verovatno bila da se dramatično pomere u desno da bi targetirali novog srednjeg birača u Engleskoj, koji je značajno udesno u odnosu na srednjeg birača u Velikoj Britaniji.

Druga i još zanačajnija posledica bi bilo to što bi federalizacija zapravo značila dovršenje Tačer revolucije, kako se još pre nekoliko godina izrazio komentator Simon Jenkins. Prva faza revolucije bila je privatizacija i deregulacija. Druga faza mora da bude slabljenje osnova same države decentralizacijom vlasti. Iako smo je ovde uvek hvalili zbog njenih dostignuća u slamanju socijalizma u zapadnom svetu, cena koju je Tačerka za to platila (iz njene vizure to verovatno i nije bila neka "cena", već poželjna stvar) bilo je jačanje moći centralne vlade zarad rušenja neefikasnosnog galimatijasa lokalnih agencija i komisija koje su laburisti podigli tokom poratnog perioda kao infrastrukturu intervencionističkog sistema i države blagostanja. Da bi porazila rudare, nacionalizovane industrije, sindikate, birokratiju i sve ostalo, ona je zapravo dodatno centralizovala vlast i dala strašnu moć ključnim ekonomskim ministarstvima u Vestminsteru na koje se ona oslanjaala kao na svoj "mač revolucije". Blair i Brown su tu novostečenu moć koristili da sačuvaju državu blagostanja i čak da povećaju državnu potrošnju.

Prava liberalna revolucija koja bi vodila stvarnoj i korenitoj demontaži etatizma u Britaniji morala bi da uključi dramatičnu devoluciju vlasti sa Vestminstera na "nacionalne" parlamente i lokalne vlade. I to se sada, gotovo slučajno i neželjeno, dešava pred našim očima. Kao i toliko puta u istoriji, najvažniji procesi i epohalne promene počinju kao male čarke i slučajni, nekad i iznuđeni, potezi koje u prvom trenutku nisu motivisani nikakvom revolucionarnom namerom. Ali, sled događaja ih kasnije pretvara u "veliku" istoriju. Tako je jedno izolovano istraživanje javnog mnenja krajem avgusta 2014, koje je davalo prednost independistima u Škotskoj, i dovelo do panike britanskih vlasti koja ih je naterala da daju radikalan obećanja Škotima o decentralizaciji, pokrenulo lanac događaja koji bi vrlo lako mogli da rezultiraju najvećom ustavnom promenom u britanskoj modernoj istoriji posle 1688. I ti promenom u pravom smeru.

Ako tome usledi povlačenje iz EU i jačanje ekonomske i kulturne "anglosfere" kroz saradnju sa Kanadom, Australijom, USA i Novim Zelandom, moći ćemo da kažemo da posle 150 godina Velika Britanija ponovo predvodi svetsku istoriju u pravom smeru. Nigel Farage je obećao nešto slično prošle godine u Otavi.  Ako se u međuvremenu nije previše zaljubio u Putina i rešio da uvede Britaniju u evroazijsku umesto evropske unije, mogao bi da izvrši pritisak na Camerona u tom smeru. A što se tiče Putina, i sličnih diktatora, "anglosfera" o kojoj mašta Farage je, slava Bogu, mnogo solidnija i "zadrtija" od Evrostana, videti reicmo pod Stephen Harper i Tonny Abbott. Ali, pretpostavljam da je Putin ipak mala žrtva za stvar obnove anglosfere...