Pages

05 December 2015

Zuckerbergov poklon

Mark Zuckerberg je obećao da će pokloniti 99% svojih akcija Facebooka, što je u ovom trenutku više od 40 milijardi USD. Prva vrsta reakcija je došla od strane konspirativne levice kojoj i većinsko javno mnjenje u Srbiji pripada: nemoguće je da se kapitalista odrekne tolikog novca, to je sigurno uradio da bi izbegao porez.

Neverovatno je da to treba posebno objašnjavati, ali ne može se obogatiti poklanjanjem novca. Bogatstvo se nikako ne može uvećati poklanjanjem. Ako država nešto radi dobro, to je prikupljanje poreza, ne može se to tek tako izbeći. Nekome je već palo na pamet.

Mnogo je interesantnije protivljenje protržišnih ljudi ovakvom poklonu. Tržišni argument protiv ovakve donacije je da je, ako želite da pomognete i doprinesete dobru u svetu, poklanjanje novca inferiorno u odnosu na profitnu poslovnu aktivnost. Poslovni ljudi (na slobodnom tržištu, ne na nameštenom) doprinose čovečanstvu usmeravanjem resursa u ono što je stvarno potrebno. Test da li je svetu nešto potrebno je profit. Pozitivan profit je znak da su resursi upotrebljeni dobro: da ljudi kupovinom odobravaju vaš proizvod i da su ukupne koristi od tog proizvoda manji od troška njegove proizvodnje. To je suština čuvene nevidljive ruke Adama Smitha. Profit je možda sebičan kao motiv, ali je nezamenjiv kao signal kolektivne opravdanosti ulaganja. Nevidljiva ruka slobodnog tržišta odnosi se na ovu čudnu i malo shvaćenu povezanost individualnog interesa sa nenameravanom kolektivnom dobrobiti.

Suština primedbe protržišnih ljudi je, prema tome, da bi Zuckerberg više doprineo svetu ako bi nastavio da investira sa profitnim motivom nego što će doprineti proizvoljnim podelom novca bez profit testa. To je ekonomski pismen argument, ali moj problem sa njim je što je i blago autističan.

Adam Smith jeste u "Bogatstvu naroda" (1776) slavio profitni motiv i nevidljivu ruku koja njegovo blagotvorno dejstvo prenosi na kolektiv. Ali u svojoj ranijoj knjizi, Teoriji moralnih osećeanja iz 1759, Smith ima drugačije viđenje čoveka i njegovih motiva, uključujući i odobravajući pogled na nesebičnost, dobročinstvo i empatiju. Razlika između tretmana čoveka i njegovih motiva u dve knjige je toliko izražena da su je nemački ekonomisti kasnije nazvali "Das Adam Smith problem".

Smith je prvi objasnio nevidljivu ruku i ulogu profitnog motiva, ali viđenje tržišta kao pre svega efikasnog alokativnog mehanizma ustoličilo se nešto kasnije, sa pojavom doktrine utilitarianizma i njenim uticajem na formiranje moderne ekonomske nauke krajem 19. veka. U ovom, do današnjeg dana dominantnom gledanju na tržište kroz njegovu alokativnu efikasnost, Zuckerbergov, kao i prethodni Buffetov i Gatesov i na kraju krajeva svi drugi pokloni, su rasipanje resursa.

Ako se stave drugačije naočare i na sve to osmotri manje racionalistički a više politčko-ekonomski, vrednosno ili možda samo zdravorazumski -- onako kako bi gledao Adam Smith iz 1759. -- onda se na poklon gleda mnogo blagonaklonije. Kao poklanjanje ikada može biti loše? Kako se dobročinstvo o sopstvenom trošku može osporavati?

