Pages

30 November 2015

(Svilena) buba u uhu

Šteta što je po povratku iz Kine histerija oko državnog udara zasenila ”nikad u istoriji uspešniju posetu jednog srpskog premijera jednoj stranoj zemlji”.

Umesto detaljnijeg objašnjenja i analiza potpisanih memoranduma, poseta srpskog premijera Kini i četvrti, sada već, tradicionalni sastanak kineskog rukovodstva s liderima država centralne i jugoistočne Evrope stavljena je u funkciju odbrane od ”državnog udara” i završila kao propagandistička floskula o ”postignutim sporazumima koji će iduće godine značajno povećati naš bruto domaći proizvod”.

Tako smo, nažalost, ostali bez trezvene analize efekata tog sastanka i te posete.

Za početak, nije loše zaviriti u toprbu i pogledati s čime se konkretno iz posete Kini vratila srpska delegacija? Iz dostupnih informacija, izgleda da se vratila s 4 dokumenta (koji neki nezgrapno nazivaju ”sporazumi”):  Okvirni sporazum o modernizaciji i rekonstrukciji pruge Beograd-Budimpešta, Memorandum o razumevanju o preuzimanju Železare Smederevo, Momorandum o razumevanju u saradnji na projektu izgradnje dve deonice Koridora 11 i Memorandum o razumevanju za razvoj industrijskog parka.

Jedan mađarski kolega konstatovao je da ne vidi ništa novo što je dogovoreno, odlučeno i potpisano na 4. Samitu ”Kina+16” u Suđou u odnosu na prošlogodišnji sastanak u Beogradu.
Ima, ima. I tiče se Srbije - Memorandum o razumevanju između Vlade Srbije i kineske državne kompanije Hebei Iron and Steel o preuzimanju Železare Smederevo.

Taj memorandum premijer Srbije najavio je još letos kvalifikujući HBIS kao „drugu ili čak najmoćniju čeličanu u svetu“ i najavljujući da bi ”već u novembru” mogao da bude postignut dogovor. „Čuli smo da bi oni uložili ogroman novac, samo 120 miliona bi išlo u galvanizaciju i ako bismo to uspeli to bi značilo veću proizvodnju i drastičan rast BDP-a Srbije. Čim smo interesantni Kinezima to znači da imamo budućnost“, istakao je tada Vučić.

Jesu li po, povratki srpske delegacije u Beograd, baš to pravi razlozi za euforiju, proglašavanje Kine ”našim najvažnijim strateškim partnerom” i guranje Srbije na kineski ”put svile”?
Teško.

Ali, bez namere da se umanji značaj 4. samita u Suđou i trodnevne posete srpske delegacije Kini trebalo bi bez propagandne euforije analizirati tu ”istorijsku” posetu i globalne okolnosti vezane za još jedan, najnoviji samit ”Kina+16”.

Iako je postao tradicionalni (prethodni su održani u Varšavi - 2012. godine, u Bukureštu - 2013. i u Beogradu - 2014. godine), sastanak kineskih i zvaničnika država centralne i jugoistočne Evrope u Suđou održan je dva meseca posle jednog drugog važnog sastanka koji Kinu nije ostavio nimalo ravnodušnom.

Naprotiv.

Naime, početkom oktobra u Atlanti potpisan je najveći u istoriji svetski sporazum o slobodnoj trgovini ”Transpacifičko partnerstvo”(TPP). Sporazum je potpisalo 12 zemalja azijsko-pacifičkog regiona - SAD, Kanada, Meksiko, Japan, Australija, Novi Zeland, Čile, Brunej, Malezija, Peru, Singapur i Vijetnam - koje zajedno proizvode 40 odsto svetskog bruto proizvoda. Očekivanja su da TPP-u uskoro pristupe Južna Koreja, Filipini i Indonezija.

Zemlje potpisnice će u međusobnim ekonomski odnosima smanjiti  trgovinske barijere, postaviti zajedničke standarde na tržištu rada, zaštiti životne sredine i intelektualne svojine multinacionalnih kompanija. Sporazum treba da podstakne trgovinu između ovih država jer će biti drastično ukinute hiljade carina u drugih barijera u njihovim  ekonomskim odnosima. Već je izračunato da će transpacifičko partnerstvo omogućiti članicama godišnji ekonomski rast od najmanje jedan odsto i stvoriti  ukupnu godišnju dobit od 380 milijardi dolara.

Iz tog sporazuma izostavljena je - Kina.

