Pages

20 September 2015

Američki izbori

Nešto se događa. Lista kandidata kod republikanaca je, po konvencionalnim standardima, bogatija nego ikada, obiluje guvernerima i senatorima, uspešnih ljudi čistih biografija. Ipak, vodeći kandidati su troje nepolitičara: biznismeni Donald Trump i Carly Fiorina i proslavljeni neurohirurg Ben Carson. Na strani demokrata upečatljiv je uspon Bernija Sandersa, političkog autsajdera i samoproklamovanog socijaliste. (Vodi i dalje Hillary Clinton ali glavu dajem da se njeno vođstvo raspada onog trenutka kad prvi pristojni kandidat uvidi zjapeću prazninu na spisku.) 

Situacija sa Trumpom i Sandersom se obično opisuje kao nalet levog i desnog populizma, ali možda to nije sasvim precizno. Mislim da se u Americi dešava nešto slično što se dešavalo prethodnih godina u Evropi. Glasači počinju da sumnjaju u censtristički tehnokratski konsenzus koji dominira razvijenim svetom u poslednjih par decenija. Moderna socijal-demokratija koju uglavnom celi razvijeni svet već neko vreme sprovodi ostavlja sve manje prostora za ideološke razlike jer je sve veći deo pravog posla ostavljen ekspertskim elitama. Na vaš svakodnevni život više utiču odluke imenovanih birokratsko-ekspertskih elita u Americi FDA, Fed, EPA, NSA, IRS i gomile drugih agencija; u EU isto to na nacionalnom i onda još jednom na briselskom nivou. Političari u takvom okruženju postaju sve sličniji jedan drugome, pretvaraju se u prazna odela, u naduvane plastične lutke uvežbanih fraza. Kad glasače izda strpljenje, pojavljuje se autentični kandidat, neko van tog sveta, neko ko liči na ljudsko biće, ko ima vidljive mane ali govori svojim rečnikom i ne libi se da kaže šta misli da treba da kaže. 

To je fenomen nezavisan od ideologije. Trump je u tom smislu bliži Berniju Sandersu (ili Nigelu Farageu ili Beppeu Grillu ili čak Ciprasu na levici, mada je to posebna situacija) kao fenomen, nego drugim republikanskim kandidatima, iako njegova ideologija nije posebno različita od republikanskog proseka.  

I ne znam da li je dobro ili loše. Sa jedne strane to prija kao osveženje; kao što prija i Farage i nemački AfD, pa čak i Siriza ako se uzme kao alternativa socijal-tehnokratskom PASOK-u. Sa druge strane, sve malo podseća na kraj jednog drugog dosadnog racionalističkog doba, na situaciju od 1920-ih kada su neki drugi popularni "autentični" lideri od Rijeke i Rima do Berlina i kasnije (1930-ih)  Vašingtona dodali gas na nizbrdici na kojoj se svet već nalazio.