Pages

07 September 2015

Staljin i Trocki

"Prorok koji je postideo istoriju" je naslov teksta o Lavu Trockom u poslednjem NIN-u. Kako sažetak kaže, Trocki se trudio da "argumentima predupredi ocrnjavanje socijalističkih ideja". Tekst izgleda da ponavlja raširenu tezu razočaranih akademskih socijalista sa zapada, koja otprilike ide ovako: "Za propast sovjetskog komunizma krivo je nekoliko loših ljudi koji su posle smrti Lenjina uzurpirali vlast. Sovjetski komunizam se pretvorio u krvoločni totalitarizam samo zato što je na čelo države došao psihopata Staljin. Ništa od toga nije bilo neminovno i moglo je biti drugačije da je tada pobedio Trocki."

Očigledo je šta se ovom tezom dobija -- kriv je jedan čovek, nije kriv sistem. Komunizam je OK, komunisti su loši. To je dijagonalno od Hajekove hipoteze izražene u Putu u ropstvo, posebno u poglavlju pod naslovom "Zašto najgori dolaze na vlast." Hajek nikada ne krivi zlikovce na vlasti. Obrnuto, u totalitarnom sistemu jedino je prirodno da na vlasti budu najgori tirani među nama, jer se jedino tako sistem može održati.  

Svako ko je malo izučavao istoriju ranog sovjetskog komunizma zna da je Trocki, dok je bio pri vlasti, bio ako išta onda još krvoločniji od Staljina. U vreme sukoba 1920-ih Trocki je bio ekstremista koji je hteo još represivniju državu i nasilnu kolektivizaciju, nasuprot Lenjinu koji je pragmatično dozvolio NEP i Staljinu koji je tada predstavljao umerenu struju, bližu Lenjinu. 

Fanatizam Trockog je poznata stvar za svakog ko to hoće da vidi, ali letos sam čitao novu biografiju Staljina koja skreće pažnju na još neke važne stvari. Pisac je Stephen Kotkin, istoričar sa Princetona, a knjiga je tako detaljna da samo prvi tom ima skoro 1000 strana (drugi se još čeka). Kotkin takođe nema iluzija o Trockom, ali ide i dalje u podrivanju levo-akademskog pro-trockističkog narativa, i to bez neke posebne namere da to uradi već posredno, analizom činjenica. 

Prvo, Kotkin pokazuje da tretiranje Staljina kao neukog bandita koji nije mario za komunizam već samo za vlast (nasuprot intelektualcu i idealisti Trockom), na koje smo u prethodnim biografijama navikli, nije održivo. Staljin je čitao mnogo, znao marksizam u prste i tokom ključnog perioda 1920-ih bio najbolji živi poznavalac Lenjina i lenjinizma. Nije bio nadareni pisac zapaljivih pamfleta kao neki, ali je bio izvanredni poznavalac komunističke teorije i ništa manje ideološki zadrt nego bilo koji drugi vodeći revolucionar. Prethodni biografi su obraćali dosta pažnje na njegovo detinjstvo i razvoj i tu tražili psihološke urzoke njegovog kasnijeg ponašanja. Kotkin primećuje da je, iako je došao iz rasturene porodice, Staljinovo odrastanje bilo krajnje tipično za to doba. Jedino po čemu je bio izuzetan je inteligencija i uspeh u školi, zbog čega je imao pristup državnim stipendijama i ponudama za dalje školovanje. Čistke, deportacije i streljanja nije izmislio bandit-psihopata; izmislio ih je posvećeni marksistički teoretičar-ideolog. 

Drugo, sam dolazak Staljina na vlast je u trockističkom narativu, u koji su i mnogi drugi istoričari bili ubeđeni, tretiran kao nešto blizu uzurpaciji. Kotkin, međutim, pokazuje kako je Staljin bio potpuno očekivani i prirodni sledbenik Lenjina. Lenjin ga je postavio na najvažnije pozicije pre smrti, a većina partijskih drugova ga je prihvatala i cenila. Nakon što je Staljin počeo okretati leđa prvo Trockom, pa onda Kamenjevu, Zinovjevu i drugima, počinju priče o njegovoj navodnoj nelegitimnosti. Ključni dokaz o tome je famozni Lenjinov diktat neposredno pre smrti (jer posle šlogova nije mogao da piše) Krupskoj, u kojem ocenjuje razne pretendente na vlast i posebno je kritičan prema Staljinu. Kotkin dosta ubedljivo tvrdi, gledajući dokumentaciju i sledeći neke ruske istoričare koji su to već rekli, da je diktat najverovatnije potpuni falsifikat. Nasuprot tome, niz dokumentovanih događaja, pisama, Lenjinovih poteza, kongresa i unutarpartijskih glasanja ukazuje na Staljinov očekivan i (unutar partije) legitiman uspon. 

Staljin nije bio aberacija, nije bio ludak, bandit i uzurpator, već neminovni i očekivani proizvod komunističkog režima. Nije Staljin iskompromitovao komunističku ideju; komunistička ideja je stvorila staljinizam.