Odmah po potpisivanju posmatrači su ocenili TPP kao jedan od najvećih spoljnopolitičkih uspeha američkog predsednika Baraka Obame čija se administracija zalagala za taj sporazum kao deo strategije za povećanje uticaja SAD u Aziji i suprotstavljanja sve većem uticaju Kine u tom regionu.
Ne mora da znači, ali je indikativno da su kineski premijer Li Kećijang i predsednik Ši Đinping rešili da samit ”Kina+16” upriliče na domaćem terenu i Amerikancima bar delimično vrate ”milo za drago” zbog TPP-a i tako demonstriraju svoju spremnost da im ”uđu u bubrege” u (uslovno rečeno) njihovoj sferi uticaja u centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Ako se izuzme taj (nimalo nevažan) globalni aspekt, samit u Suđou suštinski se mnogo ne razlikuje od prethodna tri u Varšavi, Bukureštu i Beogradu.

U Varšavi je, na primer, tadašnji kineski premijer Ven Điabao najavio 10 milijardi dolara vrednu specijalnu kreditnu liniju za centralnu i istočnu Evropu. Na samitu u Suđou Kina ta kreditna linija prerasla je u specijalni fond za ulaganje u ovaj deo Evrope.

Zatim je u Bukureštu 2013. godine razmatran program Vlade Kine za ulaganje 10 milijardi evra i konkretno dogovoren zajednički projekat modernizacije pruge Budimpešta - Beograd.
Onda je na samitu u Beogradu (decembar 2014.) kineski premijer Li Kećijang izjavio da je opet postignut dogovor o modernizaciji železnice između Beograda i Budimpešte i obećao da će se nastojati da bude izgrađena za dve godine.

Premijer Li Kećijang je i sada na samitu u Suđou opet rekao da će izgradnja brze pruge između Beograda i Budimpešte biti završena za dve godine (prenela je kineska nacionalna agencija Sinhua na Twitter nalogu).

Dakle, Kina se nije nešto posebno ”isticala” i konkretno ulagala od prvog samita 2012. u Bukureštu. Zato su svi samiti ”Kina+16” imali isti scenario i ličili na demonstraciju dobre volje ulagača uz neprekidna visoka očekivanja primalaca obećanih 10 milijardi evra investicija. 
Možda i za to postoji objašnjenje.

Da ne bude zabune - za je Kinu tih 10 milijardi evra ”sitnina” koju može da potroši u jednom ”šopingu”.

Ali, bez obzira na tretman tih 10 milijardi, Kina naročito od leta ove godine mora da se ”zabavlja” svojim ”jadom”, ma koliko se trudila da pored moćnog domaćeg privrednog rasta na globalnoj pozornici održi imidž svetske ekonomske investicione velesile. Naime, u julu i avgustu ceo svet bio je šokiran u istoriji nezabeleženim posrtanjem kineske ekonomije koje je izazvalo groznicu tektonskih razmera na svim svetskim finansijskim tržištima, što je i bio povod MMF-u da u “Izveštaju o globalnoj finansijskoj stabilnosti” konstatuje kako bi se u najgorem scenariju stopa bankrota (kineskih) kompanija mogla povećati, “podižući napetost u finansijskom sistemu ali i sa posledicama po rast”.

Kako je izgledala letošnja ekonomska trauma Kine?

U avgustu je juan preživeo najveću devalvaciju u poslednjih 20 godina, zatim je nacionalna valuta za samo mesec dana pojeftinila 2,6 odsto, a odliv kapitala iz Kine dostigao je rekordnih 141,6 milijardu dolara. Zatim su pale šangajska i šenženska berza i na njima su kineski građani izgubili oko 2,58 triliona dolara (četvrtina godišnje proizvodnje Kine). Stradala je uglavnom srednja klasa, pa je Njujork tajms preneo konstataciju jednog Kineza: „Izvađena je utroba srednjoj klasi koja je verovala da će domovina postati jaka”. Devizne rezerve Narodne banke Kine u trećem tromesečju smanjene su 180 milijardi dolara. Tempo pada je najveći u istoriji, pri čemu se obim deviznih rezervi smanjivao peti mesec uzastopce. I industrijski sektor u septembru je posnuo na najniži nivo u poslednjih šest i po godina. Indeks upravljanja nabavkama za fabrički sektor sedam meseci zaredom beležio je usporavanje i u septembru je pao na 47 poena, što je najgori rezultat od marta 2009. godine. Goldman Saks procenio je da će privreda Kine u ovoj godini ostvariti rast od oko 6,0 odsto, što je ispod zvaničnih podataka o rastu BDP-a od 7,0 odsto u prvom i drugom ovogodišnjem kvartalu. Na sve to nadovezao se MMF sumornom procenom o posebnom riziku koji će nastati ako državne kompanije (koje su podigle ogromne količine novca izdavanjem obveznica) ne budu mogle da servisiraju dugove i prebace ih na vlade. ”To bi moglo da podigne rizik obaranja kreditnog rejtinga države na neinvesticijski ili status smeća, kao što se dogodilo Brazilu”, upozorio je MMF.