Ja mislim da je viđenje tržišta kao striktno alokativnog mehanizma pogrešno, neinformativno i na kraju krajeva štetno za tržišni liberalizam. Znatno drugačiji pogled na tržište dolazi ne iz prosvetiteljstva i utilitarizma kao njegovog produkta nego iz kritike prosvetiteljstva koja uključuje škotske prosvetitelje i ide sve do nemačkih romantičara. Prosvetiteljski pogled je usko racionalistički, sklon dizajnu i nesvestan sopstvenih ograničenja. Njemu pripadaju francuski racionalisti od Dekarta do ideologa revolucije, preko engleskih utilitarijanaca, do kasnije čikaških ekonomista (Stigler više nego Friedman) do karikatura kao što je Ayn Rand. Alternativni pogled ide od Smitha i Humea, preko nemačkih romantičara do austrijskih ekonomista, pre svega Hayeka. (Današnji viđeniji austrijski ekonomisti su odavno izgubili ovu nit i najbolji savremeni predstavnik tradicije je ustvari Deirdre McCloskey). Taj pogeld na svet je skromniji, ne pokušava da objasni sve, ponekad se uzda u zdrav razum više nego u jedinstvenu Teoriju, uzda se u vanekonomske koncepte, vrednosti i vrline.

Donacija 40 milijardi USD se, prema ovom pogledju, ne mora provući kroz alokativnu cost-benefit analizu jer mi relevantne troškove i koristi na individualnom nivou i ne znamo. Možda u analizu odlluke treba da uđe i odnos javnog mnjenja i budućih glasača prema kapitalizmu, a to u profitni test ne ulazi. Sve što znamo je da je odluku bolje ostaviti pojedincu. Ili je možda posredi nešto drugo. Zuckerberg je pametan i preduzimljiv čovek ali je nesporno profitirao i od "efekta mreže" -- u novim internet biznisima kao što su društvene mreže vlada pravilo "pobednik uzima sve", jer kad se uspostavi jedna mreža nema više mnogo mesta za drugu. zbog čega su profiti pobednika nesrazmerno veliki u odnosu na uloženi napor, rizik, inovativnost i preduzimljivost. Možda Zuckerberg ima to u vidu i oseća dužnost da novac podeli?

Na kraju, ovakav pogled je u mnogo čemu bolji od racionalističkog i na samom njegovom terenu. Efekat mreže po sebi spada u alokativnu "neefikasnost" tržišta pa Zuckerberg sasvim spontano i nenamerno to ovim gestom ispravlja. Takođe, koncept javnih dobara za koje tržište navodno nije zainteresovano pa ih mora proizvoditi država je još jedan proizvod racionalističkog pogleda; ali milijarderi koji novac poklanjaju ne rade ništa drugo nego proizvode ono što oni, umesto političara, smatraju javnim dobrima. Donacije tako spontano rešavaju problem javnih dobara. Opet, ne može se ovde efikasnost pouzdano dokazati jer govorimo o znatno skromnijem analitičkom okviru. U formiranju pogleda na donaciju ovaj okvir više računa na zdravorazumsko i vrednosno odobravanje dobročinstva nego na egzaktnu analizu efekata, jer u to ionako slabo veruje.

Moj je stidljivi utisak da se trend polako okreće: da su utilitarianizam, nekritički racionalizam i modernizam kao srodne doktrine dostigli svoj zenit i da polako počinju da opadaju. Ovde govorimo o vekovima, ne o godinama ali prvi znaci su tu: glasači širom Evrope i Amerike polako počinju da sumnjaju u tehnokratski mejnstrim i traže opcije sa više sluha levo i desno.  Libertarijanci su poslednji koji bi trebalo da moderni racionalizam i utilitarijanizam brane. Treba nam manje isfabrikovanih univerzalnih principa i uzvišene teorije, a više zdravorazumskih i vrednosnih argumenta.

Liberali i libertarijanci utilitarističkog tipa broje poklonjenom konju zube. Bolja vrsta odbrane kapitalizma, odbrana na liniji Smith-Hayek-McCloskey je: poklonjenom konju se u zube ne gleda.