Da li treba podsećati da su kineske kompanije na koje Srbija računa i s kojima je potpisala razne memorandume sve u državnom vlasništvu - Hebei Iron and Steel (HBIS - železara Smederevo), China Road and Bridge Corporation (CRBS - autoput i industrijski park), China Railway International i China Communications Construction Company (pruga Beograd- Budimpešta).
Svetski analitičari posle letošnje traume prognoziraju da će se kineska Vlada odlučiti za kratkoročne agresivne mere za podsticanje rasta i da će se Komunistička partija koncentrisati na stvaranje novih radnih mesta, rast plata, održiviji ekonomski rast i jačanje socijalne kohezije.

Slom berzi u Pekingu i Šangaju i posrtanje kineske privrede itekako su zatresli globalnu ekonomiju. Zato ne čude sve brojniji zahtevi međunarodnih institucija, finansijskih tržišta, konsultanata i investitora upućeni rukovodstvu u Pekingu da ubuduće pri osmišljavanju ekonomskih mera vodi računa o uticaju tih mera na globalna tržišta i prihvate odgovornost prema globalnoj ekonomiji. Zato MMF, na primer, upozorava da se “kineske vlasti suočavaju sa neviđenim političkim izazovom u prelasku na finansijski sistem utemeljen na tržišnim principima”.

Taj politički izazov teško se rimuje s Memorandumom o preuzimanju Železare Smederevo i dolasku državne kompanije HBIS (treći po veličini kineski proizvođač čelika) u Srbiju.

Zašto?

Na globalnom tržištu čelika već duže vreme postoji višak od 600 miliona tona ovog metala (OECD), a kineski čelik čini više od polovine tih tržišnih viškova. Po relevatnim prognozama tražnja za čelikom neće se oporaviti narednih 10 godina. Kina proizvodi 800 miliona tona čelika godišnje, što je polovina svetske proizvodnje ali ima i ogromne zalihe čelika. Zato je bila primorana da smanjuje proizvodnju koja je na kraju septembra pala 2,1 odsto na godišnjem nivou. Kina inače godišnje izvozi skoro 100 miliona tona čelika a kineske kompanije (prema podacima Metal Bulletin) izvoze čelik po cenama 10 odsto ispod realnih. Udžbenička, je l' te, definicija dampinga. Ekstra konkurentne cene nisu se, međutim, vratile kineskoj industriji čelika u obliku većeg profita zato što su cene na veliko ove godine pale za trećinu pa tako kineski proizvođači čelika prave gubitke - zaključno s avgustom zabeležili su gubitak od 2,8 milijardi dolara, u odnosu na profit od 2,3 milijarde dolara u istom periodu lane.

Nedavno je Sju Leđeng, predsednik državne kompanije Baosteel, najavio da bi Kina kao najveći svetski proizvođač mogla zbog krize globalnog tržišta da u skorije vreme smanji proizvodnju čelika 20 odsto: ”Ukoliko uzmemo primere iz Evrope, SAD i Japana vidimo da su njihovi sektori čelika prošli kroz bolno restrukturiranje u prošlosti, uz pad proizvodnje od oko 20 odsto. Kina će se takođe naći u takvoj poziciji, bez obzira na to koliko će vremena proteći do tada”.
Šta će onda da traže Kinezi u Smederevu?

Kao odgovor, hajde da pokušamo da dešifrujemo šta je hteo pre neki dan u razgovoru sa srpskim kolegom da kaže premijer Li Kećijang: ”Kina podržava svoje kompanije u sprovođenju produktivne saradnje sa Srbijom u oblastima kao što je čelična industrija u nadi da će obezbediti više visokokvalitetnog i jeftinog materjala za izgradnju infrastrukture u Srbiji”.
Čelik iz Smedereva za srpsku infrastrukturu?
Pa Železara iz Smedereva jedan je od najvećih srpskih izvoznika jer nema kome da prodaje čelik na domaćem tržištu.